Svevišnjem Allahu neka je najljepša hvala, samo Njega obožavamo, na Njega se oslanjamo i od Njega pomoć tražimo. Neka su Allahovi blagoslovi i mir napečata Božijih poslanika, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i vrle ashabe. Allahova milost nekʼ je na ovaj blagoslovljeni džumuanski skup. Allahumme Amiin.
Poštovana braćo,
Ovo je posljednja hutba koju slušamo u 1447. hidžretskoj godini, u ponedjeljak, ako Bog da, sa akšam-namazom ulazimo u novu, 1448. godinu. Hidžra je inspirativna tema koja bi trebala muslimanu kao pojedincu tako i muslimanskoj zajednici kao kolektivitetu biti podstrek za kvalitetne iskorake i pozitivne promjene na svim životnim poljima. Naime, muslimani su hidžrom zaimali nove vrijednosti koje su privlačile ljude da prigrle islam kao svjetonazor. U njemu su raspoznavali sistem koji gradi pravedno društvo i pravdu uzdiže na pijedastal vrhunske vrijednosti.
لَقَدْ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا بِٱلْبَيِّنَـٰتِ وَأَنزَلْنَا مَعَهُمُ ٱلْكِتَـٰبَ وَٱلْمِيزَانَلِيَقُومَ ٱلنَّاسُ بِٱلْقِسْطِ
“Mi smo slali naše poslanike s jasnim znakovima, Knjigom i vagom (mjerilom) kako bi ljudi mogli podržavati pravdu (pravilno, pravedno postupati)”
U njemu su raspoznavali i u život pretakali propise koji pozivaju na odgovornost, pažnju i brigu prema jetimu, nemoćnom, obespravljenom i marginaliziranom insanu, ma ko on da bio. Poslanik, a.s nakon što je u Meki izgradio samosvjesne, hrabre i čvrste pojedince koji nisu imali straha pred političkim nasiljem, terorom i progonima u Medini je pretakao Islam u živu društvenu organizaciju koja bdije nad tim da se čuvaju i osiguravaju pravo naživot, vjeru, potomstvo, imovinu, slobodu, čast i dostojanstvo muslimana. Ove vrijednosti moraju se uvijek imati na umu kada se govori o društvenoj zajednici muslimana, trudeći se da one ne budu ugrožene i dovedene u pitanje.
Poslanik, a.s. svojom hidžrom i organizacijom koju je napravio i posložio da bi ona uspjela trajno nam je ostavio u emanet kako se ozbiljnim i važnim stvarima mora posvećivati dostojna pažnja i kako se ništa ne smije slučaju prepuštati. Iseljavanje iz Meke nije bila stihija, već organizirani strateški plan koji se realizuje da bi se u ambijentu tada komotne i otvorene Medine mogla napraviti jaka organizovana struktura koja će razbiti okove politeizma, otvorenog neprijateljstva i licemjerja i vratiti se kao moralnos uperiorna, politički uređena i vojno stabilna organizacija.
Naravno, to sve nije došlo samo od sebe. Došlo je kao rezultat truda i napora, dobrog planiranja, budnosti i istrajne posvećenosti ozbiljnim zadacima. Čovjek koji preuzme bilo koji emanet – odgovornost, ne smije smetnuti s uma da je preuzeta obaveza i teret, i obaveza i dug koji se treba ispuniti.
Poslanik Muhammed, a.s., je to naglasio:
إِنَّ اللَّهَ تَعَالَى سَائِلٌ كُلَّ رَاعٍ عَمَّا اسْتَرْعَاهُ أحَفِظَ ذَلِكَ أَمْ ضَيَّعَ
“Zaista će Allah pitati svakoga ko je preuzeo neko zaduženje da li ga je ispunio ili ga je zanemario i upropastio.“
Osobitu odgovornost imaju oni koji su zaduženi da u ime svih nas osiguravaju naše kolektivne, zajedničke interese. Oni moraju biti duboko svjesni onoga što im je dato i povjereno u zadatak. Toga moraju baš u ovome trenutku biti svjesni upravo ti ljudi kada treba odlučno stati na crtu jednoj osvajačkoj politici koja služeći se političkim nasiljem nastoji grad Mostar i Hercegovinu pretvoriti u prostor marginalnog političkog utjecaja Bošnjaka kao političkog naroda. Ovo jeste ozbiljno vrijeme koje traži generacijsko političko zajedništvo, ono nadstranačko koje nasokuplja oko toga da opstanemo kao relevantan politički faktor u ovom prostoru. Ovo jeste farz- stroga obaveza i individualna i kolektivna i ne može ništa biti preče od toga. Nemojte da se zavaravamo da to možemo nadoknaditi nekim malim dobrovoljnim volonterskim i sportskim aktivnostima, jer sve je to na nivou nafile (onoga što je nivou poželjnosti i dobrovoljnosti). Ne može nafila zamijeniti farzove, a džaba nam sve ako izgubimo tlo pod nogama i postanemo narod bez političkog kapaciteta! U ovim danima i mjesecima kada se ponajviše prisjećamo bolnih datuma stradanja našeg naroda u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dakako i onih datuma i mjesta gdje je pružen otpor i izborena sloboda i naroda i države, treba da sebi jasno predočimo da najveća tragedija za one koji su podnijeli žrtvu nije to što su se žrtvovali, već u tome da njihova žrtva, ne daj Bože bude, uzaludna.
Mi smo ti, koji odlučuju da li je žrtva naših šehida, na pravdi Boga ubijenih naših sunarodnika, ranjenih i osakaćenih, te onih protjeranih i onih koji su prošli golgotu logora, bila uzaludna. A kako ona neće bit uzaludna? Neće na način našeg kvalitetno drukčijeg odnosa prema sadašnjosti. Ustvari naš drugačiji odnos prema sadašnjosti dio je našeg sjećanja na prošlost. Sjećanje ustvari i ima jedino smisla na način da nas pokreće da se mijenjamo u sadašnjem trenutku, jer ono prošlost ne može promijeniti. Ako ono ne bude utjecalo na naše ponašanje u sadašnjosti onda su beskorisni svi komemorativni skupovi, časovi historije, prigodni programi i govori.
Dakle, valja nam se okrenuti sadašnjosti i šta možemo danas učiniti, a onda je to dobra investicija za budućnost. Nažalost, previše se sjećamo teške prošlosti tek deklarativno, a ne činimo mnogo da se ta prošlost ne ponovi.
Draga braćo,
Otpor zlu je nužan i jedini je mogući izbor. U Kur'anu čitamo:
وَلَوْلَا دَفْعُ ٱللَّهِ ٱلنَّاسَ بَعْضَهُم بِبَعْضٍۢ لَّهُدِّمَتْ صَوَٰمِعُ وَبِيَعٌۭ وَصَلَوَٰتٌۭ وَمَسَـٰجِدُ يُذْكَرُ فِيهَا ٱسْمُ ٱللَّهِ كَثِيرًۭا
„A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime.“
Otpor političkoj hegemoniji, majorizaciji i marginalizaciji Bošnjaka na jugu naše zemlje, nije floskula, nije radikalni narativ nekog dokonog muftije kojemu je stalo da diže tenzije kako to neki predstavljaju. Ovo je civilizacijski vapaj i krik protiv nepravde i ugnjetavanja, protiv ograničavanja prava i sloboda, protiv svih oblika diskriminacije koja je na sceni. Musliman se po prirodi svoje vjere ne može miriti sa bilo kojom situacijom. Musliman mora dati maksimum od sebe, u pogledu svih svojih kapaciteta, pa tek onda se miriti sa situacijom. Oni koji dođu poslije nas s pravom će nas pitati jesmo li dali svoj maksimum? Kao što i mi pitamo šta se desilo pa smo izgubili elan, snagu i povjerenje koje nas je krasilo u najtežim trenucima dvostruke agresije? Je li dunjaluk bio toliko primamljiv da je odveo s kolosjeka budnosti i iskrenosti one koji nisu smjeli posustati u vremenu poratne izgradnje društva i države?
Svemilosni Allahu nadahni nas da budemo postojani i istrajni, da ne posustajemo, da hrabrimo jedni druge i učvršćujemo redove duhovnog i političkog otpora!
Mostarski muftija, dr. Salem-ef. Dedović, Karađoz-begova džamija, 26. zul-hidže 1447. / 12. juni 2026..
