Piše: Hasan Eminović
Bio je četvrtak, 29. septembar 1932. godine. U Stocu je podnevna tišina bila tek načeta glasom mujezina s Careve džamije. Ezan se širio čaršijom, pozivao na namaz – a upravo u tom času, nakon kratke, ali teške bolesti, preselio je Hasan-efendija Mehmedbašić.
Piše: N. Pepić
Piše: Hasan Eminović
Glamoč je tada bio mali, tih i pomalo zaboravljen grad. Zabačen i daleko od svijeta, rijetko se spominjao u novinama, kao da se u njemu ništa važno ne događa. A ipak, ljeta 1934. godine, desilo se nešto što je narod zapamtio kao jedno od najvećih muslimanskih slavlja u svojoj povijesti.
Rahmetli Hivzija Hasandedić bio je svjestan nepobitne činjenice da se, iz različitih razloga, sve brže gube tragovi objekata, religije, kulture i privrede, što izravno dovodi do postepenog gubljenja vlastitog identiteta.
Piše: Hasan Eminović
U Mostaru se dugo pamte ljudi po onome što su ostavili iza sebe. Neki po zdanjima, neki po riječima, a neki po dobroti. Među takvima je i Ahmed Bišćević, čovjek kojeg su mnogi zvali jednostavno – Ahmed-paša.
Razgovarala: Jelena Jorgačević Kisić
Kada sam počinjala da se raspitujem ko bi bio dobar sagovornik za knjigu, više ljudi mi je kazalo da bi trebalo neizostavno da se sretnem sa mostarskim muftijom Salemom ef. Dedovićem. Ubrzo sam krenula da čitam šta su o njemu pisali mediji. Nizali su se naslovi – „Muftija Dedović i episkop Dimitrije posjetili mjesta stradanja Bošnjaka i Srba“; „Dirljiva poruka mostarskog muftije franjevcima: Ujedinjeni u molitvi“; „Muftija došao na slavu u manastir, domaćini mu priredili rođendansko iznenađenje“; „Vladika Grigorije priredio iftar za mostarskog muftiju“; „Donacija mostarskog muftije za Sabornu crkvu: To je i naš hram“…
