Petak je. U Rabranima, malom selu iznad Neuma, vrijeme džume približava se. Ispred Tucakovića džamije, obnovljene i dograđene prije nekoliko godina, pristižu automobili. Neki sa neumskih plaža, neki iz okolnih mjesta, Stoca, Mostara, a neki iz daljih krajeva Bosne i Hercegovine. Ljetni odmor u Neumu za njih danas ima još jednu važnu stanicu – džamiju u Rabranima.
Džuma u ovom malom hercegovačkom selu posljednjih godina postala je prepoznatljivo mjesto okupljanja. Džamija je i danas tijesna da primi sve koji su došli.
Za Ramiza Tucakovića, jednog od mještana koji su učestvovali u obnovi i dogradnji džamije, prizor pune džamije najbolja je potvrda da je posao koji su prije nekoliko godina započeli imao smisla.
– Džuma u Rabranima je na određen način postala prepoznatljiva. U Bosni i Hercegovini ovdje je džemat stalno drugi. Dolaze iz cijele Bosne i Hercegovine i uvijek je džamija prepuna – kaže Tucaković.
A kada govori o tome šta takav prizor znači mještanima, njegov odgovor je jednostavan: završili su zadaću koju su sebi postavili.
– Za nas to znači da smo odradili zadaću ovdje, da smo sve ono što smo htjeli, hvala Bogu, postigli.
Put do današnje slike Rabrana, međutim, nije bio jednostavan. Mještani su prošli težak period, posebno tokom dogradnje džamije i izgradnje munare.
– Znate i sami da smo prošli jedan težak period vezano za dogradnju džamije i naročito za munaru. I mi smo to, hvala Bogu, ostvarili uz pomoć svih građana Bosne i Hercegovine. Tu ne smijemo zaboraviti ni našu dijasporu – prisjeća se Tucaković.
Danas se, kaže, rezultat vidi svakog dana. U Rabranima više nije neobično sresti ljude koji su ovdje prvi put. Vrata džamije su otvorena, a musafiri su dobrodošli.
– Džamija je uvijek otvorena. Bilo ko da svrati, bilo koji musafir da dođe, može klanjati, slobodno doći ovdje.
Za selo koje je nakon rata bilo gotovo potpuno napušteno, takav život znači mnogo više od punije džamije.
Rabrani su, prisjeća se Tucaković, nakon 1992. godine ostali bez svojih stanovnika. Povratak je počeo 1998. godine, ali se vjerski život odvijao skromno, tek toliko da se može obaviti namaz. Prekretnica je došla kasnije, kada su se povratnici uz pomoć dijaspore počeli ozbiljnije organizirati.
Adaptacija džamije je počela 2020. godine, a 13. februara 2023. godine Rabrani su dobili munaru.
– Mi smo se dogovorili da prilagodimo džamiju baš onako kako treba da bude i da podignemo, ako Bog da, i munaru. I tako je to i počelo.
Danas je mala munara iznad Rabrana postala prepoznatljiv orijentir. Ali i više od toga – znak da je selo koje je bilo na putu nestajanja dobilo novu priliku.
Tu priču potvrđuju i ljudi koji u Rabrane dolaze samo na jedan dan, ili tek na džumu.
Edvin Šarić iz Cazina trenutno je na odmoru u Neumu. U Rabrane je došao kako bi klanjao džumu.
– Jako sam sretan. Srce mi je puno kad sam kao musliman svjestan te obaveze da klanjam. Jako sam sretan što sam uspio doći ovdje i ovdje naći rješenje – kaže Šarić.
O dešavanjima u Rabranima prije dolaska nije mnogo znao. Razgovor s mještanima, međutim, promijenio je njegov doživljaj ovog mjesta.
– Interesantna priča. Malo selo sa velikom pričom – kaže.
Za njega je značaj džamije u Rabranima jednostavan: ona omogućava muslimanima koji odmor provode u Neumu da ne prekidaju svoj vjerski život.
– Jako je dobro što ste napravili ovako nešto i što imamo gdje klanjati džumu-namaz i ostale namaze. Sve je upotpunjeno – i odmor i vjera. Musliman čovjek mora biti svjestan da je namaz na prvom mjestu.
Među džematlijama je i Almin Ćutuk, načelnik Općine Pale u Federaciji Bosne i Hercegovine. I on godišnji odmor provodi u Neumu, a dolazak u Rabrane za njega je prilika da vjersku obavezu spoji s odmorom.
– Drago mi je da imamo priliku da dođemo ovdje. Kada prolazimo glavnim putem, vidimo džamiju, klanjamo džumu i upotpunimo naš godišnji odmor i ono što nam je vjerska obaveza – kaže Ćutuk.
Da nije džamije u Rabranima, džumu bi, kaže, klanjao negdje drugo.
– Godišnji odmor ne bi bio potpun ako ne bih klanjao džumu. Da nisam ovdje, klanjao bih je u Stocu, u Mostaru, bilo gdje. Otišao bih i našao džamiju gdje se džuma klanjala.
O onome što se posljednjih godina događalo u Rabranima nije mnogo znao. Tek je danas, razgovarajući s mještanima, čuo detalje o vakufu, izgradnji džamije i munare i problemima s kojima su se susretali.
– Zaista mi je drago što su se ti hrabri ljudi izborili da danas ovdje imamo ovu lijepu džamiju. Gdje god koji narod živi, treba da ima svoje vjerske objekte i mogućnost da praktikuje svoju vjeru.
Njegov dolazak u Rabrane nije bio slučajan. Prijatelj Fikret, koji je ranije ljetovao u Neumu, preporučio mu je ovo mjesto.
– Njegovi utisci su jako pozitivni i preporučio je da dođem ovdje. I evo, kao što sam rekao, ja sam ovdje po preporuci i jako sam zadovoljan. Prelijepo je.
U međuvremenu, džamija se puni. Mještani dočekuju goste, ljudi se upoznaju, razgovaraju. Neko je u Rabrane došao prvi put, neko se vraća svake godine, a nekome je ovo rodno mjesto kojem se vraća nakon decenija.
Ramiz Tucaković kaže da upravo ti susreti danas najbolje pokazuju koliko je džamija promijenila život sela.
– Ljudi ostavljaju poruke da su prezadovoljni, da su fascinirani i da je ovo ponos ne samo sela Rabrana nego cijele Bosne i Hercegovine.
U priči o obnovi džamije posebno mjesto zauzima podrška Islamske zajednice i mostarskog muftije dr. Salema-ef. Dedovića.
– Podrška našeg dragog muftije Salema Dedovića je apsolutno broj jedan. To se nikada ne smije zaboraviti – naglašava Tucaković.
Prisjeća se i susreta s muftijom u prvim danima kada je trebalo donijeti odluku da li krenuti u veliki projekt dogradnje džamije i izgradnje munare.
– Došao nam je na džumu naš muftija Dedović i rekao nam gore u mektebu: "Je li hoćete vi to stvarno, vi hoćete to što ste sada zacrtali, mi ćemo vam dati punu podršku."
Ta poruka, kaže, bila je dodatni poticaj mještanima.
– Dao nam je toliku podršku da je to zaista nešto nevjerovatno. Rekao nam je: "Bilo šta kada vam treba, neka pomoć, mi smo tu..." I, hvala Bogu, na kraju smo uspjeli.
Danas, međutim, mještani već razmišljaju o novim sadržajima. Veliki broj posjetilaca otvara pitanje kako Rabrane učiniti još pristupačnijim i sadržajnijim mjestom okupljanja.
Govori se o sportskom igralištu, sadržajima za djecu, prostoru u kojem bi se gosti mogli zadržati, ali i o ugostiteljskim sadržajima.
– Imamo to, ako Bog da, u dugoročnom planu. Imamo ovdje ambulantu, možemo negdje ovdje izgraditi prostor koji će možda koristiti kao restoran, bašča ili nešto drugo gdje će se ljudi zadržavati duže, da možemo i ćevape napraviti i štošta još – kaže Tucaković.
Za sada, međutim, dovoljno je ono što već postoji.
Džamija. Munara. Otvorena vrata. I ljudi.
Na kraju džume, dok se džematlije razilaze, automobili ponovo kreću prema Neumu. Neki će nastaviti prema moru, neki prema svojim kućama, a neki će se možda već narednog petka vratiti u Rabrane.
Jer ovo malo selo više nije samo mjesto kroz koje se prolazi.
Danas je to mjesto u koje se dolazi.
I možda upravo zato rečenica jednog musafira najbolje opisuje ono što su Rabrani postali: "Malo selo sa velikom pričom".
(Hasan Eminović/Preporod.info)
