U Konjicu je 10. aprila, povodom obilježavanja desete godišnjice otvaranja Gradske džamije hutbu održao dugogodišnji direktor Vakufske direkcije i aktuelni mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu, hafiz dr. Senaid Zajimović. U hutbi je posebno istakao ulogu Hercegovine i njenih ljudi, naglašavajući kako se upravo na tom prostoru vodi važna borba za identitet, pamćenje i opstanak. U hutbi je, između ostalog, rekao:
"Hercegovina nas uči jednoj velikoj istini – Bosna se u velikoj mjeri brani upravo iz Hercegovine.
Obnova vakufa u Hercegovini nije samo obnova objekata. To je obnova pamćenja, identiteta i života jednog prostora koji je kroz historiju bio snažno obilježen vakufskom kulturom. U tom procesu posebno mjesto, pored bosansko-hercegovačkih građana, ima saradnja sa prijateljskim i partnerskim vakufskim organizacijama iz Turske, Kuvajta, Saudijske Arabije, Emirata, Katara i drugih zemalja, koje su pokazale duboko razumijevanje historijskog značaja bosanskohercegovačkih vakufa i spremnost da zajedno sa institucijama Islamske zajednice učestvuju u njihovoj obnovi i izgradnji novih.
Ta saradnja je kroz protekle godine dala vidljive rezultate. Obnovljeno je ili ponovo izgrađeno mnogo vakufskih objekata na širem području Muftijstva mostarskog. Među njima su vakufski kompleks na Buni, koji danas dočekuje goste željne duhovnosti iz cijelog svijeta, studentski dom u Mostaru, obnovljeni vakufi u Trebinju, Stocu, Konjicu, Livnu, Duvnu i Nevesinju. Ponovo su izgrađene historijske džamije srušene između svjetskih ratova i nakon posljednje agresije, među njima Hadži Balina džamija i Opijačeva tekija, kao i niz drugih objekata koji su decenijama bili zapušteni ili potpuno uništeni. Gradile su se i nove džamije, poput one u Zaliku u Mostaru.
Uvijek sam govorio da obnova historijskih džamija nije samo obnova prostora za namaz, već obnova sjećanja i neoborivog dokaza višestoljetne egzistencije Bošnjaka na ovim prostorima.
Posebno je važno reći da nijedan od ovih projekata ne bi bio moguć bez Muftijstva mostarskog, sa oba muftije na čelu, Seid-ef. Smajkićem i dr. Salemom Dedovićem, bez medžlisa na terenu, njihovih predsjednika i glavnih imama, te naših vrijednih imama i njihovih džematlija koji svakodnevno nose odgovornost za vjerski život u tim sredinama. Oni najbolje poznaju potrebe svoga naroda i bez njihove predanosti mnogi projekti ne bi bili ostvareni.
Istovremeno, treba podsjetiti da je obnova vakufa u Hercegovini bila nastavak jednog mnogo šireg napora koji je započeo odmah nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. U tim godinama veliki broj ljudi radio je u izuzetno teškim okolnostima na obnovi vjerskog života, obnovi infrastrukture i obnovi suživota. Imami, aktivisti, povratnici i brojni dobrotvori nosili su taj teret u vremenu kada je bilo najteže. Mnogi od njih su radili tiho i bez velike pažnje javnosti, ali je njihov doprinos trajno ugrađen u obnovu Hercegovine.
Rad na obnovi vakufa u Hercegovini ima i svoje posebne izazove. To su sredine u kojima je rat ostavio duboke tragove, demografske, političke i društvene. Zato obnova džamija i vakufa nije samo tehničko pitanje. Ona je povezana sa obnovom povjerenja, povratkom ljudi i jačanjem vjerskog i društvenog života. To najbolje zna onaj ko boravi među ovim ljudima i radi sa njima.
Hercegovina nas uvijek podsjeća da se Bosna ne može čuvati samo iz kancelarija. Ona se čuva boravkom na terenu, susretima sa ljudima i brigom o svakom haremu, svakoj džamiji i svakom vakufu. Zato je važno da svi koji se brinu za Bosnu budu prisutni na terenu i da razumiju stvarne potrebe ljudi koji ovdje žive.
U tom smislu često kažem da se Bosna u velikoj mjeri brani upravo iz Hercegovine. I to je bio jedan od važnih motiva da se snažno, kao ustanova, uključimo u obnovu vakufa na ovom prostoru.
Primjeri poput Lakišića harema ili izazova u Stocu pokazuju da je borba za očuvanje vakufa i bošnjačke baštine često i dalje otvorena. Ona je kontinuitet i konstanta. Tu je potrebna veća dosljednost i ozbiljnost u pristupu bošnjačke politike i društva. U Stocu smo mogli vidjeti koliko je ta borba ponekad teška, jer su se Bošnjaci morali pravno i društveno boriti čak i za elementarna prava. Pitanje prostora za ukop pokazalo je do koje mjere se ljudi u Hercegovini ponekad moraju boriti i za dostojanstvo svojih mrtvih.
S druge strane, postoje i ozbiljne nepravde koje još uvijek opterećuju ovaj prostor. Jedan od takvih primjera je izgradnja zgrade HNK na vakufskoj zemlji u Mostaru. Tu je Muftijstvo mostarsko zajedno sa Vakufskom direkcijom vodilo dugotrajnu i principijelnu borbu za zaštitu vakufa i za poštivanje osnovnih pravnih principa. Ta borba je pokazala koliko je važno biti uporan u zaštiti vakufske imovine, jer vakuf nije samo imovina, on je emanet koji pripada generacijama. Ta borba traje i dalje. Nažalost, često predstavnici bošnjačkog naroda nemaju dovoljno razumijevanja za napore koje ulažu Muftijstvo i Vakufska direkcija i svojim nepromišljenim postupcima pomažu u legalizaciji nelegalne izgradnje.
A onda, kada dođete u Nevesinje i u tihoj noći ugledate obnovljeni kompleks džamije Velijudina Bakrača, Dugalića džamije, kako zajedno sa sahat kulom ponovo svijetli iznad grada, shvatite da sav trud ima smisla. Ta svjetlost nije samo svjetlost jednog objekta. Ona je znak da se život vraća, da se sjećanje čuva i da vakufi ponovo postaju mjesta okupljanja, vjere i nade.
U takvim trenucima čovjek vidi da je vrijedilo raditi, vrijedilo vjerovati i vrijedilo graditi, jer vakuf nije samo građevina. Vakuf je trag dobra koji ostaje i kada nas više ne bude."
