Piše: Hasan Eminović

Svake zime, nakon jacije-namaza, mladi i stariji skupljali su se u Karađozbegovoj medresi kako bi slušali tefsir Hadži Ahmeda ef. Karabega. Godine 1900-ih, dok su hladni mostarski vjetrovi šibali kroz ulice, njegova učionica bila je mjesto topline, mudrosti i znanja. Svi su ga cijenili zbog jasnoće i dubine objašnjenja, ali i zbog njegove svestranosti – osim vjerskih znanosti, H. Ahmed-ef. poznavao je i druge discipline, pa je njegovo predavanje nadilazilo okvire običnog poučavanja.

Ovih dana imao sam nekoliko gotovo slučajnih susreta sa jednim poznanikom kojega osobito poštujem i cijenim kao čovjeka i dobrog muslimana. Poznaje mnogo ljudi iz naše prošlosti. Kad god se susretnemo uvijek od njega čujem ponešto korisno. Vrlo rado priča o ljudima, posebno ulemi, njihovim djelima, stavovima i ponašanju. Izabere zaista ono što je veoma karakteristično i ima svoju historijsku vrijednost, što treba znati i sačuvati od zaborava. Često kada ga slušam pomislim koliko je toga vrijednog i dragocjenog zaboravljeno.

Piše: Hasan Eminović

U nedjelju, 24. aprila 2011. godine, u mostarskom džematu Kočine-Masline dogodilo se nešto što je za svakog posjetitelja bilo prava lekcija o zajedništvu i odanosti.

Piše: Hasan Eminović

Ramazan je te godine došao tiše nego ikad.

Piše: Hasan Eminović

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, Jusuf hodža Handžo, mlad i obrazovan, preuzeo je imamsku dužnost u nekoliko nevesinjskih sela. Kasnije je služio u kasabi, u Mostaru i širom Hercegovine. Bio je odvažan, predan vjeri i nekompromitovan ratom – osobine koje su ga činile vrijednim, ali i sumnjivim novoj vlasti.

Piše: Hasan Eminović

Bilo je to davno, još prije svjetskog rata. Mehmed Dervos, mladić iz Stoca, odlučio je otići u Ameriku. Daleko od doma, želio je raditi i zaraditi koliko mu prilike dopuštaju.