Tvrdi i kameni grad Mostar, koji se smjestio s obje strane rijeke Neretve, dao nam je u prošlosti velik broj učenjaka, pjesnika i drugih velikana. Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je kroz naš grad proputovao 1664./65., veli o Mostaru između ostaloga i ovo: “Ima muftija, nekibu-l-ešrafa, velikaša, prvaka, hodža, šehova, imama, musanifa i vrlo mnogo šaira.”

Ovaj putopisac proputovao je tada sva veća mjesta Bosne i Hercegovine, ali se ni o jednom nije bolje i laskavije izrazio. Osim toga u narodu se i danas čuje uzrečica: “Ne kaži se u Mostaru učen”, što znači da se je on u ovom pogledu nekad isticao iznad ostalih mjesta Bosne i Hercegovine.

Mostar je cvao naročito u XVI stoljeću i ovo se stoljeće može nazvati zlatnim periodom u povijesti njegovoj. U ovom stoljeću živjeli su u Mostaru najveći njegovi dobrotvori: Mehmed-beg Karađoz, Mehmed Koski-paša, Nesuh-aga Vučijaković, Derviš-paša Bajezidagić i drugi. U ovom stoljeću nikli su u Mostaru svi oni važniji islamski spomenici; u ovom stoljeću i kasnije podignuto je u njemu i osam učevnih zavoda (medresa), koji su sve do skora služili kao glavni i jedini rasadnici nauke u ovom kraju. Od XVI stoljeća, pa do danas Mostar nam je dao čitav niz muževa, koji su se istakli bilo na humanom, kulturnom, znanstvenom ili političkom polju.

Pod kraj osmanlijske uprave u našim krajevima, u Mostaru je živio i djelovao tragično preminuli i u svoje vrijeme najpopularniji čovjek čitave Hercegovine, mostarski muftija Mustafa-Sidki ef. Karabeg. Čitav njegov relativno kratki život, ispunjen je veoma svijetlim momentima, jer je on bio čovjek velikih sposobnosti, visoke inteligencije, kuražan, požrtvovan, a nadasve bogobojazan i duboko religiozan. Svojom velikom učenošću i rijetkom dosjetljivošću bio je poznat ne samo diljem Bosne i Hercegovine, nego su mu ta svojstva pribavila poznanstvo i prisno prijateljstvo sa najvećim carigradskim učenjacima i političkim predstavnicima. Njegov učenik Hadži Abdulah ef. Riđanović, sin Hadži Ahmed-Dervišov, napisao mu je na arapskom jeziku dobru iscrpnu monografiju, u kojoj je potanko obradio život, djelovanje i tragično umorstvo svoga profesora. Monografija, je pisana lijepim arapskim jezikom i sadrži 34 lista. Lijep dio pisan je čak rimovanom prozom, što nam svjedoči, da je njegov životopisac dobro vladao arapskim jezikom.

Riđanović je podijelio životopis Karabegov u četiri dijela. U prvom dijelu ili uvodu, pisac, na kod Arapa uobičajeni način, izriče najprije zahvalnost Svemogućem Bogu i upućuje blagoslov i spas na Njegova poslanika Muhammeda, a.s. Nakon toga navodi uzroke koji su ga nagnali na pisanje ove monografije, pa veli: “Sve što posjedujem i što će me učiniti sretnim i ovog i onog svijeta, postigao sam od svoga profesora. Zato sam mu dužan vječno zahvalan biti i do svoje se smrti za njega Bogu moliti. Da bi se odužio svome profesoru na onim brojnim blagodatima, koje sam od njega naslijedio, odlučio sam opisati njegov život, učenost, naučno i kulturno djelovanje, u kojima je živio, pokvarenost i zaostalost sredine u kojoj je djelovao, njegovo tragično umorstvo, klanje, prolijevanje njegove nevine krvi, razbojničko napadanje na njegov dom i pljačkanje njegove imovine. . Njegovo stanje sliči Hazreti Husejnovu, koji je također tragično preminuo na Kerbelau od Jezidija. Bog uništio sve te razbojnike i u pakao ih doveo!

Bio je među svijetom poznat sa svoje stalnosti i nepokolebljivosti i u svjetskim i u vjerskim stvarima. Za islamsku stvar i opće islamsko dobro bio je požrtvovan i neustrašiv i u tome nije ni pred čim prezao. I kod sugrađana drugih vjeroispovijesti bio je također obljubljen, jer je bio pravedan i u vjerskom pogledu jako tolerantan.”

U daljnjem dijelu uvoda pisac je ukratko izložio o čemu će u slijedećim poglavljima govoriti. Mi ćemo se ovdje poslužiti ovom Riđanovića monografijom i nastojati, da je pri obradi Karabegova života i rada potpuno iscrpimo. Riđanović je bio najprisniji suradnik Karabegov, on je bio i suvremenik svih onih burnih događaja, koji su se u Mostaru odigrali neposredno pred njegovu okupaciju, a u kojima je Karabeg aktivno sudjelovao i pokazao sve svoje vanredne prirođene sposobnosti.

Riđanovića monografija je najautentičniji izvor za proučavanje života i rada Karabegova, a istodobno i za proučavanje svih onih burnih događaja, koji su se u Mostaru zbili neposredno pred njegovu okupaciju. Obrađujući život i djjelovanje Karabegovo, Riđanović je istodobno obradio i sve one događaje koji se u njegovo doba odigrali. Govoreći o pokvarenosti naroda o onim brojnirn smutnjama i neredima, koji su tada u Mostaru vladali, naveo je i protumačio više ajeta i Muhammedovih, a.s., hadisa. Tragično umorstvo svoga profesora pisac je uzporedio sa urnorstvom halife Hazreti Osmana, i sa umorstvom Hazreti Husejna, pa je tom prilikom potanko obradio i umorstva ove dvojice islamskih mučenika. Zato se je na više mjesta udaljavao od teme i mi ćemo sve ono, što ne spada u domen našeg izlaganja potpuno izostaviti.

Riđanovića monografija ima za nas vrijednost s dva gledišta:

1) što je u njoj potanko obrađen život i djelovanje ovog mostarskog velikana i

2) što su u njoj obrađeni svi oni povijesni događaji koji su se u Mostaru zbili u najburnije doba njegove povijesti.

Zato ova monografija zaslužuje, da se i s ove strane temeljito prouči i, do u detalje, iscrpi.

Muftija Mustafa-Sidki ef. Karabeg potomak je stare i ugledne mostarske porodice Karabega. Ocu mu je ime Hadži Ahmed, a djedu Ibrahim. Rodio se u Mostaru 1249. (1732.) godine. Djetinjstvo i mladost proveo je u svom rodnom mjestu, gdje je učio pred tada čuvenim mostarskim učenjacima Mustafa ibn Hadži Halilom, Salih ibn Hasanom i muftijom Hadži Mustafa ef. Mukićem. Pred Mukićem je učio arapski jezik, služeći se pri tome djelom “Šerhu-l-Kafije” od Abdurahmana Džamije. Odmah u početku pokazao je veliku oštroumnost i talenat, tako da su sve njegove kolege počele u njega prstom upirati. Ali, iako je on posjedovao sve te vanredne prirođene sposobnosti, on se opet dao svim marom na rad i učenje. Jedan njegov kolega, koji je zajedno s njim u medresi učio, pripovijedao je Riđanoviću, da je i dan i noć učio i u samoću se povlačio. Za vrijeme praznika bi proučene lekcije ponavljao i do u tančine ih produbljivao, dok bi ostali njegovi drugovi te praznike u odmaranju i neradu provodili. Od početka pa do kraja njegova života nije mu oštroumnost oslabila, a njegova velika volja i interes za ispitivanjem suština pojedinih nauka bila je bezprimjerna. Za vrijeme praznika pred Mukićem je učio kao neobligatan predmet “Miratu-l-Usul” od Mevla Husreva. Jedanput ga je jedan kolega zamolio, da mu protumači zadnju lekciju iz Usula. Karabeg mu je tada tu lekciju tako dobro i jasno protumačio, da je ovaj kasnije pripovijedao, da ju je bolje razumio, nego kad mu ju je Mukić tumačio.

Koncem 1267. (1851.) godine Karabeg odlazi na studije u Carigrad. Došavši u prijestolnicu velike turske carevine, dao se odmah svom žestinom i marom na rad i proučavanje. Tamo je učio pred Mevla Halilom iz grada Amasije, koji je u doba sultana Abdu-l-Aziza postao šejhu-l-islamom. Pored Halila učio je još i pred tada čuvenim carigradskim učenjakom Seid Hafizom. Kod obadvojice ovih učenjaka Karabeg je naišao na lijep prijem i poštovanje, jer su oni odmah upoznali njegov talenat i njegovu veliku sposobnost u brzom rješavanju teških i zamršenih pitanja. Svojom velikom sposobnosti i marljivosti Karabeg je među tadašnjim carigradskim sveučilištarcima brzo izišao na glas tako, da su i tamo počeli u njega prstom upirati.

Za vrijeme 4-godišnjeg boravka u Carigradu, Karabeg se lijepo izgradio i postigao veliko i solidno znanje. Pred spomenutom dvojicom, učenjaka studirao je sve vjerske discipline, služeći se pri tome djelima najpriznatijih islamskih učenjaka i kapaciteta. Bio se sav žrtvovao za nauku, pa je svo 4-godišnje vanškolsko vrijeme proveo u radu i proučavanju. Nije se ograničio samo na vjerske predmete, nego je pored njih temeljito studirao pojedine svjetovne discipline. Njegov biograf navodi rnasu djela, koje je on za vrijeme studija proučio. Taj stalni i veoma naporni duševni rad toliko ga je tjelesno oslabio, da je nakon četiri godine morao, po savjetu liječnika, napustiti Carigrad i povratiti se u svoje rodno mjesto Mostar.

Godine 1272. (1855.) Karabeg se vraća sa studija u Mostar. Njegov profesor i tadašnji mostarski muftija Mustafa ef. Mukić umro je još 1269. (1853.) godine u Jenbeu-l-bahru (Jambo), vraćajući se sa hadža. Tako je položaj mostarskog muftije bio već tri godine upražnjen i oni su za nj tražili čovjeka, koji će mu u svakom pogledu odgovarati. Za ovaj položaj bilo je više kandidata iz samog Mostara, ali su Mostarci sve te ponude odbili i poslali su u Carigrad po mostarca Jusuf ef. Alajbegovića, koji je tada stalno živio u Carigradu i bio tamo izišao na glas sa svojim javnin predavanjima. Alajbegović je tu ponudu odbio, a njima je predložio da taj položaj ponude Karabegu rekavši im, da je on za nj najsposobniji. Mostarci su tada ponudili Karabegu muftijski položaj, ali je on to najenergičnije odbio, odgovorivši im, da nije još potpuno dovršio školovanje i da se misli opet povratiti u Carigrad. Tada su Mostarci zamolili Karabegova oca, da on nastoji udobrovoljiti sina, da se primi tog položaja. Otac mu je to predložio, ali je on to opet odbio, ispričavši se, da je mlad i da je za taj, specijalno u današnje doba, veoma teški i odgovorni položaj, nesposoban. Na veliko nastojanje svoga oca, Karabeg se 1274. (1757.) godine primio muftijske dužnosti i tu je službu obnašao sve do svoga tragičnog umorstva.

Kad je Karabeg došao na položaj muftije, bilo mu je tek 25 godina. Ova činjenica nam najbolje svjedoči koliki je on i tada uživao ugled među svojim sugrađanima. Mostar je u to doba imao lijep broj sposobne i radišne uleme, ali je ipak taj najveći vjerski položaj bio povjeren Karabegu, jer je on sigurno bio među njima najsposobniji.

Karabegovim dolaskom na muftijski položaj nastaje nova etapa, ne samo u njegovu životu i djelovanju, nego i u životu tadašnjih mostarskih muslimana. On je bio muftija, u Mostaru 20 godina i za to vrijeme učinio je mnogo usluga islamskoj zajednici i dao dosta korisnih inicijativa. Nije bio karijerista, nego je bio čovjek, koji se živo interesirao za sva islamska pitanja. Zato je do konca svoga života podržavao tijesan kontakt, ne samo sa svom bosansko-hercegovačkom ulemom, nego i sa svom carigradskom, pa čak i sa svim vodećim političkim ličnostima.

Službeni muftijski ured nalazio se u to doba u konaku (hućumetu)[1], gdje su istodobno bile i kancelarije kadije, mutesarifpaše i ostalih državnih činovnika. Dužnost muftije je bila da izdaje fetve (decizije) i vrši kontrolu nad vjerskim živatom muslimana; kadije da rješava sporove rneđu ljudima, dok je opet mutesarifpaša kao politički činovnik brinuo se ojavnom redu i sigurnosti građana. Ali pošto je Karabeg posjedovao i jaku opću naobrazbu i budući da je on do u detalje poznavao sve šerijatske i zakonske propise, on se zato nije samo ograničio na izdavanje fetvi, nego je počeo vršiti kontrolu nad cjelokupnim životom svih muslimana svoga područja. Sam se je najdosljednije pridržavao svih šerijatskih i zakonskih propisa, tako da se, za čitavog njegovog živata, nije moglo čuti, da je i rekao štogod, što bi se kosilo sa ovim propisima, a kamo li da je štogod uradio. Zato je on, čim je postao muftija, počeo odmah uporno tražiti, da se svak najstriktnije pridržaje svih ovi.h propisa, pa je to čak počeo tražiti i od najviših državnih činovnika.

Među tadašnjim državnim činovništvom bila se je već prilično uvukla korupcija i podmitljivost. Karabeg je to sve odmah uvidio, pa je sebi stavio u dužnost da se svom svojom snagom digne protiv toga. On je bio jako revolucionarne naravi i bio je u svemu do krajnosti pedantan. Bio je uzor objektivnosti i pravednosti tako, da nije nikog protežirao, pa čak ni kada je bio u pitanju musliman i nemusliman.

Koliko je bio revolucionaran i koliko se brinuo za ugled muslimana, najbolje će nam pokazati ovaj slučaj: Jedne noći u nekoj nemuslimanskoj mahali poginuo je jedan nemusliman. Nemuslimani su odmah počeli tvrditi da je to počinio musliman, motivirajući to, da su muslimani njihovi stoljetni neprijatelji. Do malo iza ovog slučaja utvrđeno je, da je to počinio bratić poginuloga, iz želje, da bi se što prije dočepao njegovog ogromnog imetka. Poginuli je bio veoma bogat, a nije imao djece, pa je ubojica bio njegov najbliži zakonski nasljednik. Tada je ubojica, da bi se spasio zakonom propisane kazne (kisasa), počeo trošiti ogromne svote i podmićivati mnoge činovnike. Sam mutesarifpaša dobio je od ubojice lijepu svotu i obećao mu, da će ga spasiti. Zato je za vrijeme svakog suđenja lično prisustvovao i svim snagama nastojao ovog spasiti, a krivnju s njega prenijeti na nekog drugog rođaka. Kad je kadija uvidio namjeru mutesarifpašinu, suprotstavio mu se na poticaj Karabegov, sa cjelokupnim sudskim vijećem. Mutesarifpaša im je tada svima zaprietio, ali se oni nisu na to obazirali, nego su donijeli presudu po šerijatu i zakonu i spomenutog ubojicu osudili.

Vidjevši mutesarifpaša da je svo njegovo nastojanje propalo, otišao je odmah u Sarajevo i o tome na svoj način referirao sarajevskom valiji. Kad se nakon nekoliko dana povratio u Mostar, pozvao je odmah sve nemuslimanske prvake i s njima počeo tražiti da se svi članovi suda razpuste. Iza toga je poslao poslanice u pojedina mjesta u kojima je navijestio izbor novih članova suda, tvrdo vjerujući, da će se u ovome svak s njime složiti. Ali nakon kraćeg vremena uvjerio se, da je i ovaj njegov poduhvat potpuno propao.

Kad je Karabeg čuo, šta je sve mutesarifpaša uradio, jako se naljutio, pa je odmah otišao k njemu i napao ga, što je tu sramotu nanio muslimanima. Po povratku od mutesarifpaše sazvao je sve uglednije Mostarce, izvijestio ih šta je mutesarifpaša uradio zatražio od njih da se zajednički potuže sarajevskom valiji. Tom je prilikom, prisutnima rekao ovo: “Boga mi, ako valija ne digne ovu sramotu s muslimana, ići ću u Carigrad i sultanu ga tužiti.” Tada su svi zajednički napravili pismenu tužbu i poslali je valiji u Sarajevo, ali na nju nisu dobili nikakva odgovora. Zato je Karabeg tada lično otišao sarajevskom valiji i rekao mu, da se ova ljaga s muslimana mora dići, pa makar ona potjecala od samog sultana. Sarajevski valija, uvidjevši krivnju mutesarifpašinu, a i nepokolebivu upornost Karabegovu, svrgnuo je tada mostarskog mutesarifpašu.

Navedeni slučaj nam najbolje pokazuje, koliko je Karabeg bio revolucionaran i koliko je bio kuražan i nepokolebiv u borbi protiv nepravde. On je dolazio u sukob s mnogim činovnicima i političkim predstavnicima, pa, su ga se zato svi bojali i čudili se njegovoj sposobnosti, kuražnosti i pravednosti. Tadašnji mostarski kadija o njemu je rekao: “U Mostaru služim ima već dvije godine, ali nisam nikad ni vidio ni čuo da je i rekao štogod, što bi se kosilo sa šerijatom ili zakonom, a kamo li da je štogod uradio. U više sam mjesta bio kadija, ali njemu ravna nisam nigdje vidio.”

Kako prosti i neobrazovani svijet tako isto i učeni, njemu se je obraćao i u svim važnijim stvarima savjeta tražio. Svi pošteni i dobronamjerni ljudi njega su cijenili i poštivali, dok ga je pokvareni svijet mrzio i na razne načine šikanirao. Nemuslimani su u njemu gledali svoga iskrenoga zaštitnika, jer je bio pravedan i u vjerskom pogledu vrlo tolerantan.

Pored muftijske dužnosti Karabeg je obavljao još i dužnost glavnog muderisa Karađoz-begove medrese. U medresi je predavao sve vjerske predmete: tumačenje Kur’ana (tefsir), islamsku tradiciju (hadis), islamsko pravo (fikh), filozofiju islamskog prava (hikmeti-t-tešri), apologetiku (akaid), logiku (mantik) i književnost arapskog jezika. Kao muderis Karabeg je brzo izišao na glas sa svojim stručnim predavanjima. U ovom poslu bio je upravo nedokučiv, jer je najteža i najzamršenija pitanja brzo i lako rješavao. Bio je veliki prijatelj i promicatelj nauke, pa su se njegoyim posredovanjem mnogi Mo.starci školovali, a i otišli u Carigrad na specijaliz,iranje. Pred njim su svršili i idžazet uzeli mostarski alimi: Abdulah ef. Riđanović, Ahmed ef. Dizdar, Muhamed ef. i Sulejman ef. Džabić, Mustafa ef. Hadžimahmutović, Ahmed ef. Hadžialić, Hadži Mustafa ef. Behlil, Salih ef. i Omer Muslibegović, Salih ef. Alajbegović, Fadil ef. i Muhamed ef. Kurt i drugi.

Godine 1279. (1862.) Karabeg je sudjelovao i u jednom ratu protiv Crnogoraca. Crnogorci su u to doba bili otkazali poslušnost sultanu, napali i osvojili neka pogranična mjesta Hercegovine. Ovaj je rat trajao više godina, pa je sultan Abdu-l-Aziz bio prisiljen da izašalje čak jednu vojsku, koja je nakon žestokih borbi uspjela da protjera Crnogorce iz Hercegovine. Vojska je doprla tada do Podgorice i mislilo se, da će zauzeti čak i Cetinje, ali se je na interveniciju Francuske od toga odustalo. Crnogorci su tada zatražili oprost od sultana i obvezali se, da neće više praviti nikakvih upada. Sultan im je tada oprostio i na zamolbu Francuske proširio im granicu. prema Hercegovini. U ovom ratu Karabeg je bio odlikovan ordenom Medžidijje i visokim carskim beratom “iftihar”, dobivši također i na njega visoki carski berat. Ovo odlikovanje predao mu je glavni komandant vojske, s kojim je on zajedno išao i svojim govorima vojsku bodrio.

Turska država je u to doba bila još prostrana i na svome području imala je narode različitih vjera i nacija. Osim toga samo njeno činovništvo sabotiralo je rad i među njima vladala je velika korupcija i podmitljivost. Toga vremena pokrenulo se još i tzv. Istočno pitanje, koga je Rusija već godinama očekivala. Sve ove okolnosti, su uzrokom, da Turska nije bila u stanju držati red i mir u svim svojim pokrajinama. Uvidjevši slabost Turske, Rusija je prva ubacila smutnju među slavenske narode (Bugare, Srbe i Crnogorce) na Balkanu, obećavši im samostalnost i šaljući im oružje i druge ratne potrepštine.

Prvi neredi pojavili su se u selima oko Nevesinja uz Ramazan 1291. (1874.) godine. Buntovnici su najprije otkazali poslušnost vlastima, pa onda prihvatili za oružje i odmetli se. Neki su otišli u Crnu Goru, gdje su se zadržali nekoliko mjeseci i nakon što su tamo primili instrukcije i pod crnogorsku se uniformirali, povratili se opet kućama. Tada su počeli krstariti po selima, pljačkati svijet i ubijati ga, ne obazirući se nimalo na prijetnje vlasti.

Neredi su iz dana u dan uzimali sve većeg maha i širili se. Karabeg se pobojao, jer je uvidio, da su vlasti nemoćne to spriječiti. Muslimani iz Nevesinja i okoline počeli su se tužiti sarajevskom valiji i tražiti od njega da ih zaštiti. I Karabeg je tada otišao valiji i zatražio od njega, da te nerede odmah uguši. Valija je njegove prijedloge odbio, rekavši mu, da je to samo njegova briga i dužnost i da se on u to ne smije miješati. Vidjevši Karabeg, da se valija ni malo ne brine o stanju muslimana, počeo je sam raditi na ugušivanju tih nereda. Kad je valija čuo, da Karabeg radi na svoju ruku i protivno njegovim odredbama, potužio se je velikom veziru u Carigradu, zatraživši od njega, da ga odmah ukloni iz Hercegovine, jer da je po državu i njene probitke veoma štetan.

Na poziv velikog vezira Karabeg je krenuo u Carigrad. Na ovom putu pratio ga je njegov nerazdvojivi drug Abdulah ef. Riđanović. Njegovu odlasku obveselili su se ne samo nemuslimani, nego čak i nekoji zlonamjerni muslimani, koji su odmah počeli tražiti da se on svrgne sa muftijske dužnosti, a na njegovo mjesto postavi drugi muftija. Kad je Karabeg krenuo na put, čuo je, da su se neki zlikovci spremili da ga na putu do Trebinja dočekaju. Zato on na Trebinje nije ni išao, nego je odmah od Metkovića krenuo za Dubrovnik i na taj se način spasio zločinačke ruke.

Stigavši u Dubrovnik, Karabeg je odmah došao u kontakt sa turskim konzulom, koji mu je rekao, da je uzrok njegova poziva u Carigrad tužba valijina. Karabega ovo nije ni malo zabrinulo, nego je odmah produžio za Carigrad. Kad je tamo tigao, upoznao je sve vodeće ličnosti Turske sa pravim stanjem u Bosni i Hercegovini. Tom im je prilikom rekao da je stanje muslimana u ovim pokrajinama veoma teško, a svemu tome da je krivo činovništvo, koje je nesposobno i iskvareno. Veliki vezir, povodeći se za tužbom valijinom, zadržao je Karabega u Carigradu, pa je on tako ostao četiri mjeseca i za cijelo to vrijeme bio gost kod Mevla Hadži Alije, koji je bio rodom iz Foče.

Za vrijeme svog boravka u Carigradu, Karabeg je bio u stalnom dodiru sa najvećom carigradskom ulemom i sa svim vodećim političkim ličnostima. Kad su ovi upoznali njegovu sposobnost i odvažnost, počeli su mu predlagati, da se stalno nastani u Carigradu, jer da bi bio po državu i njene probitke veoma koristan. Naročito ga je na ovo nagovarao tadanji šejhu-l-islam, koji mu je čak tom prilikom rekao, da njemu ne dolikuje da igdje stanuje, nego u Carigradu. Karabeg je sve te njihove prijedloge odbio, rekavši, da on voli služiti svojoj zemlij i svome narodu i zajednički se s njima boriti protiv neprijatelja. Tom prilikom podsjetio je Karabeg i svoga profesora Mevla Halila koji ga je predveo i pohvalio sultanu Abdu-l-Hamidu. Abdu-l-Hamid ga je odlikovao tada stepenom kadijskog mule (mahredž mevlevijjeti), a prije toga bio ga je odlikovao sultan Abdu-l-Aziz stepenom običnog mule.

Za vrijeme ovog Karabegovog boravka u Carigradu prilike u Bosni Hercegovini su se znatno izmijenile. Na njegov prijedlog svrgnuti su bili i sarajevski valija i mostarski mutesarif, a na njihova mjesta došli su novi ljudi. Tada je Karabegu bilo dozvoljeno da se povrati u Mostar, ali pošto je on mislio te godine hadž obaviti, on je od povratka odustao. Zato je odmah od šejhu-l-islama zatražio dozvolu, da može hadž obaviti. Istodobno je podnio ostavku i na muftijskoj časti. Šejhu-l-islam, nakon konsultiranja sa ostalom ulemom, dozvolio mu je, da može hadž obaviti, ali mu ostavke na muftijskoj dužnosti nije prihvatio.

Po povratku iz Meke, Karabeg je opet došao u Carigrad, gdje se je zadržao tri mjeseca. Tada mu je dat sav trošak, i nakon što je bio veličanstveno izpraćen od sve uleme i vodećih ličnosti Turske, povratio se u Mostar.

Došavši u Mostar, zatekao je veoma teško stanje, jer su se prilike bile opet pogoršale. Crnogorci su po drugi put navalili na pogranična hercegovačka mjesta, popalili ih i doprli čak do planine Velež, koja se proteže između Mostara i Nevesinja. Tu su se dobro utvrdili, napravivši jake utvrde, sa kojih su počeli opsijedati Nevesinje, pucajući na njega iz topova oko šest dana. Karabeg je tada organizirao čitav civilni muslimanski svijet iz Mostara i okoline, koji je zajedno sa vojskom krenuo protiv ovih odmetnika. Na čelu ove vojske bio je Mušir Ahmed Muhtar-paša, a Karabeg je bio njegov glavni savjetnik. U krvavoj i veoma žestokoj trosatnoj borbi uspjelo je vojsci, da pobijedi neprijatelja i natjera ga u bijeg. Karabeg je tada prisutnoj vojsci održao jedan veoma značajan i dug govor, u kome je vojsku bodrio, da bude kuražna i kompaktna u borbi protiv din-dušmana. Vojska je tada počela sa daljnjim proganjanjem neprijatelja i uspjelo joj je, da za nekoliko dana potpuno očisti Hercegovinu od odmetnika.

Sa vojnim poglavicom Mušir Sulejman-pašom krenuo je Karabeg 1294. (1877.) godine protiv utvrda, koje su Crnogorci bili izgradili na Krstacu i za koje su tvrdili, da ih ni sultan neće moći osvojiti. Bitka na Krstacu bila je veoma odsudna, jer je od nje ovisio opstanak cijele Hercegovine. U borbi, koja je trajala oko 5 sati, muslimani su uspjeli da pobijede neprijatelja i dotjeraju ga do planine Ostroga, koja se nalazi na granici Crne Gore. Kod ove planine boj je vođen 6 dana i muslimani su uspjeli, da opet pobijede neprijatelja i protjeraju ga do Cetinja. Među njima je zavladala velika panika, pa su mnogi pobjegli u Austriju, a neki koji nisu mogli umaći, pokorili su se i predali oružje.

Ruska vojska bila se je u to doba približila turskoj granici, pa je zato Mušir Sulejman-paša, nakon svršetka ove borbe s Crnogorcima, bio odmah pozvan u Edrenu. Karabeg se tada povratio u Mostar zadržavši se na putu 25 dana. Ovu priliku su Crnogorci odmah iskoristili, pa su ponovno počeli opsijedati Nikšić, tukući ga oko dva mjeseca iz topova. Nakon zauzeća Nikšića, Crnogorci su navalili na tvrđave u Dugi, zatim na Bileću, osvojivši sva ova mjesta i protjeravši iz njih muslimane.

Turska je tada bila u veoma teškoj situaciji, jer su Rusi bili već zauzeli neke dijelove Rumelije, a Bugarska je opet počela napadati pojedina pogranična mjesta. Engleska je bila dovela svoje brodove do Čanak-kale, koja je od Carigrada udaljena samo dva sata, a Austrija je opet pod svaku cijenu nastojala okupirati Bosnu i Hercegovinu. Zato je turska vlada pozvala tada u Carigrad sve uglednije ljude iz Bosne i Hercegovine. Među ovima bio je Karabeg. Na saboru, koji je održan u Carigradu, Karabeg je održao govor, u kome je napao vladu i otvoreno rekao, da je ona glavni krivac svega toga. Sabor se razišao, ne donesavši nikakvog stvarnog zaključka pa se je i Karabeg povratio u Mostar ožalošćen i razočaran.

Po povratku iz Carigrada Karabeg se potpuno povukao, napustivši muftijski ured i svako sudjelovanje u javnom životu. Uzrok ovom njegovom povlačenju bio je, što je uvidio, da je islamska vlast jako poljuljana i da se sami muslimanski svijet veoma iskvario. Od ovog vremena Karabeg stalno drži u medresi predavanja i piše svoja naučna djela i razprave. Mi ćemo se samo letimično osvrnuti na njegov naučni rad.

Karabeg je bio dobro verziran u svim vjerskim naukama, a u filozofiji islamskog prava i apologetici bio je pravi kapacitet. Iz domena ove prve discipline napisao je jedno veliko djelo koga je zemaljska vlada u Sarajevu o svom trošku štampala 1316. (1898.) godine. To je “Hidadu-n-nusul”, glosa na Mevla Husrev-ovo djelo “Mir-at”. Ovo djelo nije on potpuno dovršio, nego je došao do poglavlja o “mutešabihu”. Predgovor ovom djelu napisao je Ahmed ef. Dizdar, u kome je istakao, da je Karabega od dovršenja ovog djela spriječila njegova prerana i tragična smrt. S ovim djelom Karabeg se istakao kao dobar poznavalac filozofije islamskog prava, razjasnivši u njemu i dobro protumačivši sve dijelove ove materije.

U Karabegovo doba mostarski imami su u jednoj hutbi upotrebljavali hadis u kome se veli, da su meleki Džebrail i Mikail stvoreni od svjetla Muhammedova, a.s. Karabeg je zanijekao istinitost ovog hadisa i napisao jednu raspravu, u kojoj je pomoću navoda najvećih islamskih učenjaka dokazao, da je spomenuti hadis i po značenju i po izgovoru apokrifan. Kasnije je na cijelu tu hutbu napisao glosu, u kojoj je opet dokazao apokrifnost spomenutoga hadisa i obradio svrhu i zadatak hutbe. Ove dvije risale napisao je on kao odgovor nekoj mostarskoj ulemi, koja se bila digla protiv njega i čak ga radi toga tužila šejhu-l-islamu. Ali kad je iz Carigrada stigao odgovor, vidjeli su da su pogriješili, a da je Karabeg bio u pravu. U jednoj risali od četiri lista Karabeg je obradio ulogu i važnost običaja u šerijatskom pravu i pojedinim vjerskim pitanjima. Ovu risalu napisao je on kao odgovor nekoj ulemi, koja je od njega tražila fetvu, je li valjan ugovor sklopljen s kiriđijama da dotjeraju pržinu za gradnju kuće i oni je dotjeraju iz obližnjeg mahalskog potoka. Karabeg je to dozvolio, dokazavši svoju tvrdnju pomoću običaja, koji u mjestu već od davnina postoji.

U risali “Povijest Neretve” Karabeg je naveo nekoliko interesantnih događaja, koji su se u Mostaru zbili 1287. (1870.) godine. U vremenskom razmaku od pet dana dogodilo se je u Mostaru pomračenje sunca, naglo padanje snijega u velikiun količinama, naglo topljenje i velike kišne poplave. Neretva je te godine nabujala kao nikad prije, osim što se u nekim medžmuama (zbirkama) spominje, da je još tako bila nabujala 1123. (1713.) godine. Navodeći ove događaje, koji su se desili u kratkom vremenu, Karabeg je naveo i protumačio više ajeta iz Kur’ana i Muhammedovih, a.s., hadisa.

Pored ovoga Karabeg je održao čitav niz govora i predavanja koji nam se nažalost nisu sa čuvali. Nekoliko njegovih političkih govora Riđanović je u cijelosti donio u svojoj monografiji i oni pokazuju veliku govorničku vještinu duboko poznavanje šerijatskih i zakonskih propisa.

U svojoj monografiji o Karabegu, Riđanović navodi više fragmenata iz njegova života. Mi ćemo sve te fragmente iznijeti, jer ćemo s njima najbolje opisati veliku ličnost Karabegovu. Iznoseći pojedine detalje iz njegova života, mi ćemo najbolje okarakterizirati njegovu učenost, pobožnost, odvažnost i sva ostala, brojna pohvalna svojstva.

Još kao dječak Karabeg je zadivio svojom oštroumnošću• i talentom ne samo sve svoje kolege nego i profesore. Ali ono ogromno znanje, koje je on postigao i kasnije u životu sijao i drugima davao, postigao je najviše velikom marljivošću i trudom. Čim je došao u Carigrad, dao se odmah ozbiljno na posao. Svo izvanškolsko vrijeme provodio je u samoći i proučavanju. U društvo je zalazio samo kada je to iziskivao kakav naučni problem. Kad se je jedanput za vrijeme studija povratio s ferija u Carigrad, bio je prispio na ispit đaka iz Hamidije medrese. Njegov profesor Mevla Halil zatražio je od njega, da i on pristupi tome ispitu, jer je znao da će mu on kod ispitnog povjerenstva najbolje obraz osvjetlati. Karabeg je tada zamolio svoga profesora, da ga ovaj puta poštedi, rekavši rnu, da je od puta jako umoran. Mevla Halil je u svom traženju ustrajao pa je Karabeg na koncu bio prisiljen, da se podvrgne ispitu. Kad je on stupio na ispit, bila su mu od strane ispitnog povjerenstva postavljena tri pitanja, na koja je on bez promišljanja najpripravnije odgovorio. S tim svojim odgovorom zadivio je čitavo ispitno povjerenstvo, da su kasnije i njemu i njegovu profesoru čestitali.

Kada se Karabeg 1272. (1855.) godine povratio sa studija u Mostar, bilo mu je ponđeno upražnjeno muftijsko mjesto. Karabeg je tu ponudu odbio, ali kad ga je na to počeo nagoniti njegov otac, on se je tog položaja primio. To svoje primanje motivirao je time, da voli nase primiti najveću odgovornost, nego iskazati neposlušnost ocu. Ovaj nam fragmenat najbolje pokazuje, koliko je Karabeg bio islamski odgojen.

Kod suđenja i izdavanja fetvi, Karabeg je pokazivao svoju veliku sposobnost i pravednost. Kad bi neko došao tražiti riješenje za kakvo vjersko pitanje, on bi mu ga odmah bez promišljanja izdao i to prije nego bi ovaj i dovršio svoje pitanje. Kod suđenja je bio potpuno pravedan tako da nije nikog protežirao, pa čak i kada je bio u pitanju musliman i nemusliman.

Karabeg je bio panislamski razpoložen, jer se za čitavog svog života živo interesirao o stanju muslimana cijelog svijeta. On se brinuo ne samo o njihovom napretku, nego je uvijek i svugdje neumorno čuvao i njihov ugled. Zato je on često dolazio u sukob sa pojedinim političkim činovnicima, koji su svojim neznanjem i pokvarenošću nanosili često ljagu na muslimane. Jedan viši i stariji politički činovnik, koji je služio u raznim dijelovima turske carevine, nazvao ga je unikumom svoga vremena.

Karabeg je bio srednjeg stasa, laka hoda, ozbiljna i dostojanstvena izgleda. Premda je bio veoma bogat, opet je živio skromno i bio je među svijetom jako ponizan. Nije se sustezao ni od kakvog dozvoljenog posla, pa bi često i kod kuće sobom ložio vatru, kuhao jelo, meo sobu i krpio odjeću. Gdjekad je nosio dobra i lijepa odijela, a gdjekad opet gruba i izvehtana. Nije dozvoljavao da se u njegovoj prisutnosti i o kome ružno govori, pa makar to dotični i zasluživao.

Na Berlinskom kongresu europskih velesila od 13. jula 1878. godine, zaključeno je da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu. Sav bosansko-hercegovački muslimanski svijet ovu je vijest nerado primio, dok je konzervativni odlučio čak da se tome odupre oružanom silom. Među nemuslimanima je također nastala podvojenost, jer su se neki veselili tome ulasku dok su se opet drugi priključili Srbima i Crnogorcima. Sav neuki muslimanski svijet, pa čak i nekoji učeni ljudi, stao je na stanovište da se treba oduprijeti pa se je tada čak i fetva izdala, da je rat farz (stroga dužnost) svim muslimanima, pa čak i ženama i djeci.

Prvi neredi pojavili su se u Sarajevu, gdje je masa skočila i navalila na konak, protjerala valiju, vojnog komandanta, sve državne činovnike, rekvirirala sav ratni material i uzela u svoje ruke upravu. Vođe odpora su uspjeli da brzo provedu agitaciju po svim mjestima Bosne i Hercegovine i da nešto milom, a nešto opet silom povedu svijeta za sobom.

Kad je ova vijest stigla u Mostar vođe otpora su odmah održali sjednicu na, kojoj su izabrali narodnu vladu i izabrali sebi vođu.[2] Mnogi su tada zašli po ulicama i počeli svijet pozivati, tvrdeći da je rat farz svim muslimanima prijeteći smrću svakom, ko se tome suprostavi. Kad je Karabeg vidio šta se radi i kakvi bi neredi mogli nastati, pozvao je zavedenu masu na zdogovor, gdje je u jednom podužem govoru obrazložio da je svaki otpor nekoristan i besmislen. Zavedena masa se na čas smirila, jer je u Karabegu uvijek gledala kao beskompromisnog muslimana. Ali vođe otpora nisu htjeli mirovati, nego su se ponovo sastali, i zaključili, da Karabega bezuvjetno pogube. O tome su i ugovor napisali, koga su svi potpisali i zavjerili se jedni drugima.

U kvartu, gdje je Karabeg stanovao vođe otpora nisu mogli u početku polučiti gotovo nikakvog uspjeha pa su zato svoje sjedište djelovanja prenijeli na drugu stranu, gdje su se počeli sastajati i održavati sjednice. Na prvi sastanak su pozvali seljake iz Bijelog Polja, tvrdo vjerujući da će svi uz njih pristati i s njima se složiti. Tada su ih počeli nagovarati i na sve moguće načine poticati da izvrše atentat na Karabega, obećajući im dobre i obilne nagrade. Ali seljaci su sve to odbili rekavši im da oni ne bi nipošto počinili atentat ni na najobičnijeg čovjeka, a kamo li na mostarskog muftiju, koga već odavna poznaju i o kome samo najljepše znaju. Kad su vidjeli da je svo njihovo nastojanje bezuspješno, pustili su ih kućama, zaprijetivši im prije toga smrću i uništenjem cijelog imetka ako tu tajnu ikome odaju.

Vođe otpora su tada zašli i među svijetom počeli još više sijati smutnje i praviti nerede kazujući na svakom koraku dužnost rata. Pri ovome su se služili ajetima, hadisima, navodeći također i razne događaje iz starije i novije povijesti islamske. Sve one, koji su bili protiv rata, počeli su šikanirati i čak ih nevjernicima nazivati. Karabega su nazivali najpogrdnijim riječima, tvrdeći čak da je on, kad je prošle zime bio u Carigradu, prodao Bosnu i Hercegovinu Austriji. Svojim stalnim i veoma bučnim govorima uspjeli  su, da za sobom povedu čak i mnoge, koji su bili protiv otpora i s Karabegom se slagali.

Kad su ovi uspjeli da povedu većinu svijeta za sobom, otišli su na zdogovor Karabegu, zatraživši od njega da ih i on u tome pomogne. Tom su mu prilikom rekli, da je apsolutna većina muslimana za rat i da su od sarajevskih ustanika dobili obećanje da će im pomoći kad god im zatreba. Karabeg im je tada opet održao govor, u kome im je ponovno dokazao da je rat u ovom slučaju ne samo apsurdan nego čak i zabranjen, jer će time samo upropastiti porodice i imetak, dok Austriju neće moći od ulaska spriječiti. Sva njegova obrazlaganja i savjetovanja bila su bezuspješna, jer su oni bili tvrdo odlučili oduprijeti se. Kad je Karabeg to sve uvidio rekao irn je na koncu, da ga više za savjet ne pitaju i da ih on u tome neće ni pomagati, a ni odmagati.

Po povratku od Karabega prvaci su se sastali u Kethoda medresi[3], gdje su počeli raspravljati o načinu rekviriranja oružja od glavnog vojnog zapovjednika Komandanpaše i o načinu pridobivanja vojske za sebe. Sarajevski ustanici poslali su tih dana jednog čovjeka, kome je bio glavni zadatak da svojim stalnim govorima buni svijet i potiče ga na borbu. Kad je ovaj stigao u Mostar, počeo je odmah po svim mostarskim džamijama držati predavanja, u kojima je stalno pomoću ajeta, hadisa i raznih momenata iz islamske prošlosti dokazivao dužnost rata. Svojim predavanjima uspio je, da još bolje okuraži vođe odpora i da, glupu i zavedenu masu još više zavede i za rat zagrije. Uvidjevši Karabeg da neredi i smutnje uzimaju svaki dan sve većeg maha, napustio je Mostar i povukao se kod svoga brata u selo Iliće, koje se nalazi u zapadnom predgrađu Mostara.

U ponedjeljak 29. redžeba 1295. hidžretske godine (29. jula 1878. godine) vođe su se sastali u Kethoda džamiji, a po gradu su poslali telala, da pozove svijet na dovu i spremanje za rat. Glupa i zavedena svjetina krenula je odmah u džamiju, dok su se učeni ljudi počeli skrivati i povlačiti u kuće. U džamiji je držao predavanje opet onaj čovjek, koga su sarajevski ustanici poslali, u kome je opet dokazivao dužnost rata. Po svršetku predavanja skočio je na noge onaj, koga su oni prije bili izabrali za vođu i povikao: “Ja sam vam vođa”, na što je sva prisutna svjetina pristala i potvrdila njegov izbor. Po izlasku iz džamije svjetina je vikati i prijetiti smrću i uništenjem cijelog imetka svima onima, koji im se suprotstave.

Vođe su tada otišli glavnom zapovjedniku vojske i zatražili, da im se on sa vojskom priključi i da im dade topove, puške, barut i sav ostali ratni material. Komandant ih je na zgodan način odbio, rekavši im da svakog momenta očekuje naredbu sultanovu pa čim ona stigne, da će im se odmah priključiti. On je, u stvari, prije toga bio dobio naređenje da se nikako ne priključuje buntovnicima, niti da im daje oružje, nego kad stigne austrijska vojska da joj se bez otpora preda, jer je tako na kongresu zaključeno.

Po povratku od komandanta vođe su se opet sastali u Kethoda džamiji, gdje su počeli raspravljati o načinu pripremanja svijeta za rat i o načinu prikupljanja ratnih potrepština. Na ovom sastanku oni su još raspravljali i o načinu umorstva Karabegova. Tada su poslali po jednog čovjeka iz grada, za koga su držali da bi za ovaj posao bio najpodesniji. Kad je došao, rekli su mu: “Ti si vješt u gađanju, otiđi u selo Iliće, i sakrij se u groblje više puta, koje se nalazi prerna Karabega kući, tu ga vrebaj i kad iziđe iz kuće ubij ga, pa onda traži koliko god hoćeš, jer je on murtat i njega je dužnost ubiti.” On im odgovori: “Zbog toga ste me zvali? Boga mi, da mi dadete cijeli svijet i sve što se na njemu nalazi, ne bih se usudio to počiniti, bojeći se Boga i Njegove kazne.” Kad su oni vidjeli, da im je i ovaj pokušaj bezuspješan, pustili su ovoga kući, zaprijetivši mu prije toga smrću ako ikome to rekne.

Vođe otpora su tada poslali da se po gradu pokupe muhadžiri iz Nikšića, Bileće i Gacka. Kad su ovi stigli, počeli su ih nagovarati i poticati da izvrše atentat na Karabega, rekavši im da je on nevjernik i da ga je dužnost ubiti. Tom su prilikom o Karabegu iznosili nevjerojatne stvari. Njima su, ako to učine, obećali dobre nagrade. Ovi su se muhadžiri primili toga posla, jer su bili većinom ološ, vičan razbojstvu i pljački. Tada su počeli raditi da Karabega svakako dovedu u Mostar, jer su znali da će tako moći lakše ostvariti svoje prljave ciljeve.

Jedan između njih, koji je inače s Karabegom bio dobar prijatelj, otišao je u Iliće i počeo ga nagovarati da dođe u Mostar i da s njima stupi bar u neku prividnu suradnju, jer da su ustanici uzeli u svoje ruke svu upravu i dozvolili, da se ubije svako, ko neće s njima surađivati.[4] Ovaj je Karabegu tada obećao da mu se neće ništa dogoditi, jer da će ga on i mnogi drugi čuvati. Oslanjajući se na obećanje i zakletve ovoga, krenuo je Karabeg u Mos.tar u srijedu 1. šabana 1295. (31. jula 1878.) Kad je stigao u Mostar, otišao je odmah u medresu, gdje su ga oni sa velikim poštovanjem dočekali, ponudivši mu da im bude imam (vođa). Karabeg je to odbio rekavši im, da imam može biti samo sultan, a niko drugi. Tada su mu ponudili da im bude reis (poglavica), a1i je on i to odbio rekavši, neka im bude poglavica onaj, koga su prije izabrali. Karabeg im je tada kao i obično dao nekoliko savjeta, upozorivši ih da je rat veoma teška i ozbiljna stvar i da ovaj puta imaju posla sa jednim veoma jakim i spremnim neprijateljem.

Kad je osvanuo četvrtak 2. šabana 1295. (1. avgust 1878.), vođe otpora su objavile svijetu da im stiže pomoć iz Bosne i Albanije, pa su počeli čak i nekakve telegrame pokazivati, koji su im tobože stigli iz Sarajeva. Iza toga su se opet sastali u medresi, gdje su počeli ponovo diskutirati o načinu naoružanja. Tad su poslali po Karabega i još neke prvake iz Mostara, pa kad su ovi stigli u medresu, pošao je jedan sa izvučenim nožem put Karabega u namjeri da ga ubije. Vidjevši ostali da bi ovaj atentat mogao dovesti do velikih nereda i do uništenja njihovih planova, spriječili su ga od toga, nazvavši ga ludom.

Istoga dana vođe otpora su počeli među nemuslimanima agitirati da im se priključe i da zajednički s njima dadu otpor austro-ugarskoj vojsci. Nemuslimani su taj prijedlog odbili, ispričavši se da nemaju oružja, a i da ne žele ići protiv sultanove naredbe. Kad su oni vidjeli da je i ovaj pokušaj bezuspješan, poslali su svoga vođu s Karabegom i još nekim prvacima Mostara komandantu vojske, zahtijevajući da im odmah preda  oružje i vojsku. Komandant je sve te njihove zahtjeve odbio rekavši im da još nema nikakve naredbe iz Carigrada. Kad su ustanici čuli ova stalna ispričavanja komandantova, pozatvarali su odmah sve radnje i počeli se spremati da navale na njegov konak. Iza toga su se razišli po čaršiji iz koje su odmah pobjegli svi oni, koji se s njima nisu slagali. Čuvši komandant šta su ustanici odlučili, pobojao se je, te im je odmah izručio puške i barut, a vojsci je stavio na volju da se, ako hoće, bez njegove naredbe njima priključi.

Opisujući ove veoma burne i kritične momente, Riđanović je malo upleo i sebe, pa veli: “Kad je svijet pozatvarao radnje i istrčao naoružan na Tepu, ja sam se nalazio u Mehmed Koski-pašinoj medresi na donjoj čaršiji. Odmah sam požurio Karabegovoj kući, jer sam se mnogo brinuo šta je s njim i gdje se nalazi. Došavši do vrata našao sam ih zatvorena, pa sam se povratio i u putu sam od nekih poznanika saznao da se nalazi kod komandanta. Dok sam išao ulicom i razmišljao o svom i njegovom stanju, nenadano je preda me ispao moj amidžić naoružan, koji je pošao bio da me traži i da me kući doprati. Tad smo zajedno pošli i kad srno došli na Tepu vidio sam jednu skupinu dobro naoružanih ustanika i to baš onih, koji su se bili zarekli da Karabega i mene ubiju. Amidžić me je tada preda se proturio, rekavši mi da požurim, pa smo kraj njih mirno prošli i mirno došli kući.”

“Naredne noći vođe otpora su poslali po travnički redifski (pričuvni) bataljon, tražeći od njega da im se priključi i da im pomogne u atentatu na Karabega. Ovaj im se je bataljon odmah priključio i obećao pomoć, jer je bio sastavljen od samog ološa.”

“Kad je osvanuo petak 3. šabana 1295. (2. avgusta 1878.), pošao sam odmah Karabegu, a u putu sam susreo oko 150 ustanika gdje idu sa zastavom prema kršli.[5] Došavši njegovoj kući susreo sam u avliji dvojicu, koji su bili kod njega na nekakvom zdogovoru. Kad smo se osamili ispričao sam mu sve, što sam i prošlog i ovog dana vidio. On mi je tada rekao da je austro-ugarska vojska još jučer zauzela Ljubuški i da danas napreduje prema Mostaru. Još prije dva dana ona je prešla bosansku granicu i zauzela Banju Luku. Ispričavši mi ovo utvrdio me je dobro da nikome ništa ne kazujem, jer bi se neredi mogli još više raširiti. Dok smo mi o ovome razgovarali, izbio je jedan od one dvojice, koji su kod njega prije bili na zdogovoru, pa mu je unišavši rekao: “Sinoć nam se je predao travnički redifski bataljon i eno ga sad s jednim dijelom naše vojske ide prema konaku. Drugi dio naše vojske otišao je do kršle, gdje mu se je i ostala vojska priključila, pa sad svi idu prema konaku. Austrijska vojska je još jučer zauzela Ljubuški i danas napreduje prema Mostaru. Mene su poslali tebi i rekli, da odmah dođeš u konak s komandantom i ostalim prvacima grada, gdje će se donijeti definitivan zaključak i raspored napraviti.”

“Karabeg me je nakon toga poslao nekim uglednijim ljudima, da ih pozovem njemu na zdogovor. Ja sam odmah otišao i pozvao ih, a kad sam se povratio, našao sam kod njega mnogo ljudi, koji su radi toga bili došli. Tek što smo počeli razgovarati, izbio je opet onaj isti, ponovno nas pozivajući da odmah dođemo u konak. Svi smo pogledali u Karabega i ušutili, našto nam je on rekao: “Što šutite i što gledate u me? Hoćemo li ići ili nećemo? Nema koristi više od šutnje nego se mora odmah odgovoriti, pa što god bude, jer vidite šta je njihova namjera.” Iza toga je unišao u drugu sobu i naoružao se, a kad se povratio, krenuli smo svi odmah prema konaku.”

“Izišavši u čaršiju vidjeli smo mnogo naoružanog svijeta, a kad smo došli do konaka našli smo ga puna svijeta i vojnika iz travničkog redifskog bataljona. Kad smo se svi skupili kod konaka, popeo se je na jedno uzvišenije mjesto vođa mostarskih u.stanika i izvadivši iz džepa nekakav telegram, objavio je svijetu, da ga je glavni vođa svih bosansko-hercegovačkih ustanika iz Sarajeva imenovao vođom ustanika cijele Hercegovine. On je tada svrgnuo Komandantpašu i mutesarifpašu, a nakon toga je povikao koliko je jače mogao: “O Mostarci, ja sam vam vođa, pa mi se pokorite.” Masa je odmah pristala na njegovo vodstvo i povikala da će ubiti svakog ko mu se suprostavi.

Vođa hercegovačkih ustanika ponudio je tada Karabegu vodstvo vojske, što je on odbio, rekavši mu da je mutesarifpaša za to preči i sposobniji. On je na to pristao i poslao je odmah po mutesarifpašu i kadiju, ali oni na njegov poziv nisu htjeli doći. Tada je Karabeg lično njima otišao i pozvao ih, rekavši im da je sva vlast u njihovim rukama i ako ovaj put ne stupimo s njima u kakvu bilo suradnju, opasno je i po nas i po naše familije, a ako se mi složimo, moguće da ćemo njihove planove omesti. Mutesarifpaša i kadija su tada pošli. Kad su došli u konak, unišli su svi u mutesarifpašinu sobu, jer je u njoj i prije vijeće zasijedalo.

Sakupljena masa, koja je za atentat bila određena, počela je tada vikati i tvrditi, da su ovi odveli njihova vođu u konak, da ga ubiju. Ovim im je bila namjera, da samo još više zamute, kako bi mogli lakše svoje prljave ciljeve ostvariti. Vijeće je tada počelo raspravljati o pripremanju za rat. Poslalo je i po Komandanta, ali on nije htio doći. Tada je mutesarifpaša otišao po njega i počeo ga na sve moguće načine nagovarati, i on stupi s njima u suradnju. Komandant mu na to odgovori, da on neće ni pod kakvim uslovima ni prijetnjama ni smjesta se maknuti, jer za to nema sultanove naredbe. Na koncu je mutesarifpaši dozvolio, da uzme svu hranu i sav ratni materijal, zamolivši ga, da ga odmah napusti i na miru ostavi. Mutesarifpaša ga je tada ostavio i on je ostao u svome dvoru gdje ga je vojska čuvala.

Po povratku mutesarifpašinu vijeće je poslalo po obojicu kajmekama Muhamed-bega i Murat-bega, koji su se odmah odazvali i došli u konak. Vođa ustanika im je ponudio vodstvo vojske, što je Murat-beg primio, pod uslovom, da mu dadne sve što je za vojsku u ratu potrebno. Murat-beg je tada rekao: “Tvoja je dužnost da pribaviš sve što je potrebno, a na nama je da idemo u boj. Ako možeš samo dva dana obskrbiti vojsku, ja ću žrtvovati sebe i poći u rat da bi spasio naše porodice i grad, a ako ne možeš, neću onda nikako dozvoliti da se sve to baca u propast.” Dok su oni o ovome raspravljali, čulo se je na vani glasno učenje tekbira, a to je bio znak, da se je sva vojska iskupila i dovukla topove i ostali ratni material. Ustanici su tada izvjesili na tabiju kraj osmanlijske i svoju zastavu, što je bio znak, da su oni preuzeli u svoje ruke svu upravu.

Vijeće je tom prilikom zaključilo, da se odmah izašalje na Široki Brijeg jedna četa sa zadatkom, da zauzme crkvu, koju su katolici bili utvrdili kao tvrđavu, a koja je od Mostara udaljena samo 4 sata hoda. Zauzirnanje ove crkve bilo je sa strateške strane veoma važno, jer su znali, da će, ako ju Austrijanci zauzmu, biti nemoguće odatle ih potisnuti. Vijeće je još našlo za shodno, da se ovaj odjel sastavi od ljudi s onu stranu Neretve, pošto oni najbolje poznaju tamošnje terenske prilike. Zato je vođa izdao naređenje, da se proberu borci i da odmah idu na Široki Brijeg, ali se je svak počeo lijeniti i ispričavati. Na veliko i dugo nastojanje njegovo, spremilo se je i otišlo jedva oko 50 ljudi. Uvidjevši Karabeg sve ovo, rekao je s dosta srdžbe vođi: “Pogledaj i budi objektivan. Kako će se ovi ljudi boriti, kad oni bez imalo volje i poleta idu u boj? Gdje je onaj, koji im je govorio i tvrdio dužnost rata i dužnost smaknuća svih, koji su protiv rata? Neka ide danas s njima i neka im na bojištu govori. Možemo li se mi osloniti na ovakve ljude, pa makar oni sve bili jaki i moćni, kad među njima vlada pravo saboterstvo. Oslanjanje na ovakve je isto kao i oslanjanje na maglu. Mi nismo opterećeni sa onim, što ne možemo, pa zato ja neću nikako dozvoliti da sami sobom prouzročimo paljenje grada i uništavanje naših porodica, jer bi za to na Sudnjem danu bio odgovoran. Iz Bosne nam ne može stići nikakva pomoć, jer su Austrijanci kod njih prije na dva dana prešli granicu nego kod nas. Također nam ni Albanezi ne mogu pružiti nikakve pomoći, jer se oni nalaze na granici Austrije, a radi udaljenosti od oko 15 dana hoda.” Vođa mu na ovo nije mogao ništa odgovoriti, čime je i sam priznao, da je Karabeg potpuno u pravu.

Za cijelo vrijeme ovog vijećanja Riđanović se je nalazio s Karabegom u konaku. Pošto se je bilo primaklo podne i budući su se prilike počele jako pooštravati, Karabeg je pokazao rukom Riđanovtiću da ide kući. Izgledao je u torn momentu veoma žut. Riđanović se je tada za navjek s njim rastao i kući pošao, brinući se mnogo za njega. Karabeg je i dalje ostao u konaku, trudeći se svom silom da omete i onemagući namjere buntovnika.

Buntovnici su bili odlučili da ga toga dana ubiju na putu koji vodi od konaka prema čaršiji i to kad se bude vraćao kući na ručak. S komandantom su uglavili, da ih vojska u tome ne ometa, a njemu su zato zagarantirali život. Kasnije su se oni predomislili i odustali od te namjere, jer su znali, da bi s atentatom na ulici, doveli do velikih nereda. Zato su odlučili pozvati ga poslije podne opet u konak, i tu ga, kad počne vijećati, uz pripomoć muhadžira i travničkog bataljona ubiti. Ako slučajno Karabeg ne bi htio poslije podne doći, onda su zaključili, da navale na njegovu kuću i pobiju svu njegovu porodicu i porodicu njegova brata. Buntovnici su bili zaključili, da ove dvije porodice potpuno iskorijene i da ubiju Abdulah ef. Riđanovića i još neke uglednije i učenije mostarce.

Kad se primaklo podne, vijeće se razišlo, pa je i Karabeg pošao kući na ručak, ali nije mogao jesti. Jeo je samo malo voća. Jedan njegov rođak, koji se slučajno kod njega nalazio, pričao je Riđanoviću, da je, uzevši prvi zalogaj, njemu rekao: “Izgleda mi, da je vrijednost moga života jednaka vrijednosti ovog zalogaja. Ali, Boga mi, ja se za svoj život ne brinem koliko ni za ovaj zalogaj, samo se brinem za naše porodice i za našu nedužnu djecu. Zato neću nikako dozvoliti da se pali grad i nište porodice, nego ću radije žrtvovati sebe, a za to se od Boga nadam velikoj nagradi.”

Karabeg je iza toga ustao klanjati podne i tek što je počeo klanjati, došao je jedan od buntovnika i pozvao ga da odmah dođe u konak. Rečeno mu je da muftija klanja. Do malo iza ovog izbio je drugi, pozivajući ga, također, da odmah dođe u konak, jer da ga Komandant i drugi tamo očekuju. Karabeg se tada spremio i pošao. Kad je u čaršiju izišao, saznao je da se Komandant nalazi u brzojavnom uredu. Zato je odmah i on tamo otišao, gdje je pored Komandanta zatekao još i vođu ustanka te nekoliko njegovih pristaša.

Oni su u uredu pitali i interesirali se hoće li iodakle stići pomoć, ali su sa svih strana dobili odgovor da im ne mogu nikakve pomoći pružiti, pošto je austrijska vojska već zauzela neke gradove Bosne. Jedino im je Konjic obećao pomoć od 60 ljudi, koje će im tek do dva dana poslati. Čuvši Karabeg sve ove vijesti, počeo im je opet govoriti o apsurdnosti svakog otpora, našto se je vođa naljutio i žestoko mu se suprotstavio. Karabeg je tada otkrio prsa i rekao mu: “Ako je vaš cilj mene ubiti, ubijte me, ako se ne bojite Boga. Znajte dobro da ja nisam za rat i da neću nikad dozvoliti paljenje grada i ništenje naroda.” Nakon duže prepirke složili su se svi, da idu opet u konak i da čuju konačno mišljenje i ostalih.

Kad su došli u konak, našli su tamo mutesarifpašu, kadiju, kajmekama Murat-bega i ostale članove vijeća. Kad se je cijelo vijeće iskupilo, ustao je vođa i rekao im da odmah u pogledu rata, svi dadnu svoje mišljenje, jer se je neprijatelj primakao gradu na 4 sata hoda. Murat-beg mu je tada rekao: “Ja sam spreman odmah poći ako ste pribavili sve što je za rat potrebno. Pored hrane, topova, pušaka, baruta i ostalog ratnog materijala, potrebni su nam još i konji, na kojima ćemo sve ovo do fronte pretjerati.” Budući da nije ništa ovo bilo dobro pripremljeno, nije mogao Murat-begu na to ništa ni odgovoriti. Masa je tada navalila na konak vičući: “rat, rat” i nazivajući nevjernicima sve, koji su protiv rata. Neko iz mase je povikao: “Vas ćemo najprije pobiti pa ćemo onda ići i protiv Austrije se boriti.” Opet su počeli vikati i urlati, a neki su čak mislili odmah početi i krv proljevati. Nakon žestoke i veoma žučne prepirke, vijeće je jedva uspjelo, da masu iz konaka istjera i kratko vrijeme ih od sebe udalji.

Kad su se buntovnici našli na vani, počeli su opet raspravljati o načinu umorstva Karabegova. Zaključili su da se podijele u tri grupe, od kojih će jedna ostati kod vrata i prisluškivati šta Karabeg govori, druga će otići na tabiju, a treća će između njih saobraćati i vijesti prenositi. Travnički bataljon nalazio se tada na drugoj strani Mostara, a na tabiji im je bio ostao samo trubač, kome je bila dužnost, da ih pozove, kada se potreba ukaže.

Vijeće je dalje nastavilo sa diskutiranjem, pa kad je vođa vidio da se u pogledu rata ne može nikako donijeti jedan konkretan zaključak, rekao im je: “Recite odmah šta mislite u pogledu rata, a ja ću to, Boga mi, sve u cjelosti primiti.” Cijelo vijeće se je tada okrenulo prema Karabegu i reklo, neka on po šerijatu dadne riješenje. Vođa im je tada pokazao sve prispjele telegrame u kojima se veli, da im neće ni odakle stići nikakva pomoć, osim iz Konjica 60 ljudi. Iza toga se je okrenuo prema rnuftiji i rekao: “Kunem te Bogom reci nam šta šerijat u pogledu ovoga veli. Naša je dužnost da se pokorimo šerijatu pa ćemo mi to rješenje u cijelosti primiti. Ako nam ne daš pravo rješenje, bićeš na Sudnjem danu odgovoran i za nas i za našu djecu.”

Karabeg je tada zaplakao i održao im opet duži govor, u kome je pomoću ajeta, hadisa i raznih događaja iz islamske prošlosti dokazao ponovo apsurdnost svakog otpora. U govoru im je između ostaloga naglasio, da austrijska vojska, koja se već primakla Mostaru, broji oko 30.000, dok mi imamo jedva 3.000 ljudi i to u svakom pogledu nespremnih. Završivši svoj govor vođa je od njega zatražio pismenu fetvu, našto mu je Karabeg odgovorio, da je on od izdavanja fetvi prošao ima već pet mjeseci. Jedan od buntovnika, koji se tada u vijeću nalazio, rekao je Karabegu ovo: “Znaj da ja volim biti sa ostalim muslimanima, koji su svi za rat, nego sa samim tobom, koji si protiv rata. Ali mi ćemo najprije ovdje krv proliti pa ćemo onda ići i protiv Austrije se boriti.” Karabeg im je tada proučio nekoliko ajeta iz Kur’ana sa kojima ih je ponovo posavjetovao, a zatim je raskopčao prsa i rekao: “Ako je vaš cilj mene ubiti, ubijte me, ako se Boga ne bojite. Znajte dobro svi, da ću ja radije žrtvovati, sebe, nego istinu prešutiti.” Tad su i vođa i sve njegove pristalice od srdžbe pocrvenili tražeći opet uporno fetvu. U to je masa navalila, zgrabila vođu i njegove ljude i sve ih do tabije odveli. Buntovnici su tada poslali telala, da po gradu razglasi da je muftija izdao fetvu za predaju Austriji. Telal je još vikao i ovo: “O muslimani, sudjelujte svi u atentatu na Karabega i na sve one, koji se nalaze u konaku, jer su oni nevjernici i dužnost ih je ubiti.”

Masa je tada navalila na konak, a prije toga bila je naredila trubaču, da pozove travnički bataljon. Trubač je nekoliko puta zatrubio, a zatim je odmah odtrčao da ih potraži i što prije do konaka dovede.

Vidjevši Karabeg, mutesarifpaša, kadija i ostali članovi vijeća, da se primiče travnički bataljon, a i da svjetina navaljuje na konak sa izvučenim noževima i sa uperenim puškama, vičući još “Gdje je muftija,” razbježali su se odmah kud je koji prije mogao. Neki između mase utrčali su u konak i počeli, prije nego stigne travnički bataljon, spašavati neke svoje ljude. Dvojica su bila pošla da spase Karabega i bili su ga čak poveli u komandantov dvor, ali ih je jedan od mase primijetio i koliko je mogao jače poviknuo: “Gdje bježite nevjernici s nevjernikom”, otrčavši odmah do tabije i izvjestivši ostale o ovome. Kad je Karabeg došao do komandantova dvora, našao ga je zatvorena, pa se opet povratio u konak.

U to je stigao travnički bataljon, koji je odmah sa ostalom svjetinom blokirao cijeli konak i počeo pucati u salu u kojoj je vijeće zasijedalo. U sali su najprije pogodili kajmekama Murat-bega, koji je pao kao prva žrtva ovog pokolja. Vidjevši ostali ovo, pobjegli su odrnah u salu, koja gleda prema bašči. U njoj se je nalazila banja, koja je zaključana. Kadija je tada banju otključao, pa su unutra unišli on, Karabeg i još jedan čovjek iz vijeća. Unišavši unutra, dobro su se zaključali. Mutesarifpaša i zet mu ostali su u sali, jer nisu zbog tjeskobe nikako mogli unići u banju. Masa je tada provalila u salu u kojoj je vijeće zasijedalo, opljačkala Murat-bega i ostavila ga ležeći. Iza toga su navalili na salu u kojoj su se ovi skrivali, ali ju nikako, nisu mogli otvoriti. Tada je jedan ispalio pušku u vrata, ranivši jednog iza vrata u prsa, koji se je odmah pomažući skrhao. Vrata su se tada otvorila. Ne našavši ni u ovoj sali Karabega, neki su povikali da je pobjegao u austrijski konzulat, drugi su rekli da je pobjegao u crkvu, dok su treći počeli tvrditi da je pobjegao kući. Iza toga su se razišli da ga traže, urlajući i stalno pucajući.

Do malo iza ovog navalili su drugi u salu, gdje su uzeli mutesarifpašu i zeta mu, sveli ih na donji sprat vičući stalno “Bijte nevjernike!” Mutesarifpaša i zet mu plakali su i koliko su mogli više molili ih, ali im to nije pomoglo. Tu su ih poklali. Iza toga su ih potpuno opljačkali skinuvši sa njih čak i odijelo i ostavili ih ležeći.

Kad je rulja saznala, da se Karabeg s kadijom krije u banji odmah se tamo veselo uputila. Kad su do nje došli, otvorili su je i odmah iz nje svu trojicu izveli. Najprije su kundakom od puške udarili po glavi onog čovjeka, koji se s njima u banji krio. pa se je ovaj od toga udarca odmah onesvijestio i pao na pod. Iza toga su ga potpuno opljačkali, ostavivši ga samo u donjim haljinama. Karabega i kadiju su poveli, govoreći im najpogrdnije riječi i nazivajući ih nevjernicima. Kadiju su prvo počeli udarati nogama, rukama i kundacima, a kad su došli do stepenica, gurnuli su ga niz njih. Iza toga su ga dotukli.

Tad su počeli Karabega mrcvariti, vičući stalno koliko grlo nosi: “Ubijte nevjernika kome danas nema spasa.” Jedan ga je udario nožem u leđa. Karabeg je tada počeo učiti odlomak iz Kur’ana u kome se veli, da će u džehennem unići i u njemu vječno ostati svaki onaj, koji muslimana hotimice ubije. Oni su na to
povikali: “Nisi ti mushman”, našto je Karabeg odgovorio: “Jesam hvala Bogu”, zamolivši ih istodobno da ga ne mrcvare. Oni se nisu obazirali na njegove molbe, nego su ga ponovo počeli mrcvariti, udarajući ga noževima i odsijecajući od njega komad po komad. Kad su ga užasno izmrcvarili, skočio je jedan i preklao ga, dok je drugi tekbire učio. Tad su ostali počeli grliti i ljubiti atentatora hvaleći ga i govoreći mu: “Blago tebi, pokazao si se junakom, kao što su bili i tvoji pređi. Bog te za to blagoslovio.” Ovo užasno krvoproliće zbilo se je u petak 3. šabana 1295. (2. avgusta 1878.)[6]

Kad je rulja izvršila ovaj pokolj, opljačkala je također i Karabega. Iza toga su donijeli jedan zakonik i stavivši ga na njegova prsa, povikali su: “Podaj sad fetvu nevjerniče.” Mrtva tijela ove petorice šehida ostala su ležeći u konaku cijeli dan i cijelu noć, jer se niko nije smio usuditi da ih odatle iznese.

Dok je rulja u konaku vršila užasno klanje i pokolj, jedna grupa, njih oko 200 na broju, navalila je na Karabegovu kuću misleći da se on u njoj krije. Kad su došli .do vrata našli su ih zatvorena, pa su odmah u njih počeli pucati i cijepati ih. Vidjevši to Karabegova žena, pootvarala je odmah sva vrata, a zatim je zgrabila djecu i pobjegla u bašču svog komšije.[7] Jedna žena iz Nikšića, koja je slučajno tada kod nje sjedila, zgrabila je njena trogodišnjeg sina Ibrahima i počela također s njime bježati. Opazivši to oni, povikali su: “Onemogućite bijeg nevjernici s djecom, nego ih sviju pobijte.” Iza toga su potrčali za njom sa izvučenim noževirna, ali je ona, prebacivši se preko zida, uspjela umaći u kuću svoga komšije. Rulja je u bašči dostigla ženu iz Nikšića. Odmah su od nje zgrabili dijete i počeli ga klati. Vidjevši žena njihovu namjeru, zapomagala je koliko je jače mogla, počevši tvrditi i kleti se, da je dijete njezino. Na ovaj način uspjela je spasiti dijete i dovesti ga živa u kuću Karabegova komšije.

Rulja je tada navalila na kuću Karabegova komšije, misleći da se on u njoj krije i u namjeri, da ubiju njegovu ženu i djecu. Vidjevši komšije njihovu namjeru, žrtvovala su se trojica njih, utrčali odmah u kuću, zatvorili u jednu sabu Karabegovu ženu i djecu, a onda prihvatili za oružje i počeli se iz kuće braniti. Ova su se trojica više od sata borila, pa su teškom mukom uspjeli odbiti ih i na taj način spasiti Karabegovu ženu i djecu.

Rulja je tada ponovno navalila na Karabegovu kuću, i opljačkala je, razbijajući sve u njoj i pretraživši čak lug i u avliji složena drva, misleći da se tude krije njegovo blago. Nakon toga su zapalili njegovu kuću i kuću njegova brata, ali su komšije uspjele da ih na vrijeme pogase. Tom prilikom opljačkali su još kadijinu kuću, sve vojne logore, sve kuće vojnih zapovjednika i konak, uništivši također i svu arhivu koja se je u njemu nalazila.

Kad je rulja izvršila pokolj u konaku pošla je sva razjarena niz čaršiju. Riđanović je tada stajao pred vratima svoje kuće, pa kad ih je opazio gdje idu, utrčao je u kuću, zatvorio vrata i naoružao se. Kod njega se je tada nalazio njegov brat i još nekoliko njegovih rođaka i susjeda. Masa, je bila odlučila ubiti i Riđanovića, ali saznavši da se kod njega nalazi i čuva ga veći broj ljudi, nisu smjeli navaliti na njegovu kuću. Zato su ga počeli i dan i noć vrebati. To je potrajalo sve dok nije stigla austrijska vojska.

Poslije pokolja u konaku, zavladala je među mostarskim uglednijim ljudima velika panika, jer se svak bojao razjarene rulje. Zato je komandant s preostalim dijelom vojske pobjegao u petak na večer u Metkoviće.

Kad je osvanula subota (3. avgust) ukopali su mutesarifpašu, zeta mu, kadiju kajmekama Murat-bega pred vrata konaka ne klanjavši im ni dženaze. Tad su naredili Karabegovoj rodbini da ga odatle odnesu i gdje hoće ukopaju. Komšije Karabegovi poslali su četvoricu ljudi, koji su ga donijeli do mahalske džamije (Hadži Balina u Brankovcu), gdje su ga okupali, dženazu mu klanjali i ukopali ga. Dženazi je prisustvovalo preko 40 ljudi, koji su klanjali dženazu i odmah u kuće pobjegli, dok je samo nekolicina njih ostala i ukopala ga.

Toga dana vođe odpora su dozvolili svijetu da pljačka sve, što je državno, jer su to smatrali ratnim plijenom. Neki muslimani su tada dobro naoružali, dok su se opet mnogi počeli skrivati u kuće nemuslimana, jer je rulja bila odlučila pobiti sve, koji su protiv otpora. Zato su oni tada i iz Sarajeva zatražili pomoć, da bi mogli lakše svoje ciljeve izvesti. Ali kad su iz Sarajeva dobili negativan odgovor, vidjeli su, da im oni ne samo neće poslati nikakve u tu svrhu pomoći, nego im čak to žestoko zabranjuju i prijete.

Karabegov se brat nalazio sa jednim sinom u Ilićima, dok su druga dva njegova sina bila s porodicama u Mostaru. Kad je čuo za tragično umorstvo svoga brata, pobojao se, pa je odmah oko sebe okupio oveći broj ljudi, da ga brane i čuvaju. Među svijetom je bila zavladala velika panika, jer je rulja stalno po gradu urlala i prijetila smrću svakom ko je protiv rata. Ovo bezvlađe potrajalo je sve do ponedjeljka 6. šabana 1295. (5. avgusta 1878.). U međuvremenu od 2. do 5. avgusta ustanici su organizirali samo jedan otpor, ali vidjevši da se nikako ne mogu oduprijeti austrijskoj vojsci, a kamo li ju pobijediti, povratili su se u Mostar bježeći i očajavajući.

Glavni komandant austrijske vojske, koji je imao zadatak da zauzme Mostar, uputio je mostarskom narodu proglas sIijedećeg sadržaja: “Znajte da ja sjutra s vojskom bezuvjetno ulazim u Mostar. Prema naredbi Visoke carske vlade, a i zaključku Berlinskog kongresa, mi imamo zadatak da okupiramo Bosnu i Hercegovinu radi popravka i radi sređivanja prilika onih nemuslimanskih naroda, koji žive pod turskom upravom. Od vas tražim da mi se pokorite i da ne prouzročite bespravno prženje grada i uništavanje svijeta. Ako mi se suprostavite, ratovaću s vama i spržit ću cijeli grad, zašto ćete vi biti odgovorni. Svakom se garantuje sloboda vjere i sloboda privatnog vlasništva. Sve što ste do danas posjedovali, posjedovat ćete sigurno i dalje, jer je to na Kongresu zaključeno.”

Po primitku ovoga proglasa vođa je pozvao na razgovor čitavo svoje vijeće, zatraživši od njih da mu odmah u pogledu ovoga dadu svoje mišljenje. Nakon kraće debate svi su se složili da nema drugog načina, nego se bez otpora predati. Zato su se opet u ponedjeljak sastali, gdje su svi zajednički krenuli u susret austrijskoj vojsci. Austrijska vojska, koja je brojila oko 30.000 ljudi, unišla je u Mostar u ponedjeljak 6. šabana 1295. (5. avgusta 1878.) u 10 sati po alaturka vremenu.

Iz izloženog prikaza Karabegova života i rada vidi se da se on istakao kao kulturni, naučni i politički radnik. Njegov put, kao i put svih velikana, bio je težak i buran, budući da je on na svome životnome putu udarao na brojne prepreke i doživljavao bezbrojna ponižavanja i vrijeđanja. Ali sva ta njegova stradanja doživila su kulminaciju u onom barbarskom umorstvu, koje je nad njim izvršeno. Tim umorstvom zaklopile su se njegov kuražne oči, koje su preko 20 godina budno bdile nad cjelokupnim životom mostarskih muslimana; tim umorstvom ugasio se jedan svijetli meteor, koji je za čitavog svog obstojanja jasno svijetlio nad horizontom Mostara.

Karabeg je napustio svoju sredinu u najmuževnijoj dobi. Nesmiljena sudbina i barbarska ćud prekinuli su nit njegova života, pa je tada prestalo zauvijek da kuca njegovo plemenito srce. Iz povijesti vidimo da su mnogi velikani svoj život tragično završavali, pa nas i slučaj Karabegov sili da ustvrdimo, da je i on bio jedan, velik i samostalan duh. Zato on zaslužuje da se njegovo ime zlatnim slovima upiše, ne samo u kulturnu povijest Mostara, nego i u kulturnu povijest bosansko-hercegovačkih muslimana.[8]

 

[1] Konak (hućumet) nalazio u tursko doba ondje, gdje se danas nalazi konak kralja Petra Krešimira IV, na Suhodolini.

[2] Riđanović ne navodi ime vođe, nego ga naziva pogrdnim imenom „Teebbeta šerren“ (pod pazuhom nosi zlo), što je bio nadimak jednog predislamskog arapskog pjesnika. Za vođu mostarskih ustanika bio je stvarno izabran Ali-aga Haljevac. Pošto je pod njegovim vodstvom organiziran i izvršen onaj užasni pokolj, on u cijelosti zaslužuje gornji atribut.

[3] Ćejvan Kethoda medresa nalazi se na Velikoj Tepi nedaleko od Starog mosta.

[4] Riđanović ne spominje ni ime ovoga, nego ga naziva pogrdnim imenom „Ebu kalemun“ (daždevnjak).

[5] Kršla se je u tursko doba nalazila ondje, gdje se danas nalazi Južni logor

[6] Rahmetli Omer A. Balić u svome članku: „Život i djelovanje muftije Karabega“, Novi behar, godina 1932., broj 15., obradio je također ukratko život, djelovanje i tragično umorstvo ovog velikana. Pored Omera A. Balića o Karabegu su pisali još: Martin Đurđević (“Memoari sa Balkana“, str. 166.); Dr. Safvet-beg Bašagić („Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, str. 157.) i H. Mehmed Handžić („Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana“, str. 24-26.).

[7] Karabeg je imao petero djece i to Ahmeda, Aliju, Ibrahima, Fatimu i Džulsu. Ahmed je doživio duboku starost od preko 70 godina. Umro je u Mostaru 4. novembra 1942. Bio je vrlo učen i slovio je u svoje vrijeme kao najveći alim Hercegovine. O njemu sam napisao kraći članak u “Osvitu” od 15. novembra 1942. Alija (H. Ali ef.) je bio također istaknuti alim. Umro u Mostaru 21. januara 1944. i pokopan je u haremu Gornja carina. Svojim radom na kulturnom i naučnom polju, zavrijedio je da se i o njemu napiše posebna studija. Ibrahim je umro kao vrlo mlad čovjek. Fatima danas živi u Stocu, gdje je bila udata za rahmetli Mehmed ef. Šarića. Džulsa je umrla u Sarajevu, gdje je bila udata za Kosovićem.

[8] Obrađujući život i djelovanje Karabegovo, služio sam se skoro jedino monografijom, koju mu je na arapskom jeziku napisao njegov učenik Abdulah ef. Riđanović. Original Riđanovića djela nalazi se kod Hasan ef. Nametka, kojeg mu je on pred smrt poklonio. Na marginama ovog djela Riđanović je bio dosta nečeg ispisao, ali je to kasnije sam sve precrtao i to tako da se ne može nikako pročitati. Ovdje je bio ispisao imena svih koji su sudjelovali u otporu i u atentatu na Karabega. Jedan lijep i dobar prijepis ovog djela nalazio se kod rahmetli Hadži Ali ef., s kojim sam se i ja pri obradi ove radnje služio.

Pokojni Martin Đurđević u svojim “Memoarima sa Balkana”, obradio je i umorstvo Karabegovo i okupaciju Mostara. Đurđević je kao i Riđanović bio suvremenik ovih događaja, ali on sve to malo drugačije prikazuje, nego li Riđanović. Nećemo iznositi u čemu se oni razilaze. Jedino navodimo, da se ne slažu čak ni u danu Karabegova umorstva. Dok Đurđević tvrdi da je umorstvo bilo u petak 29. jula, dotle Riđanović stavlja umorstvo u petak 2. avgusta 1878., kao što i jest tačno. Mi imamo razloga, da više vjerujemo Riđanoviću, jer je on mogao iz neposredne blizine promatrati sve događaje, koji su bili u vezi sa Karabegovom ličnošću. Uz to je on svoje djelo dovršio do pola godine iza samih događaja.

Pri kraju monografije Riđanović je komemorirao Karabegovu smrt sa nekoliko veoma potresnih rečenica. Iza toga je dodao, da je djelo završio u nedjelju 26. januara 1879. (3. safera 1296.). Donio je na kraju još jednu podužu pjesmu na turskom jeziku od 54 distihona, koju je povodom Karabegova umorstva ispjevao Hamza ef. Puzić.

Merhum Abdulah ef. Riđanović, rodio se u Mostaru godine 1844. Bio je veoma učen. Kad je godine 1899. svrgnut sa muftijskog položaja Ali Fehmi ef. Džabić, Riđanović je imenovan novim mostarskim muftijom. Na toj dužnosti je ostao do smrti 17. aprila 1917. Pokopan je na Luci kod Šarića džamije, gdje mu se i danas nišani uspravno nalaze. Stariji mostarci, koji pamte Riđanovića, tvrde da je bio veoma čedan i ponizan i da su ga resile sve vrline pravog muslimana. O njemu sam napisao članak u bajramskom broju “Osvita” od 1. oktobra 1943., broj 82-83.

 

Hivzija Hasandedić, Mustafa-Sidki ef. Karabeg – Mostarski muftija od 1857. do 1878. godine i okupacija Mostara, Glavni odbor El-Hidaje u Sarajevu, Sarajevo 1944, str. 3-30.


Islamski centar Mostar

Nekadasnja linija razgranicenja kao linija pomirenja?