Piše: Hasan Eminović
U našoj vjerskoj štampi često čitamo o ljudima koji ostavljaju hajrate. Nekad je to nova munara, nekad obnovljen harem, voda dovedena u džamijsko dvorište ili tiho kupljen građevinski materijal. To su, najčešće, ljudi skromnih mogućnosti, koji žive nenametljivo i sve što im ostane nakon osnovnih životnih potreba daruju — bez reklame i bez zahvalnica, samo u ime Allaha, džellešanuhu.
Piše: Hasan Eminović
Pred kraj 19. stoljeća, u mirnom gradiću Ljubinju, zabilježeni su mali, ali značajni trenuci koji pokazuju kako ljudska pažnja i briga mogu mijenjati živote.
Piše: Hasan Eminović
Godine 1953., u Mostaru, jedan tihi, zabrinuti glas javlja se Sreskom vakufskom povjerenstvu. Rustem ef. Rustempašić, već u penziji, piše molbu ne zbog sebe, nego zbog džamije na Ričini. Njegova penzija je uredna i redovna. On ne traži platu, ne traži položaj. Samo moli da mu se dopusti da besplatno obavlja dužnost imama i hatiba, kako se džamijska vrata ne bi zatvorila zbog pomanjkanja imama. Traži još samo jedno: da ga u evidenciji vode kao građanina, a ne službenika, dok Ulema i Medžlis ne odluče drugačije.
Piše: Hasan Eminović
Stolac, iako manji grad u Hercegovini, kroz historiju je bio izuzetno velikodušan prema svojoj zajednici.
Piše: Hasan Eminović
Mostar je uvijek imao svoju tajnu. Nisu to bili mostovi ni rijeka, nego male džamije koje su preživjele vrijeme, zaborav i ljude koji su prolazili kraj njih. Jedna od njih, u mahali Podhum, čuvala je tajnu koju sunce ne vidi četrdeset dana u godini.
Piše: Hasan Eminović
Mostar je tog 31. januara 1982. godine utihnuo na jedan poseban način. Otišao je čovjek koji je znao gdje se stavlja tačka. Mehmed-efendija Udovičić, kadija u penziji.
