MUFTIJSTVO MOSTARSKO

A+ A A-

DA SE NE ZABORAVI, AKO SE MORA PONOVITI

Rate this item
(1 Vote)

 

Okrugli sto u povodu 150-te godišnjice rođenja i 85-te godišnjice od smrti Ali Fehmi ef. Džabića, mostarskog muftije. 

 Mostar, 10. 7. 2003. godine                            

 SENAD MIČIJEVIĆ

 

          Protekle 2003. godine navršilo se je  150. godina rođenja i 85. godina od preseljenja na ahiret Ali Fehmi ef. Džabića i 100 godina od pokreta za vakufsku i vjersko-prosvjetnu autonomiju. Možemo li pretpostaviti koliki je značaj Ali Fehmi ef. za cjelokupni bošnjački korpus u XX vijeku i koliko je njegov pokret bitan za uspostavu moderne države BiH ?

Nigdje nije tako ispoljeno “brisanje” svojih korijena kao u Mostaru.Teško je reći da li je to bijeg ili zaborav. Ako je bijeg od svoga se ne može pobjeći, ako je zaborav, onda da se podsjetimo. Ove 3003. godine navršiće se 400 godina od pogibije Derviš-paše Bajezidagića i 150. godina od  rođenja i 85. godina od preseljenja na ahiret Ali Fehmi ef. Džabića. Ukoliko bi proveli anketu da se o ovim ličnostima nešto kaže, ubjeđen sam da ni 3% stanovništva Mostara ne bi znalo više od 10 rečenica kazati.

 

Sigurno o Derviš-paši Bajezidagiću bi se nešto i moglo čuti, ali o Ali Fehmi ef. Sigurno ništa. Da bi ovaj grad mogli voljeti moramo poznavati njegovu prošlost, a nje nije ni bilo bez znamenitih ljudi, a mi o njima ne možemo ništa saznati niti se na njih podsjetiti preko naših medija. Možemo li pretpostaviti koliko je značaj Ali Fehmi ef. za cjelokupnu bošnjački korpus u XX vijeku i koliko je njegov pokret bitan za uspostavu moderne države BiH? Zar svaka glava pod čalmom mora biti neki hodžica koji se samo vjerom bavio? Unakaženi kriterij vrednovanja po komunističkom konceptu, vječito stoji kao barijera u našoj podsvijesti, što nam ne omogućava da se razvijamo i kao narod u svoj punini te riječi.  U vječitom kompleksu “šta će drugi reći”, do te mjere se gubimo, da smo došli do tog da ne znamo ko smo i šta smo. Jednostavno sami sebe predstavljamo kao “repa bez krojena”.)

Džabići su stara ugledna mostarska porodica, čije je prezime nastalo kao odraz funkcije koju su vršili u Karađoz-begovu vakufu. Džabija je onaj koji prikuplja prihode iz vakufa. Džabići su tokom svoje historije dali na desetine učenih ljudi, od toga i četvericu muftija. 

         Ali Fehmi ef. Džabić, rodio se u Mostaru 1853. god. Otac mu je bio h. Ahmed-Šaćir, mostarski muftija od 1878-28. 9. 1884. i prof. u Karađoz-begovoj medresi. Djed Ali-Fehmi ef. bio je blagajski muftija 2, a pradjed šejh Husein ef. Ali Fehmi ef. obrazovao se u Mostaru, pred svojim ocem i Arif ef. Kajtazom, kao mladim muderisom, te muftijom Karabegom.

      Nakon završetka obrazovanja Džabić je postao muderis na medresi Ibrahima Roznamedžije. Kao muderis predavao je bez ikakve naknade (plate ili primanja )  do 1900. g. Nakon smrti oca Ahmed- Šakir ef., sa nekih 27-28 godina starosti postavljen je za muftiju. Tu dužnost obavljat će narednih 16. godina do 1900. godine. Treba spomenuti dva njegova učenika hfz. Omer ef. Džabića i Husagu Čišića , koji su u periodu 1940-1950. bili važne ličnosti u odbrani dostojanstva muslimanskog naroda i BiH.  

      Nosio je počasnu titulu “mulla od Izmira”, a veliko imanje u Vrapčićima kod Mostara sa kulom činilo ga je neovisnim o bilo kakvim materijalnim primanjima i poklonima koje je praktikovala vlast kad su bili u pitanju vjerski predstavnici i prvaci. Od samog početka svog muftijskog rada, pokazivao je odbojnost prema austrijskoj vlasti, šutnjom i veoma mudrim zaobilaženjem učestvovanja u njihovim političkim manifestacijama. Na pozive da prisustvuje obilježavanju careva imendana, muftija bi odgovarao “da njegova vjera ne dopušta sudjelovati na imendanu.”

Ali Fehmi ef. Džabić bio je oženjen Fatom Dizdar, ali nije imao djece. Sigurno da bi svoj život završio vršeći doživotno dužnost muftije i muderisa, da historijska zbilja nije nametnula problem koji je tražio njegovo aktivno učešće u tom burnom periodu 1899-1902. godine.

       Uspostava redovne crkvene hijerarhije, 1882. godine i dolazak dr. Josipa Stadlera (24. 1. 1843-8. 12. 1918.) za vrhbosanskog nadbiskupa u BiH, dovelo je do opterećivanja međuvjerskih odnosa. Stadler podržavan od “njegovog apostolskog visočanstva” djelovao je metodom agresivnog katoličanstva (prozelitizma). U drugoj polovini 1894.g. poslao je poziv sarajevskom i tuzlanskom vladici sa Enciklikom pape Leona XIII “Praeclara testimonia” kojom pozva pravoslavne “da se pomire i sjedine sa Rimskom crkvom” (unijačenje).   S tom namjerom dao je pokrenuti i časopis “Balkan” 1896., koji je izlazio do 1903. godine.

         Na završnom banketu Katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. Stadler je otvorenu zastupao ideju “pripajanja okupirane zemlje Hrvatskoj”. Na ovu izjavu oštro je reagovao austrijski car.

                     

 

Oblici pritisaka na muslimane - Iseljavanje

 

      Raznim vrstama pritisaka i propagandnog djelovanja, došlo je do iseljavanja muslimanskog stanovništva. Agresivna Stadlerova prozelitska politika, pospješivala je osjećaj nesigurnosti muslimanskog stanovništva. Ništa nije bilo sigurno i nepovredivo. Prema podatcima Zemaljske vlade u periodu od 1878.-1905. iselio se 37.079 lica; od 1906.-1910. 20.267 lica, a najmanje od 1911.-1918., svega 3.795. Lica. Prve godine nakon aneksije, 1909. iselilo se 16.905 lica. Službeni izvještaji od 1878-1918. govore da se iselilo 61.114. osoba, otprilike isto onoliko koliko je u BiH Austrija naselila, kolonizovanog stranog elementa, većinski katoličkog. Međutim, ovaj broj nije ni približno tačan, pretpostavlja se da broj iseljenika se kreće oko 150.000 osoba. Nije rijetka pojava bila otmica muslimanske djece i djevojaka, koja su sklanjana po crkvama, pokrštavana i udavana za katolike. Najpoznatiji je slučaj Fate Omanović ali on nije jedini. Poznato je više takvih slučajeva, ali da spomenem samo neke:

       Fata Begović, nije imala ni punih 13. godina kad je Manda Piloriška na prevaru odvede u župni stan u Dolcu (kod Travnika), gdje su je fratri krili, tako da se za nju nije znalo par mjeseci. Fatino pokrštavanje javno je izvršeno i ujedno udaja za Ivu Drinovca iz Travničkog polja. Njezina braća tražila su da im se sestra vrati, a otmičari kazne. Međutim, vlast nije imala sluha ni obzira za njihova traženja. Fati je dato ime Ana, a javno je svojim poznanicima u Travniku, pričala na koji način je prevarena.

      Nura Brajina zv. Bilka, kći Saliha Braje iz Karaule, bila je udata za Huseina Dželilovca. Nije se navršila ni godina kako je u braku, a odjednom je nestala. Skrivali su je kod fratara u istom selu. Kad se saznalo da je tu i ona je bila brzo pokrštena i udata za Franju Čakara. Nura je kasnije ispričala kako se sve dogodilo i kako joj je smrću zaprijećeno ako se u svoju vjeru povrati. I ovaj slučaj prijavljen je oblasnim organima, ali nikakve reakcije nije bilo.

       Žena Sulejmana Gašića iz Busovače1894. oteta je. Žena je oteta kad muž nije bio kod kuće  Dijete je sakriveno posmatralo što se s majkom događa i sutradan ispričala ocu koji je došao sa puta. Osam dana je Sulejman tražio ženu po visočkom i fojničkom kotaru, iako je slučaj prijavljen i organima vlasti, sve je bilo uzalud. Djevojčicu je ostavio kod komšije Merdana, ali po povratku ni nju nije našao, nego mu je rečeno da je i mala nestala drugi dan po njegovu odlasku. Sulejman je nakon toga išao i u Sarajevo da se žali reisu Azabagiću, baronu Kučeri i gradonačelniku Mehmed-begu Kapetanoviću. Tajna nestanka njegove žene i djeteta, nije nikad riješena.

        Pokršten je i Abdulah Vrselj, koji je dobio ime Adolf i premješten da živi u Slavonskom Brodu. Tokom 1895.-96., Stadler je lično pokrstio Mustafu Arnautovića i vjenčao ga sa jednom osobom sumnjiva morala iz S Broda. Isti se nastanio u Zemunu pod imenom Franz Josef.

     Tokom 1896. odveli su fratri u mansastir Guča Gora dječaka Šerifa Baručiju iz Bile. Šerif je imao 12. godina kad je pokršten, a Marko Juričić iz Ričica (Travnik), uze ga sebi u kuću i obeća mu svoju kćer dati za ženu. Šerif je dobio ime Frano, od obećanja nije bilo ništa nego je kod Marka bio najamnik. Dok je isti boravio u manastiru “na kršćanskoj nauci“, žandari su danonoćno čuvali manastir da ne bi bio napadnut. Franjo Baručija (Šerif) , nosio je to ime sve do svoje punoljetnosti.

        Alija Salkić iz Viteza pokršten je 1897., uz pomoć fratara iz Viteza i bio sklonjen u Dobretiće skoro 2 mjeseca. Kako se radilo o 16-o godišnjaku, nakon pokrštavanja isti je pobjegao iz Dobretića.  Na prevaru je pokršten i Halid Esadčaušević, koji je dobio ime Frano. Isti je shvatio prevaru i kasnije je znao burno reagovati ako bi ga neko nazvao Franom.

      U avgustu 1899. u mjestu Gata kod Bihaća, nestala je 15-ogodišnja Emina Pozder iz Cazina. Drugi dan se saznalo da je u tamošnjem samostanu. Kad su fratri saznali da je otmica otkrivena premjestiše je u Zavolje. Na zauzimanje bihačkih muslimana ista je tek 5-i dan oslobođena.

       1899. ukradeno je dvoje djece Muje Dulaša i odvedeno fratrima u Guču goru. Za djecu se ništa nije znalo par mjeseci, dok stariji dječak nije pobjegao i vratio se kući te tako obznanio što im se dogodilo. Tu su u pohađali vjeronauku, a viđali su se svako drugi dan. Otac dječaka lično je otišao po drugo dijete u Guču goru. Fratri su mu “objašnjavali” da su djeca sama došla i molila da ih pokrste.

 

 

Slučaj Fate Omanović

 

         Muftija Ali Fehmi ef. našao se preko noću u politici, kad je 3. maja 1899. nestala maloljetna Fata Omanović, kći Osmanova iz Kuta. Sumnju na dobrovoljni odlazak Fate, ostavljao je nestanak rejonskog stražara Karamedovca, koji nikad nije pronađen, ni živ, ni mrtav. Sve je govorilo o otmici od strane rimo-katoličke crkve s namjerom pokrštavanja i udaje za nekog kršćanina. Ovo nije bio prvi slučaj takve vrste na ovim prostorima. Početkom februara 1881. godine, sa Blizanaca prisilno je odvedena Saja Đukić, u samostan Gradnići. Njenu otmicu organizovao je fra Andrija Zubac, a čin pokrštavanja izvršio biskup mostarski fra Paškal Buconjić. Ovo je uznemirilo Mostarce koji su protestovali predvođeni Mujagom Hadžiselimovićem.         

      Poučeni događajem sa Sajom Đukić, pretpostavljalo se da je identična situacija i sa Fatom Omanović, što se kasnije pokazalo tačnim.  Vlasti ništa nisu poduzimale da se pronađe nestala Fata, pa su se mostarski muslimani 5. maja  u gradskoj Kiraethani (Džemijjeti hajjrijei islamijjei kiraethanesi) sastali i pozvali muftiju Džabića. Skup je ovaj događaj ocijenio kao atak na islam i formirao odbor od 12 članova koji je imao zadatak da preuzme dalje zastupanje kod vlasti da se slučaj Fate Omanović riješi. U Odbor su sa muftijom Džabićem ušli još Hamza ef. Puzić, h. Ahmed ef. Džabić, Salih ef. Alajbegović, Hasan-beg Lakišić, h. Mujaga Kajtaz i Muhamed ef. Ćemalović, a ispred Kiraethane predloženi su Mujaga Komadina, h. Ahmed ef. Karabeg, Hafiz-aga Drače, Muhamed-aga Arpadžić, Alaga Pekušić i Šerif Arnautović-Zuban. Zlobnici su ismijavali predložene predstavnike nazivajući ih “havarijjunima”. Muftija Džabić i Hamza ef. Puzićem upoznali su mostarskog načelnika sa zaključcima skupštine. Mostarski načelnik 13. maja saopštio je da sarajevska vlada na osnovu njihove prijave traži od dalmatinske vlade u Zadru da potraži maloljetnu Fatu jer se pretpostavlja da je u Dalmaciji. Svi napori bili su uzaludni, o Fati Omanović nije stizala nikakva povratna informacija. Katolička propaganda bila je vještija da sve zataška.

         Nakon četiri mjeseca rada odbor je izradio dvije predstavke; jednu za ministra Kalaja (uručena 14. 10. 1899. U Beču) i za cara Franju Josifa (uručena 19.  10. u Budimpešti). U ovim dokumentima se iznio čitav niz nepravdi koje trpe muslimani od strane vlasti, tražili su izdvajanje hercegovačkih vakufa od bosanskih i da tim vakufima upravlja Vakufsko-mearifski sabor. Osim ovog tražilo se da se uspostavi i zaseban odbor koji bi nadzirao školstvo u vjerskim školama i islamsku vjeronauku u svim državnim školama.          

         Slučaj Fate Omanović odobravao je i car Franc Jozef, riječima da je “slobodnom voljom prišla kršćanskoj zajednici”. Prigovor h. Ahmeda Karabega “…da se radi o maloljetnoj osobi…” nije urodio plodom, već se tretirao kao ispad i nekulturno ponašanje pred carem.

 

 

Drugi vidovi zastrašivanja

 

      Kod “Kamene ćuprije” (Travnik) 17.avgusta 1899. 40-50 katolika napalo je mladog Osman-bega Hasanpašića, koji uspije pobjeći. Napadači su kasnije došli u grad pred kuću mu i uz uvrede izazivali ga. Na istom mjestu, u avgustu su napadnuta tri muslimana (Ibrić, Kundurović i Šabić). Vlast nije poduzela nikakve mjere u vezi kažnjavanja krivaca.

     U avgustu je ubijen Ahmeta Hamamdžića, ubica nije pronađen, a ubijeni je nađen pred kućom Marka Čiče.

      U travničkoj kafani “Vlašić” 1.oktobra 1899. desetak pijanih katolika napalo je Osman-bega Hasanpašića i Salih ef. Kazazovića. Sve se završilo novčanom kaznom od 100 kruna. U januaru 1900. na temelju lažne prijave od Stipe Mrgića, kažnjen je Osman-beg Hasanpašić sa 30. kruna globe radi “nošenja bodeža i samokresa”.

     Sredinom decembra 1899. zatvori kotarski predstojnik Marich, 6 dana  Džafera i Zahira Sefera iz Karaule, radi toga što su tražili da “ne siju šećernu repicu”.

     Hamid-agi Arnautoviću prijećeno je hapšenjem, jer je dobio pismo od svog brata hfz. Omer ef. Arnautovića iz Turske..

        U januaru 1900. na kotarskom sudu jedva se opravdao Hamid ef. Čizmić, koji se na pijaci suprotstavio stražaru da ne tuče siromašnog seljaka-muslimana Konjalića.

       U januaru 1900. na svoje imanje u Banja Luku, došao je Ahmed-beg Hafizadić iz Travnika, međutim, policijski komesar Treščec, ne dozvoli mu ni da prenoći, nego ultimativno zatraži da napusti Banja Luku. Na pitanje zašto mu se ne dozvoljava boravak, Ahmet-beg dobio je odgovor “naredba od više vlasti”.

        Također, u januaru 1900., Šakir ef. Tikvina iz Mostara dođe u Travnik, radi pregleda nadzora nad posjedima koje je imao u Hercegovini Ešref-beg Vilić iz Travnika. Tikvina je za Vilića vršio taj nadzor. Tikvina je odsjeo u hanu, gdje je odmah došao policijski nadstražar i povjerenik Pečar, koji ga pretraži i zatvori, a sutradan ga uz policijsku pratnju sprovede na voz, ne dozvolivši mu ikakav posao završiti.

       Prilikom neke proslave 1894. u travničkoj jezuitskoj gimnaziji, jedan govornik izjavljuje ”Mauri kao i ostali muslimani nesposobni su za život, pošto im staje na put “pogana vjera muhamedova”. Ovaj događaj spominje se u izjavi koju su u Travniku 10. februara 1894. potpisali ugledni travničani.

       Dr. Strassmann upravitelj Varcar Vakufa pred više svjedoka izjavio je da će “Muslimani Herceg-Bosne za 10 godina se morati pokrstiti, šešire obući i žene otkriti” to je izjavio u kući Salih-bega Kulinovića, gdje su još bili Mustaj-beg Debeli Kulinović, Ali ef. Arnautović, Ibrišim-hodža Šehović i Hasan-beg Kulinović.

       U proljeće 1899. u Janjićima kod Zenice, Anto Toljušić uz pomoć Grabovca i Garića, pokušao je silovat Fatimu O., koja je nosila užinu kopačima na njivu.

      U Derventi sudija Nedjeljski, napadne kočijaša Fehim-bega Alibegovića, koji je zaokretao kola, kad je pomenuti “gospodin” naišao. Nedjeljski je Fehim-bega nazvao “turskom svinjom” i zabranio mu tom ulicom gdje dotični stanuje, da progoni kola.

 

     Režim je u aprilu 1900., smijenio muftiju Džabića, a na njegovo mjesto imenovan je h. Abdulah ef. Riđanović. Tom prilikom otpušten je iz opštinske službe i Šerif Arnautović, a mnogi Džabićevi saradnici bili su pohapšeni.

     Smjenjivanje muftije izazvalo je nezadovoljstvo, što je pomoglo širenju “Džabića pokreta” na čitavu BiH. Na Džabićevu popularnost vlada je reagovalo dosta nespretno sakupljajući potpise protiv njega i njegovih istomišljenika. Spominje se da je tu izjavu potpisao i Korkut, pod pritiskom režima. Ove mjere vlade nisu dale rezultata, narod je osudio “na svoj način” potpisnike proglasivši ih izdajicama. Nastupio je i opći bojkot istih, nije im selam nazivan, niti se od njih primao. Imam koji se opredijelio za njih bio je također bojkotovan i nije se za njim klanjalo, niti im se na bajram išlo, makar da su bili najbliža rodbina.

      Kad je režim uvidio da se nikakvim spletkama ne može ugušiti Džabićev pokret, za koji se izjašnjava sve više naroda. Pod takvim pritiskom Kalaj je popustio i 19. decembra 1900. u svečanoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu, primio delegaciju koja mu predaje memorandum sa nacrtom autonomnog statuta. Memorandum je posebno naglašavao čl. 25 Berlinskog ugovora i proklamaciju generala Filipovića od 27. Jula 1878. i Novo-pazarsku konvenciju od 21. aprila 1879., u kojima se garantuje sloboda vjeroispovijesti, suverenitet sultana i neminovnost vjerske ovisnosti o Hilafetu. Izražava se protest protiv prozelitizma koji vodi KC sa Štadlerom na čelu.

        Građani BiH, koji su davali podršku Džabiću, ili oni koji su povukli ili zanijekali potpise sa anti-džabićeve liste bili su izloženi hapšenjima i velikim novčanim kaznama. Radi odbijanja potpisivanja izjave protiv deputacije koja je otišla u Budimpeštu, u Trebinju bi zatvorena kafana Mahmut-age Šuljka, a sina mu Jusufa, koji je bio bolestan još od djetinjstva, zatvoriše 10 dana.

        Rašid-beg Resulbegović je uhapšen i osuđen na 100 kruna globe. Kako nije imao gotovog novca, Ponudio je da donese tapije za imanje, koje su vrijedile više hiljada, ali vlast ne pristade na to. Rašid-beg je bio prinuđen da sa svoje žene skine zlatni nakit, založi ga i tako globu platio.

       Također u Trebinju je osuđen na kaznu od 100 kruna Jusuf-aga Šehović. Omer Šabanagić osuđen je na 10 dana zatvora, Ibro Šuljak kažnjen je sa 30 kruna globe, a Hasan Šuljak morao je za 8 sati zatvoriti kahvanu. Salko Glavović, osuđen je na 100 kruna globe i gubitak službe inžinjerskog sluge, dok mu je mlađi brat Hakija morao zatvoriti kahvanu i ključeve predati u kotarski ured. Novčane kazne platili su i trgovac Husaga Hadžihasanović 100 kruna i muhtar Mehmed Spahović 20 kruna. Njima nikad pismene osude nisu uručene, ali im je usmeno objašnjeno da je to “radi podrške mostarskoj deputaciji i punomoći da ih zastupa u vjerskim stvarima” .

       Iz službe je opštinski ured otpustio Aliju Babovića, a sedmično se pozivalo 30-40 osoba i ispitivalo u vezi njihove podrške Džabićevim zahtijevima.

       U Travniku je 5. jula 1900.  kažnjen Mehmed-aga Čorhidžić, sa 50 kruna globe jer je u vrijeme jacije pred džamijom rekao da “on neće klanjati za hodžicom Gradiščancem”, koji je potpisao izjavu protiv Džabića.   Mehmed je odbio plaćanje kazne i pristao na 5 dana zatvora. Vlast se ne zadovolji tom njegovom odlukom, nego mu naredi da plati 50 kruna i odleži tih 5 dana zatvora. Kad je isti odbio plaćanje, kotarski predstojnik Bela plemeniti Marich, reče da će platiti i 10 dana odležati. Mehmed je isti dan (14.jula 1900.) uhapšen.

 

       Da bi se umanjio Džabićev uticaj i omalovažili zahtjevi, 1.maja 1900. pozvao je Reis Azabagić nekoliko vladinih i vjerskih službenika i podnio im gotov zapisnik na potpisivanje. Potpisnici su trebali potvrditi da su ”hercegovački zahtjevi suvišni i nepotrebni, sve njihove činjenice i pritužbe lažne i da muslimanski narod u BiH u svakom, a naročito u vjerskom pogledu, je posebno zadovoljan i da posjeduje sve potrebne vrste vjerskih škola i zavoda”.  Ovaj sastanak je propao jer nitko od pozvanih nije potpisao ništa.

     Azabagić je 3. maja pozvao niže vladine i vakufske uposlenike na potpisivanje izjave protiv Džabićevih zahtijeva. Od 43 pozvana odazvalo se njih 27, mada ni od njih svi nisu potpisali.  

       Reis je 4. maja pozvao 10-15 građana koji su imali velike dugove u bankama da oni potpišu, ali i ovo se završi neuspjehom.

      Izjava protiv Džabićevih zahtjeva potpisivana je u nevesinjskom srezu, ali potpisi su iznuđeni pod prijetnjom zatvora i velikih novčanih kazni.

       Mnogi potpisnici, nisu ni znali što potpisuju, jer je lista bila pisana latiničnim pismom, a sadržaj im je usmeno pojašnjavan. Po saznanju što su potpisali i što podržavaju, mnogi su kasnije potpisivali u prisustvuj svjedoka IZJAVE, kojima povlače svoje potpise sa istih, a Džabića priznaju i daju mu podršku. Tako se od potpisa ograđuju:

    U Ljubuškom, 3. juna 1900, Muharem Alendar.
    U Sarajevu, 14. juna 1900. hfz. Mehamed Hadžimulić, hatib GHB džamije.  
    U Ljubuškom 17. jula 1900, Muhamed (Omera) Mahić i Ahmed-aga (Mujage) Dizdarević.
    Husaga Gujić, Alaga Muminagić i Ahmed Lalić, 15. jula, 1900.
    U Varcar Vakufu: glavni imam Kizlar-agine džamije Ibrišim Šehović, Ramiz-aga Bešlić muhtar, Abdulah-aga Bašić član kotarskog vakufskog povjerenstva.
    U Jajcu, 20. jula 1900. H. Mujaga Kušlak.
    U Ljubinju 7. jula 1900. Abdaga Krilić i Selim Varupa, muhtar sela Mušljan.
    U Mostaru 10. jula Arif Trbonja, sa svjedocima Ibrahimagom Kazazićem i Osmanom Potuzom. 
    U Kozarcu 30. jula 1900., Husen-aga Sitnica, bivši općinski načelnik.
    U Bihaću 31. jula Muftija banjalučki Jusuf-Zija ef. Jahić, Vasif-beg Biščević, Hasan ef. Jusufhodžić i  Sulejman-aga Hadiabdić.
    U Ljubuškom 18. jula, negiraju svoj potpis protiv Džabića, nego, naprotiv ”poklanjaju svoje neograničeno povjerenje islamskoj deputaciji i njenom vođi presvijetlom muftiji ali-Fehmi ef. Džabiću”, Abdulah ef. Sadiković, sa svjedocima Ali ef. Muminagićem, Hasanom Sadikovićem i Halid Bilalom.
       Isti dan, u Ljubuškom su potpisali svoju izjavu i dali podršku Džabiću, Adem ef. Košarić, muallim, sa svjedocima Ali ef. Muminagićem, Hasanom Sadikovićem i Halidom Bilalom.
      U Konjicu je 6. avgusta, dao izjavu podrške Džabiću, Avdija Hajdar Orahovački.
      U Travniku 17. avgusta, hfz. Mehmed Hamdi ef. H-Ikanović.
      U Krupi su 15. avgusta potpisali izjavu podrške Džabiću Salih ef. Nobkinić i Ibrahim ef. Badnjević
      U Tešnju 13. avgusta 1900., Suljaga Eminagić i Hamza Mešić, potpisuju izjavu u kojoj kažu “da uz Džabića pristaju, a svoje potpise sa lažne i protiv islamske izjave opozivamo”.

     Jajčani, Derviš ef. Mulić, Mustafa-aga Eminefendić, Zuhdija Žažić, Mehmed-beg Džabić, Derviš-beg Džabić i h. Mujaga Mulagić, potpisali su izjavu u kojoj povlače svoje ranije potpise koje su obmanom stavili, a sad Džabiću izražavaju "neograničeno povjerenje”.

     Mostarski “Osvit” i zagrebački “Obzor” su 28. jula 1900. povodom općinskih gradskih izbora, pokušali su da izazovu raskol unutar Džabićeva pokreta. Takvi članci, bili su povod da se oglasi veća skupina građana kao: Ali F. ef. Džabić, Mujaga Komadina, Hasanbeg Lakišić, Hafiz ef. Drače, h. Husaga Kajtaz, h. Salih ef. Alajbegović, Muhamedaga Arpadžić, Muhamed ef. Ćemalović, Ahmed ef. Karabeg, Hamza ef. Puzić i Alaga Pekušić. U toj izjavi oni kažu: ”s toga javljamo svima Muslimanima da smo mi od dana našeg vjersko-narodnog pokreta uvijek u svem i u svačem bili sporazumni i solidarni, pa i u izboru gradski zastupnika. Ovo jednom zauvijek odgovaramo na ovakve podijele i denuncije izvjesnih lažnih dopisnika. Mostar, dne 4. avgusta 1900.”

     Stanje se nije promijenilo, nego pritisci su pojačani, tako da je reakcija bila novi val masovnog iseljavanja pravoslavnih u Srbiju ili Ameriku, a muslimana u Tursku. Svu složenost situacije najbolje oslikava period od 2. februara do kraja aprila 1901. kad su se muslimanski predstavnici sastali sa baronom Hugom Kučerom radi pregovora. Održano je nekih 30 sjednica, ali nije bilo nikakvih rezultata. Za Kučeru su zahtjevi bili “prevratnički” i za Austrougarsku neprihvatljivi, a muftija Džabić opet nije htio ni u čemu da odstupi.

       Krajem januara 1902. Džabić sa petoricom ljudi odlazi u Istanbul, da od Mešihata zatraži uputstva za dalji rad. Taj odlazak dobro je došao austrijskoj vladi, da muftiju proglasi nepoželjnim i zabrani mu povratak u domovinu. Od tada započinje jedna nova strana muftijinog života. Austrijska vlast računala je da eliminacijom muftije sa političke scene bosanskohercegovačke muslimane će obezglaviti i tako riješiti jedan od svojih gorućih problema.     

      “Policijski list” od 5. marta 1902. donio je “Oglas” br. 10 koji glasi : ”Džabić Ali-efendija iz Mostara koji je koncem januara 1902. u inozemstvo otputovao proglašen je neovlaštenim iseljenikom presudom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 4. Marta 1902. Na temelju naredbe od 30. oktobra 1901. broj 96, Zbornik zakona i naredbi. Sve oblasti pozivaju se ako se pomenuti Ali ef. Džabić neovlašteno povratio ili zatečen bio, da se proti njemu po paragrafu 9 navedene naredbe postupa.”. Ostalih 5 članova istambulske delegacije  vratili su se nazad i nastavili sa borbom za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana Bosne i Hercegovine.

      Krajem maja 1902. delegacija muslimana u Pešti predaje oštar memorandum članovima Austrougarskom parlamenta. Na sjednici parlamenta 31. Maja ministar Kalaj je pretrpio žestoke kritike od Rakovskog i Okoličana, okrivljujući ga za stanje i nerede u BiH.

       Sredinom 1903. umro je Kalaj, a na njegovo mjesto, ministra finansija došao je Stefan Burijan. Njegov izbor i Džabićevo odsustvo izazvali su privremeno zatišje, da bi početkom 1905. Burijan popunio upražnjeno Džabićevo mjeso u Ulema Medžlisu i imenovao novo Zemaljsko vakufsko povjerenstvo.

 

 

MUFTIJIN ŽIVOT U ISTAMBULU

 

         U Istambulu je stanovao u kvartu “Altaj”. U svojoj kući  klanjao je  teravije, a džemat su činili učeni ljudi i po neki komšija, Muftija je imamio iako nije bio “hafizul kur´an” , tokom svake teravije mijenjao je redoslijed učenja iz raznih poglavlja. Iza teravije vodile su se rasprave iz raznih oblasti i problema. Kad je jedne prilike hafiz Omer ef. Džabić upitan pred kim je učio hifz,  odgovorio je kratko : ”Pred amidžom Ali efendijom !” Što nam govori da muft-ef. mada nikad nije formalno pristupio provjeri (hafiskom ispitu), poznavao je cijeli Kur´an napamet.

         Tokom boravka u Istambulu volio je otići u banje (Oylat) u Inegol, gdje mu je živjela sestra Đulsa, udata za Muhamed-bega Lakišića i rođak, politički pomoćnik h. Ahmed ef. Džabić. Imao je dio nekretnina u zajedničkom posjedu sa Salih ef. Dizdarom, njegovim šurom u selu Ak-jazi kod Adapazara. Posjedovao je kuću na Fatihu u Istambulu, kako je bio bez djece tu je dovodio djecu svog šure na školovanje. Kad bi se susreo sa nekim problemom, kako prenose očevidci, muftija je znao platiti prevoz svojim novcem i krenuti u obilazak istambulskih biblioteka i knjižara, dok ne nađe literaturu koja mu je bila potrebna u rješavanju naučnog problema.

         Muftija se u Istambulu bavi i intelektualnim radom. Bio je prvi koji je u Istanbulu držao predavanja iz djela “El-kitabul-kjamil” od imama El- Muteberreda.

      U Istambulu jednom ga je posjetio Muhamed Rešid Rida, urednik “Menara” iz Kaira, koji je u tom časopisu za Džabića rekao: “Nema ni u Egiptu niti u Siriji niko ko je toliko zaokupljen genealogijom Arapa, njihovim pjesmama i njihovom književnošću kao ovaj mostarski i hercegovački učenjak koji je naučno izrastao pod Austrougarskom vlašću”. (Menar, sana XIII,´adad 10, 30. ševval 1328, s.783.)

       Ministarstvo prosvjete na upražnjeno mjesto profesora. arapskog jezika i književnosti na univerzitetu   Darul-funun povjerilo je Ali Fehmi ef. Džabiću. Svi istambulski intelektualci su ovo dočekali sa oduševljenjem. Pjesnik Mehmed Akif u  sedmičnom časopisu “Sirati mustekim” (br. 12. , 17. Ševal 1366.,) napisao je  pohvalan članak o Džabiću, pod naslovom “Dar el-funun talebesine muhim bir tebšir”.

         Muftija Ali Fehmi ef. umro je 5. 8. 1918. u 64.godini života, dočekavši ostvarenje vjersko-prosvjetne autonomije u svojoj domovini. Po kazivanju h. Husejin ef. Rašidagića, mezar mu se nalazi  na Edirne-kapiji.

Nakon dešavanja protekle decenije, pitam se nije li počeo proces o kojem je 1932. govorio dr. Čedomil Čekada? On kaže: Mi vjerujemo u historijsku misiju katoličke Bosne. U dobroga njezina anđela. U blagoslov mučeničke krvi, što počiva na njoj. I u božansku silu Crkve Božije, kojoj ona stoji na prestraži. ISTINA I MILOST GOSPODINOVA SAPRAĆE NAŠE ZLOĆE. I kao oganj životvorni pasti po Bosni našoj I SPALITI SVE ONO OTROVNO SJEME, SVU ONU PROKLETU SJETVU, ŠTO JU JE VJEKOVIMA POSIJALO NEVJERSTVO I KRIVOVJERJE U NJEZINE BRAZDE. UBITI ZAUVIJEK U NJEZINIM ŽILAMA DAVNI OTROV PATARENSKI. PROBUDITI NA  NJEZINM POLJIMA NOVI ROD, SINOVE MUČENIKA. PA ĆE NAM ZEMLJA BITI SVETA I ČISTA. SA ZNAČAJA BOSANSKOG SPAŠĆE RĐA, A OSTAĆE U NJEM SAMO ZDRAVA JEZGRA SNAGE i PLEMENITOSTI. …  …. Bošnjak će biti otvoren i dubok vjernik. I plemenit, ponosan zatočenik svojih svetih katoličkih tradicija. I Bosna će opet biti krajina i kula Crkve.    

Nije li Ali Fehmi ef., svojim djelovanjem odgodio realizaciju ovog crnog proročanstva, o BiH u kojoj nema “nevjerstva i krivovjerja”?

       Ali Fehmi ef. Džabić, čovjek koji je imao ekonomsku neovisnost i društveni položaj, koji su mu omogućavali da živi ne opterećavajući se nimalo s onim što se dešavalo u njegovom okruženju. Pa što ga je onda tjeralo da dovede u pitanje sve to?  Muftijina potraživanja nisu bila ništa drugo nego elementarna ljudska prava. Ne tvrdim da je muftija s tom motivacijom krenuo u zaštitu naroda. Na takav potez obavezivala su ga dva amaneta. Prvi kao idžazetlija Arif ef. Kajtaza, imao je amanet učenjačkog lanca (silsile) u dosljednom zastupanju pravde i istine, a kao muftija amanet lojalnosti prema halifi koji je ujedno i sultan tj. suvereni vladar BiH. Muftija svojim istupima ne povodi se ni za jednim međunarodnim aktom ili poveljom, nego inspirisan Božijim naredbama, potpuno predat Božijoj odredbi postaje branilac kur'anskih ljudskih prava. U svojoj borbi ne poziva na oružanu pobunu, na građansku neposlušnost, na propagandno-psihološki rat prema drugom i drugačijem, on jednostavno snagom argumenata brani interese koje zastupa.

        Stotinu godina traje zabrana ulaska muftije u BiH, ni jedan politički sistem nije ukinuo tu zabranu. Stotinu godina izbjeglištva, šta reći na to? Bez krivice i suda, bez prava na odbranu, jednostavno, “Muftijo, kriv si!”:

 Kriv si što si se rodio.

Kriv si što si ustao u zaštitu interesa građana BiH.

Kriv si što ne dozvoljavaš da se jedan narod izbrišete iz historije i prostora BiH. 

Kriv si muftijo, ne samo Austro-ugarskoj monarhiji, nego svakom političkom sistemu, niko nije volio da se tvoje ime i tvoja ideja spominje.

Kriv si, jer iza tebe je ostao tvoj bratić hfz. Omer ef. koji prvi potpisuje Mostarsku rezoluciju, protiv postupaka NDH.

Kriv si muftijo, jer iza tebe je ostao Husaga Čišić, koji je o sebi zabavio partijsku državu, tražeći šestu baklju. 

Kriv si muftijo, jer da si šutio i mirovao, za sto godina bi nas asimilirali, raselili, pobili, osiromašili, pokrstili, jednostavno danas bi se pitali :”A ko su oni bili?”

Kriv si jer ne prihvataš da u ravnopravnosti, postoji ravnopravniji.

Kriv si muftijo, i kad nisi kriv.

Zato, zabrana ostaje i dalje na snazi, jer tvoj povratak u Mostar, na bilo koji način, znači razotkrivanje svih planova i ideja koje su na štetu Bošnjacima.

Nećemo te vratiti u Mostar, zauzeti smo oko priprema za doček Brus Lija.       

 Neka muftiju Džabića Bog nagradi prema njegovim djelima i neka je rahmet njegovoj duši.

Savremena dešavanja u Mostaru govore nam o ponavljanju historije, gdje se nameće pitanje mora li se ravnopravnost tražiti na identičnoj platformi na kojoj je i Ali Fehmi tražio prava za bosansko-hercegovačke muslimane.

Bošnjaci Mostara danas nisu ravnopravni kada je u pitanju gradska gimnazija, prijeti im se gušenjem Univerziteta “Džemal Bijedić”, imaju savremenog Kalaja i Džabića. Protiv marginaliziranja i obespravljivana Bošnjaka Mostara, jedino je glas digao mostarski muftija Seid ef. Smajkić, duboko svjestan posljedica obespravljivana u obrazovanju što je elementarno ljudsko pravo. Neki mediji su protiv muftije Smajkića pozvali i izvjesne međunarodne institucije. Šta na to reći? Džabiću je zabranjen povratak u domovinu i završio je u Istanbulu. Kakva sudbina čeka Smajkića? Je li i njemu suđen neki Istanbul!?

 

SENAD MIČIJEVIĆ

 

Hadis Dana

"Ebu Hurejre, potrudi se da imaš lijep ahlak." Ebu Hurejre upita: "A šta je to Allahov Poslaniče?" on reče: "Da održavaš vezu s onim ko je prekinuo s tobom, oprostiš onom ko ti je nepravdu nanio i daš onome ko tebi uskraćuje." Bejheki

Ko je na portalu: 49 gostiju i nema prijavljenih članova

| MUFTIJSTVO MOSTARSKO | Adresa: Trg Musala br. 1, 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina, ID broj: 4227550990007, Transakcijski račun: 1604605500006981; tel/fax: 036 551 089; Web site: www.muftijstvo-mostarsko.ba; E-mail: muftijstvo.mo@bih.net.ba | ALL RIGHST RESERVED

Prijava ili Registruj

Prijava na portal

Registruj

Registracija
ili Odustani