Uzurpacija vakufa Baba Beširove džamije na Balinovcu u Mostaru: biskup fra Paškal Buconjić i slučaj “Mali harem”

Mehmed Hodžić

UDK 061.27 (497.6 Mostar)

726.2 (497.6 Mostar)

Izvorni naučni rad

Sažetak: U ovome radu predstavljen je slučaj uzurpacije vakufske imovine u mostarskoj Baba Beširovoj mahali početkom dvadesetog stoljeća. Na osnovu neobjavljene arhivske građe prikazuje se na koji način je vakufska parcela pod nazivom “Mali harem” ili “Harem u strani” bila neovlašteno prisvojena od strane mostarskog biskupa fra Paškala Buconjića (1834-1910), te koje su mjere poduzeli Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Mostaru i centralna vakufska uprava na vraćanju ovog mezarja u posjed vakufa. U ovom procesu prepoznata je i predstavljena i uloga austrougarske vlasti u Mostaru u njenom odnosu prema specifično muslimanskim institucijama kakva je vakuf. Ovaj rad, analizirajući i rekonstruirajući sudbinu “Malog harema”, predstavlja pokušaj davanja doprinosa poznavanju i proučavanju historije mostarskih vakufa, ali i Mostara uopšte.

Ključne riječi: Mostar, vakuf, Baba Beširova džamija, Balinovac, biskup Buconjić, Zahum, harem, uzurpacija

Uvodne napomene

Uloga vakufa u razvoju Mostara, kao što je to slučaj i kod svih ostalih gradova na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, od izuzetnog je značaja. Prvu urbanu cjelinu u blizini mosta i tvrđavskog kompleksa početkom 16. stoljeća dao je sagraditi Sinan-paša Borovinić, hercegovački sandžakbeg.[1] Zahvaljujući ovom urbanom nukleusu, u narednim decenijama i stoljećima razvijat će se Mostar kakvoga poznajemo iz historijskih izvora, svjedočenja i onoga što se u formi materijalne zaostavštine sačuvalo do danas. Hatidža Čar-Drnda, u svojoj knjizi o nastanku Mostara, navodi da su dominantnu ulogu u tom procesu imale dvije institucije: vakuf i muafijet.[2] Kao što je ova tvrdna neosporan historijski fakat, tako je i činjenica da uzurpacija, devastacija i nacionalizacija vakufske imovine i dobara predstavlja kontinuitet u historiji Mostara od onog trenutka kada je austrijska vojska prešla granice bosanskog vilajeta i on došao pod vlast austrougarskog vladara, pa sve do danas. To argumentirano potvrđuju i suvremena dešavanja vezana za poznati mostarski Lakišića harem.

U ovome radu pokušat ćemo da prikažemo na koji način je došlo do uništavanja kulturne baštine uzrokovanog uzurpacijom “Malog harema” početkom 20. stoljeća, a koji je bio sastavni dio vakufa Baba Beširove džamije na Balinovcu u Mostaru. Vakufnama vakufa ove džamije nije sačuvana, ali se na osnovu drugih historijskih izvora zaključuje kako je vakuf, osim novčane sume, posjedovao i neke nekretnine, privredne objekte i mezarja. Džamija je izgrađena prije 1585. godine i ubraja se među najstarije džamije u Mostaru.[3] Kao takva dočekala je i austrougarsku okupaciju. Oko džamije formirala se mahala nazvana po osnivaču Bešir-agi. Njen prvi spomen nalazi se u popisnom defteru za Hercegovački sandžak iz 1585. godine, gdje je među četrnaest mostarskih muslimanskih mahala navedena i ona.[4] Na osnovu ovog podatka poznato je i vrijeme izgradnje Baba Beširove džamije.

Vakuf ove džamije imao je u svome posjedu više harema odnosno mezarja, čija ukupna površina je prelazila četiri hiljade kvadratnih metara.[5] Izvorna građa s početka 20. stoljeća, perioda koji tretira ovaj rad, donosi informacije o stanju u kojem su se oni nalazili. Zanimljivo je istaći kako su neki od ovih harema bili predmetom interesovanja stranaca koji su posjećivali Mostar i u putopisima predstavljali svoje impresije. U tom kontekstu treba istaći zapis Roberta Michela, koji je bio oduševljen “čarobnom ljepotom” mostarskih harema, u kome je opisujući harem Baba Beširove džamije na Balinovcu naveo sljedeće: “Iz gustog grmlja ovog harema odjekuju u blagim proljetnim noćima ljupke pjesme slavuja, koje nalaze odziv u nebrojenim grlima nad baščama Mostara i cijelom dolinom Radobolje... I pod širokim krunama starih oraha kod Dvizac-džamije [Baba Beširova džamija, o.a.), žbunje u haremu je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji gdje snivaju svoje kliktave noćne snove.”[6] Ipak, i uz prisutnost ovakvog oduševljenja mostarskim haremima, kao specifičnim segmentima kulturne baštine, od strane onih koji su zauzimali rukovodeća mjesta u vojnim ili civilnim vlastima u gradu, ali i bez obzira na kategoriju neotuđivosti vakufske imovine, vakuf Baba Beširove džamije bio je predmetom uzurpacije i devastacije. Iz tog razloga u ovome radu nastojat ćemo da rekonstrukcijom dešavanja vezanih za uzurpirani “Mali harem” ovog vakufa predstavimo kakav je bio odnos crkvenih i kotarskih vlasti u Mostaru prema ovim specifično muslimanskim institucijama, ali i ulogu tadašnje vakufsko-mearifske uprave u procesima povratka otuđene vakufske imovine.

Biskupova bašča ili “Mali harem”

Iščitavajući pojedine historijske izvore, ali i kasniju literaturu koja je preuzimala navode iz tih izvora, više puta smo nailazili na podatak o uzurpaciji jednog mostarskog mezarja od strane biskupa fra Paškala Buconjića.[7] U Memorandumu kao vidu žalbe upućenom austrougarskom zajedničkom ministru finansija Benjaminu von Kalaju 1900. godine muslimanski predstavnici su, navodeći mnogobrojne primjere uzurpiranja, skrnavljenja i oduzimanja vakufske imovine širom Bosne i Hercegovine, istakli i sljedeće: “U Mostaru u Zahumu mahali kod Lolića vira na islamskom groblju načinio je rimokatolički biskup Buconjić sopstvenu bašču.”[8] U pitanju je bilo mezarje “Mali harem” ili “Harem u strain”, koje je bilo dijelom vakufa Baba Beširove džamije. Izvorna građa upućuje da je ovaj vakuf i ranije bio predmetom nelegalnog zaposjedanja. Prije ili tokom 1894. godine Ahmed Duranović iz Mostara je dvije vakufske parcele u Biogradcima kod Mostarskog blata bio upisao na svoje ime. Nakon žalbe kadije hadži hafiz Hasan-efendije, Duranović je pred sudom priznao da spomenute nekretnine pripadaju vakufu Baba Beširove džamije i one su krajem 1894. godine upisane u gruntovnici na vakuf.[9] Da su i drugi mostarski vakufi bili na sličan način uzurpirani, govori i slučaj Lafinog harema, o čemu je list Bošnjak donio poseban članak u kojem se, između ostalog, navodi:

“Ovako je harem u “Lafinoj” mahali uzurpirao jedan jabandžija (stranac, o.a.] – katolik – koji je uzeo kuću uz harem te svoju bašču sa zapadne strane harema širinom dva metra a duljinom kolika je bašča duga. Uzurpatoru je malo bilo to, nego još na jednom mezaru načinio ćenifu. Eto dakle ako ovo nije nečovječno postupanje i uvreda svetinja, ja je drukčije ne znam tumačiti... Mahaljani su u ovoj stvari kao obično nešto megju se progalamili, kao žene u zboru i pri tome ostali. Slučajno prije nekolika dana opazio je bašmuktar i prijavio rečeni bezobrazluk općini, koja je naredila uzurpatoru da harem očisti i povuče se natrag... Pokraj istoga harema s južne strane našao se i jedan musliman, koji svoje djedove u svojoj bašči prekopava, jer je i on onoliki komad harema prisvojio koliko mu je trebalo.”[10]

Lafin harem bio je u četvrti Zahum, te u relativnoj blizini “Malog harema”. Informacija o njegovoj uzurpaciji predstavljena u navedenom članku, ali i raniji primjer parcela u Biogradcima, daju realan osnov za tačnost navoda u Memorandumu o biskupovoj bašči na vakufskoj zemlji.

U spomenutoj literaturi[11] podatak o biskupovoj bašči se samo prenosi ne donoseći više detalja, što nas je ponukalo da pokušamo detaljnije istražiti ovu temu i način na koji je došlo do ovakve uzurpacije i devastacije vakufa, te da li su nadležne institucije poduzele bilo kakve aktivnosti povodom ovog slučaja. Neobjavljena arhivska građa omogućila je da se slika o ovome problemu upotpuni. Pitanje uzurpacije muslimanskog mezarja od strane biskupa Buconjića, nakon spomenute 1900., aktualizirano je i tokom 1908. godine, prilikom posljednjih pregovora muslimanskih predstavnika sa Zemaljskom vladom u vezi sa dobijanjem vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Jedan dopisnik lista Musavat u svome osvrtu na otpočinjanje ovih pregovora je istakao kako okupaciona vlast nije za sedam godina poduzela ništa kako bi se otklonile nepravde učinjene muslimanskom stanovništvu i štete prouzrokovane na vakufu iskazane Memorandumom iz 1900. godine. Između ostalog, naveo je kako su “i danas na muslimanskim grobljima privatne zgrade činovnika, zahodi i stanice željeznica, mesarnice i magazini. O svemu tome nije okupaciona uprava ništa učinila.”[12] Od ovog perioda pa sve do okončanja procesa u arhivskim izvorima može se detaljnije pratiti šta se dešavalo sa vakufskom imovinom Baba Beširove džamije, odnosno “Malim haremom”.

Aktivnosti na povratku “Malog harema” vakufskoj upravi

Pregovori predstavnika muslimanskog autonomnog pokreta sa Zemaljskom vladom, započeti početkom januara 1908. godine, bili su povod da se vakufska uprava detaljnije posveti pitanju uzurpacije vakufa Baba Beširove džamije. Naime, na jednoj od pregovaračkih sjednica istaknuto je kako je mostarski biskup neovlašteno u svome posjedu držao vakufsku parcelu.[13] Predstavnici Zemaljske vlade su nakon izvjesnog vremena saopštili kako na njihov zahtjev za provjerom ovih navoda okružnim vlastima u Mostaru “usprkos raspitivanju i ispitivanju” o tome nije bilo “ništa poznato”. To je izazvalo reakciju Šerif-efendije Arnautovića, istaknutog predstavnika autonomnog pokreta i kasnijeg vakufsko-mearifskog direktora, koji je inače bio Mostarac. U svom izlaganju, navodeći više primjera uzurpacije i devastacije mostarskih mezarja, posebno je istakao sljedeće:

“Još žalostnija je činjenica, da okružna oblast, okružni predstojnik, niti nezna, da je u Mostaru biskup Buconjić prisvojio jedno malo muslimansko groblje. Taj fakt smo iznieli prije 7-8 godina u memorandumu i zemaljska vlada, nije tome poklonila niti toliko pažnje, da bar za taj mali komadić groblja razpita. Ja i gradjanstvo tvrdimo, da je ovaj kompleks kod Šelegetove kuće na Lolića viru biskup Buconjić sebi prisvojio i to ću sa hiljadu podpisa dokazati.”[14]

Arnautović je također iznio niz kritika na rad vakufske uprave u Mostaru, koja je, prema njegovim shvatanjima, bila glavni krivac i zbog čije nebrige o vakufskoj imovini je došlo do prisvajanja mezarja u privatni posjed. Na ove izjave reagovao je baron Isidor Benko, predstavnik Zemaljske vlade u pregovorima. Hvaleći članove mostarske vakufske komisije, zaključio je kako je dotično mezarje vjerovatno “zapušteno”, pa mu se “karakter groblja i ne poznaje”, vakuf od njega “nema fajde”, pa je i vakufska uprava, koju su činili “svjestni i pametni ljudi”, odustala od bilo kakvog interesa prema njemu.[15] Iz ovih navoda jasno se može zaključiti kako je ovaj predstavnik okupacionih vlasti u potpunosti zanemarivao pravo neotuđivosti vakufske imovine, ali ujedno i legalizirao uzurpaciju harema od strane biskupa Buconjića.

Arnautović nije sakupljanjem potpisa dokazivao pripadnost “Malog harema” vakufu, ali se i u narednim sjednicama aktivno bavio ovim pitanjem. Zemaljska vlada se potrudila da sazna određene informacije o “Malom haremu”. Prema njima, biskup Buconjić je zemljište uz harem kupio 1878. godine. Tvrdio je kako je tada kupio i vakufsku parcelu, ali se nije mogao sjetiti od koga, osobito jer je njegove imovinske poslove tada obavljao Šimun Miličević, koji je u međuvremenu umro. Kada se uspostavila gruntovnica, zemljište je u cijelosti upisano na biskupa.[16] Arnautović je na narednoj sjednici oštro kritikovao ovaj izvještaj. U njemu je, prema njegovim saznanjima, prešućeno da je vlasnik kuće i bašče koje je biskup kupio izjavio kako je njegovo imanje graničilo s mezarjem i da je nakon kupovine Buconjić sjedinio ova dva posjeda. Također, jedan od komšija, Salihaga Čatić, nudio je hiljadu kruna u dobrotvorne svrhe ako se prilikom kopanja u haremu ne bi našle ljudske kosti. Time se željela potvrditi priroda ovog posjeda i vakufski karakter. “Ne može se ni pomisliti, da se biskup Buconjić nesjeća od koga je tobože kupio, to zemljište,” tvrdio je Arnautović, “jer je poznata činjenica, da je biskup Buconjić velika tvrdica i da veoma pazi u što i sitne novce daje, a kamoli kad je kupovina zemlje po srijedi.”[17] Jasno je da je Arnautović, kao istaknuti opozicioni predstavnik koji je zbog svog djelovanja bio od strane okupacionih vlasti osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, imao izražen antagonizam prema biskupu Buconjiću u kome je personificirao vladajući režim, osobito što se radilo o osjetljivom pitanju nasrtaja na muslimansku imovinu. S druge strane, argumenti o nemogućnosti prisjećanja detalja oko navodne kupovine “Malog harema” nisu mogli biti relevantni, što je Arnautović s pravom primijetio. Predstavnici Zemaljske vlade zaključili su ove diskusije mišljenjem kako je rješenje ovog problema jedino moguće podizanjem tužbe od strane vakufske uprave. Isključili su, dakle, opciju biskupovog dobrovoljnog vraćanja posjeda vakufu, a nezainteresovanost lokalnog vakufskog povjerenstva su, kako je ranije navedno, i pohvalili. Na taj način je i okončana priča o ovom mezarju koje nije više bilo predmet razmatranja na ovim pregovorima.

Predstavnici tadašnje vakufske uprave prisustvovali su navedenim pregovorima pa je Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo iz Sarajeva uputilo pod oznakom “vrlo hitno” dopis Kotarskom vakufskom povjerenstvu u Mostaru sa zahtjevom da se “svestrano i strogo tačno” ispita tvrdnja prema kojoj je biskup Buconjić “prisvojio islamsko groblje “Mali harem”.[18] Povjerenstvo je pozvalo nekoliko uglednih stanovnika Baba Beširove mahale koji su dali svoje očitovanje vezano za ovaj slučaj i taj zapisnik, koji nažalost nije dostupan, poslalo u Sarajevo. Ravnateljstvo očigledno nije bilo njime zadovoljno, s obzirom na to da je krajem marta 1908. godine zahtijevalo od mostarskog povjerenstva da pribavi i pošalje sljedeće podatke i dokumentaciju:

1. gruntovni izvadak, kopiju katastarske mape i prepis raspravnog zapisnika povjerenika za sastavljanje gruntovnog uloška preko muslimanskog greblja, kojeg je biskup Buconjić prisvojio
2. kojemu vakufu ili džamiji pripada u vlasništvo ovo greblje
3. ko je upravljao dotičnim grebljem tj. koga je ogragjivao i t.d. dok ga biskup nije prisvojio.[19]

Mostarskom povjerenstvu rješavanje ovog slučaja, po svemu sudeći, nije bilo od primarnog interesa. Dokaz za to jeste i urgencija odaslana iz Sarajeva kojom se tražilo da se odmah odgovori na zahtjev iz marta.[20] Odgovor, upućen tek krajem maja, ni ovaj put nije bio zadovoljavajući. Povjerenstvo je saopštilo da je nemoguće poslati traženu dokumentaciju jer parcela nije postojala u gruntovnici, a bila je prisvojena prije njenog uspostavljanja. Još je navelo kako su groblje održavali mahaljani Baba Beširove mahale, obzirom da je pripadalo vakufu istoimene džamije.[21] Parcela zaista nije bila ubilježena kao harem, odnosno mezarje. Dokaz za to jesu originalni kartografski i katastarski dokumenti prvog sistematskog geodetskog premjera Mostara iz 1881. godine. Na ovim kartama bili su označeni svi mostarski haremi i groblja, a među njih 49 nije bilo navoda o “Malom haremu”.[22]

Iz daljnje prepiske Kotarskog povjerenstva i Ravnateljstva uočava se kako je ustanovljeno da je biskup kupio parcelu od Mehmeda Zerdelića i tom prilikom je prisvojen i spomenuti harem, pri čemu je upisan kao dio te katastarske čestice u vlasništvu Buconjića.[23] Povjerenstvo je uputilo zahtjev Kotarskom sudu u kome je tražilo da mu se dostavi gruntovni izvadak za parcelu koja je bila predmet trgovine.[24] Kotarski sud u Mostaru krajem novembra 1908. godine obavijestio je preko Šerijatskog suda Kotarsko vakufsko povjerenstvo da je kupoprodaja sa Mehmedom Zerdelićem izvršena prije uspostavljanja gruntovnice i da spomenute nekretnine, zatečene u vlasništvu biskupa, i nakon uspostavljanja gruntovnice ostaju u istom statusu.[25] Na taj način je, dakle, uzurpacija harema i dalje ostala na snazi, u čemu nadležni sud nije uopšte uočavao nikakav problem. Centralna vakufska uprava smatrala je da je ovaj problem trebalo riješiti tužbom i predložila je da se od Zerdelića, koji je tada već bio u starijim godinama, na vrijeme uzme iskaz, koji bi mogao biti upotrijebljen u eventualnoj parnici. Kotarsko povjerenstvo je, s druge strane, bilo oprečnog stanovišta. Njegova letargičnost potvrđena je još jedanput prilikom iskaza u kome je navedeno da se “ne bi imalo parnice radi čega podizati, jer dotično zemljište je sami krš.”[26] Ovo je bio pokazatelj očigledne razlike u stavovima lokalnih i centralnih vakufskih organa, pri čemu su prvi u potpunosti zanemarili osnovni princip neotuđivosti vakufske imovine, bez obzira o kakvoj vrsti nekretnine ili kvalitetu posjeda se radilo. Sasvim je sigurno, što se argumentira kroz izvornu građu, da je svaka njihova aktivnost u ovome slučaju bila isključivo zbog insistiranja viših nivoa vakufske uprave. Koliko daleko je ovo Povjerenstvo otišlo u svom neprofesionalnom pristupu poslovima iz njegove nadležnosti, govori i izjava iz jula 1909. godine u kojoj je navelo kako sporno zemljište nikada i nije bilo vakufsko. U nastavku izjave demantiralo je samo sebe navodeći kako se na njemu “možda” nalazio “jedan mezar da je bio netko ukopan”.[27] Iz dostupne izvorne građe nismo mogli zaključiti zbog čega je Kotarsko povjerenstvo imalo ovakve stavove, osobito što je u narednom periodu potvrđeno da je “Mali harem” bio dio vakufa.

Obzirom da su prošle dvije godine od pokretanja ovog postupka, u međuvremenu je došlo do uspostavljanja autonomne vakufsko-mearifske uprave u Bosni, pri čemu je Vakufsko-mearifski saborski odbor, kao vrhovna izvršna institucija vakufsko-mearifske uprave, nastavio sa rješavanjem slučaja “Malog harema”. On je uputio upit Zemaljskoj vladi da saopšti dokle se došlo po ovome pitanju. Vakufsko-mearifski direktor Šerif-efendija Arnautović upoznao je Vladu da je još 1908. godine, prilikom jedne njegove audijencije kod odjelnog predstojnika pl. Sheka, činovnik donio telegram iz Mostara u kojem je stajalo kako “biskup Buconjić priznaje vakufu pravo vlasništva na islamsko greblje zvano “Mali harem”, pa je Arnautoviću bilo čudno zašto se do tada ništa nije poduzelo.[28] Zemaljska vlada je odgovorila kako se administrativnim putem ne može riješiti zahtjev prava vlasništva dotičnog vakufa, već da se to riješi dobrovoljnom nagodbom sa biskupom Buconjićem ili redovnom građanskom parnicom. Saborski odbor naložio je mostarskom vakufskom povjerenstvu da ispita Buconjića odriče li se prava vlasništva na uzurpirano mezarje i da li je voljan da se bez parnice ono u vlasništvo vakufa u gruntovnici prenese, te da pokuša pribaviti gruntovni izvadak za ovu parcelu.[29]

Početkom februara 1910. godine članovi povjerenstva Abdaga Džudža i Šukri-efendija Merzić ustanovili su da je sporno zemljište ipak upisano u gruntovnici i to pod nazivom “pašnjak “Mali harem” u strani”.[30] Ranije povjerenstvo je tvrdilo da ova čestica nije bila uopšte zavedena, pa je ovaj novi podatak jasno pokazao da se radi o posebnom posjedu, odvojenom od onog koji je bio vlasništvo biskupa i nije bio njegov sastavni dio. Kao novi vlasnik dotičnog vakufskog zemljišta bio je zaveden Marijan Zlomislić iz Mostara.[31] Buconjić je, dakle, u međuvremenu prodao jedan komad svoga zemljišta Zlomisliću pri čemu je i uzurpirani harem sada dobio novog vlasnika. To je u značajnoj mjeri zakomplikovalo situaciju, obzirom da se Zlomislić nije nalazio u Mostaru i nije se moglo stupiti s njim u kontakt. Vrijedi napomenuti da se ova kupoprodaja odvijala sasvim regularno i da je novi unos u gruntovnicu bez ikakvih problema zaveden, kao da se nije radilo o uzurpiranoj vakufskoj imovini čiji povrat su nadležne institucije potraživale tada već dvije godine.

Obzirom da biskup Buconjić nije više bio vlasnik “Malog harema”, Saborski odbor je vjerovao da će Zlomislić iskazati dobru volju i odreći se uzurpiranog zemljišta u korist vakufa. Kako bi se pripremili za eventualnu parnicu, ukoliko novi vlasnik ne bude htio tako postupiti, Kotarsko povjerenstvo je od Buconjića zatražilo saopštenje o tome na koji način je prodao nekretninu Zlomisliću, posebno što se u to vrijeme po Mostaru proširila priča da je biskup prilikom prodaje izuzeo jedan dio zemljišta.[32] Nakon ovog upita biskup Buconjić se pismeno izjasnio. U svom pismu je naveo:

“Na dopis toga štovanoga povjerenstva od 2. marta ov. god. čast mi je odgovoriti: da sam ja Marijanu Zlomisliću prodao ono zemljište što sam kupio od Mehmeda Zerdelića i što mi je od erara dodijeljeno i priznano za moje vlastništvo. Ja sam to zemljište posjedovao i uživao ima punih 28 godina te niko nije ni spominjao o kakvom “Haremu” tude. Tek po kazivanju najstarijih ljudi bilo je tude u blizini 2-3 groba, te se ni ne zna za pravo tko je tude ukopan. To zemljište obuhvaća koja 3-4 četvr. m. te sam i ja pri prodaji s Marijanom Zlomislićem ugovorio, da se taj komadić zemljišta izklučuje iz prodaje. Ako bi drugčije bilo uknjiženo u gruntovnici, to je onda znak da je bez mojega znanja moje vlastništvo neovlašteno uknjiženo na drugoga.”[33]

Iz ove izjave jasno se uočava da je Buconjić priznao kako su se u “Malom haremu” nalazili mezari, ali je i dalje tvrdio da je legalnim putem bio stekao to zemljište. Za razliku od 1908. godine, kada se nije mogao sjetiti od koga je kupio harem, sada je naveo kako je to zapravo bio Mehmed Zerdelić. Ranije je istaknuto svjedočenje samog Zerdelića, koji je izjavio da je samo prodao kuću i bašču, tj. posjed koji je graničio sa mezarjem. Treba napomenuti da je površina uzurpiranog harema iznosila 420 m², dakle sto puta više od onog što je kao vakufsku imovinu priznavao sam biskup. Povjerenstvo je ponovno poslalo zahtjev Buconjiću da se izjasni kako je parcela pod nazivom “Mali harem”, dakle mezarje, koje “već po svojoj svrhi i položaju mora da bude vlasništvo vakufa”, postalo privatni posjed cijelom svojom površinom.[34] Izvorna građa ne pruža nam informaciju da li je uslijedio odgovor na ovaj upit. Povjerenstvo je u pripremi za eventualnu parnicu nastojalo prikupiti i izjave starijih stanovnika Baba Beširove mahale, pa su u tom smislu zabilježili očitovanja Muharemage Dvizca i hadži Jusuf-bega Bakamovića.[35] Dvizac, koji je bio rođen 1835. godine, detaljno je opisao granice mezarja, navodeći kako ono nije bilo aktivno, tj. u njemu se nije ukopavalo, ali je postojalo “nekoliko bašluka i nekoliko mezarluka sa oklopima”. Dalje je naveo: “Kad je biskup Buconjić kupio susjedno zemljište od Mehmeda Zerdelića, onda je tu nastanio Ivana Bonjića, koji je taj harem iskrčio i po njemu kupus sadio.”[36] Bakamović se također u potpunosti saglasio sa ovom izjavom.[37] Iz nje se može jasno zaključiti zašto je još u Memorandumu iz 1900. godine navedeno da je od uzurpiranog mezarja biskup napravio svoju bašču.[38] Ukoliko se postavi pitanje relevantnosti ovih svjedočenja, u njihovu korist govori više činjenica: naziv parcele “Mali harem”, prisustvo mezara i nišana na lokaciji, opštepoznato znanje o pripadnosti parcele vakufu, kao i to što je cijela parcela nakon Buconjićeve prodaje pripala Zlomisliću. Dvizac i Bakamović bili su jedni od najstarijih mahaljana Baba Bešireve mahale i zasigurno su dobro poznavali njenu historiju i stanje u njoj, osobito jer su bili službenici vakufa Baba Beširove džamije. Ove činjenice, prema navodima Šerifa Arnautovića tokom ranije spomenutih pregovora iz 1908. godine, bile su poznate i stotinama drugih svjedoka, koji su mogli potvrditi da je tu bio “mezarluk”, a biskup nije mogao dokazati da ga je od bilo koga kupio.[39]

Dok se mostarsko povjerenstvo aktivnije uključilo u rješavanje ovoga problema, neočekivano uputstvo stiglo je polovinom marta 1910. godine od Vakufsko-mearifskog saborskog odbora iz Sarajeva. U ovome dopisu stajalo je da povjerenstvo treba uložiti sve sile u spašavanju mezarja od “inovjeraca”, ali da ne treba očekivati povrat cijele parcele, te da se parnicom ništa neće moći riješiti. Savjetovalo je da se mirnim putem pokuša pod upravu vakufa vratiti samo dio sa mezarima, a od volje vlasnika je bilo “koliko će ovoga harema dati” dodatno.[40] Koliko god centralna vakufska uprava ovaj čin pokušavala okarakterisati realnim i ispravnim u datom momentu, on je ipak označio njeno odstupanje pred uzurpatorima vakufske imovine. Saborski odbor je vršio pritisak na mostarsko povjerenstvo da što prije postupi po njegovom naređenju.[41] Međutim, bez obzira na napor koji je ono uložilo i nakon tri poslana poziva za sastanak, Zlomislić nije želio uopšte da stupi u kontakt sa vakufskim povjerenstvom. Kada je odbio da preuzme zvanični poziv, povjerenstvo je u aprilu 1910. godine zahtijevalo od Kotarskog ureda u Mostaru da ga prisilno sprovede na razgovor.[42] Ni ova molba nije bila učinkovita, jer je Zlomislić dostavljaču poziva izjavio da “neće doći” i da je “Mali harem” njegovo privatno vlasništvo, na koje drugi pravo neima.”[43] Povjerenstvo mu je do kraja godine ponovno upućivalo poziv, međutim bezuspješno, obzirom da je on značajan period vremena boravio izvan Mostara.[44]

Iz ovakvog razvoja događaja bilo je jasno da Zlomislić nema namjeru dobrovoljno se odreći nijednog dijela uzurpiranog mezarja. Stoga je njegov postupak iz novembra 1910. godine ipak značio pozitivan korak u rješavanju ovog pitanja. Naime, on je tada svoje parcele kupljene od biskupa Buconjića, zajedno sa uzurpiranim dijelom, prodao Jusuf-begu Fazlibegoviću iz Mostara. Novi vlasnik je u avgustu 1911. godine pred Kotarskim vakufskim povjerenstvom izjavio da je prilikom kupovine bilo jasno naglašeno da se čestica “Mali harem” izuzima iz prodaje, jer je to harem i shodno tome vlasništvo vakufa. Fazlibegović je obećao da će mezarje ograditi i tako “harem očuvati od napadaja”.[45] Kada je konačno bilo priznato pravo vlasništva vakufu i kada se činilo da je čitav slučaj riješen, pojavile su se nove informacije koje nisu bitno utjecale na sam proces, ali su ga ipak djelimično usporile.

Vakufsko-mearifski saborski odbor tražio je od mostarskog povjerenstva da ipak provjeri na koga je harem upisan u gruntovnici. Kotarski sud u Mostaru izvijestio je u decembru 1911. godine, suprotno Fazlibegovićevom navodu, da je on uknjižen kao novi vlasnik “Malog harema”.[46] Ne može se sa sigurnošću tvrditi zbog čega je došlo do ovakvog upisa u gruntovnici. Veća je vjerovatnoća da su nadležni organi, kako su to uradili i prilikom prethodne dvije prodaje Buconjiću i Zlomisliću, i sada načinili grešku, nego da Fazlibegović nije govorio istinu. U prilog tome govori i činjenica kako je on posebnom molbom zamolio za ispravak ove “pogrešne uknjižbe”. Ujedno je tražio od vakufskog povjerenstva da mu se “Mali harem” izda u najam na neodređeno vrijeme sve dok vakufu ne bude trebao za drugu namjenu, i to uz godišnju kiriju od dvije krune.[47] Iako je jedino Vakufsko-mearifski sabor bio nadležan za odobrenje zakupnog ugovora na “neizvjesno vrijeme”, Saborski odbor je Fazlibegoviću dopustio da drži posjed u zakupu sve dok se Sabor ne izjasni.[48] Izdavanje u najam izvršeno je relativno brzo, ali je ispravljanje pogrešnog upisa u gruntovnici zahtijevalo više vremena. Harem je trebalo upisati kao katastarsku česticu u vlasništvu vakufa Baba Beširove džamije, gdje je on pripadao i ranije.[49] Do toga nije moglo doći obzirom da je zemljište zajedno sa Fazlibegovićevom kućom bilo opterećeno hipotekom. Stoga je on krajem 1912. godine zamolio banku za brisanje ovog tereta sa ove čestice.[50] Da je ovaj proces bio završen do jula naredne godine, potvrđuje najamni ugovor koji je Fazlibegović sklopio sa mutevelijom vakufa Baba Beširove džamije Ahmedagom Džikićem u kojem je, prema ranijem dogovoru, “Mali harem” iznajmljen za godišnju najamninu od 2 krune.[51] Na taj način je konačno riješeno pitanje uzurpiranog vakufskog zemljišta i ono je u potpunosti vraćeno u posjed vakufa. Time je ispoštovana osnovna odredba o neotuđivosti vakufske imovine.

Umjesto zaključka

Slučaj uzurpacije “Malog harema” postao je predmet značajnijeg interesovanja tek početkom 1908. godine. Od tada se mogu pratiti aktivnosti poduzimane s ciljem njegovog potpunog povratka u vlasništvo vakufa, do čega je došlo u prvoj polovini 1913. godine. Neobjavljena arhivska građa pružila je mogućnost za uobličavanje potpune slike o ovom mostarskom mezarju, odnosno o tome na koji način je došlo do njegove uzurpacije, te koji su realni, a koji nedobronamjerni faktori otežavali pozitivno rješavanje ovog pitanja. Vakuf Baba Beširove džamije na Balinovcu je nakon prestanka austrougarske uprave i uspostavljanja zajedničke države Južnih Slovena, jednako kao i u ranijoj epohi, bio predmet nasrtaja i prisvajanja. Jedan od primjera koji svjedoči tome jeste i uzurpacija dijela harema uz Baba Beširovu džamiju početkom tridesetih godina od strane Marka Buhaća. On je, prema svjedočenju džematlija, uzurpirao dio harema, sjedinio ga sa svojom baščom i ogradio žicom.[52] Kakva je bila daljnja sudbina “Malog harema” u narednom periodu nije u potpunosti jasno. Navodi u literaturi se razlikuju i pružaju oprečne informacije. Izvještaj o vakufskim posjedima i zgradama u području Vakufskog povjerenstva u Mostaru obzirom na njihovu površinu i njihovu vrijednost iz 1931. godine, koji je objavio Hivzija Hasandedić, ne navodi “Mali harem” kao sastavni dio vakufa Baba Beširove džamije.[53] S druge strane, Salem Dedović u svojoj knjizi o mostarskim vakufima donosi isti, ali dopunjen izvještaj, u kojem je spomenute godine ovaj harem bio u vakufskom vlasništvu.[54] Kada je tačno ova parcela oduzeta vakufu, u kontekstu teme ovog rada, manje je bitno i treba biti predmet drugih istraživanja. Međutim, važno je na kraju istaći da je danas cijela površina harema od 420 m² nacionalizirana i to “za potrebe izgradnje puta i individualnu stambenu izgradnju”.[55]

Sagledavši sve prethodno navedene činjenice iz izvorne građe i analizirajući cijeli proces predstavljen u ovom radu, može se donijeti nekoliko jasnih zaključaka. Iako slučaj “Malog harema” možda djeluje kao nešto što je primarno lokalnog karaktera, on jasno pokazuje kakav je bio tretman specifično islamskih institucija, kakav je i vakuf, nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. To potvrđuje i stotine drugih primjera uzurpacije vakufske imovine širom zemlje. Iako su nasrtaji na različite vakufske posjede, bilo da se radi o sakralnim ili profanim objektima, zemljištu, šumama i drugim nekretninama, bili podjednak pokazatelj lošeg pristupa, uzurpacija mezarja predstavljala je za muslimane, ipak, jednu od najtežih nepravdi koja im je počinjena. To je sasvim očekivano, uzimajući u obzir da se radi o skrnavljenu posljednjih počivališta članova njihovih porodica, što je na posebno emotivan način utjecalo na ljude i predstavljalo veliku uvredu. U tom smislu treba navesti izjavu Šerif-efendije Arnautovića koju je uputio predstavnicima Zemaljske vlade 1908. godine:

“Gospodo! Pojmite situaciju: da musliman gleda na džamiji crkvu, a na grobljima svojih djedova javne zahode! Groblja su naša svetinja; ona nam sahranjuju mile ukućane. Mi idemo na njihove grobove, da se Previšnjem zamolimo za spas njihove duše – pa kad mjesto grobova vidimo parkove sa naslovima nama nemilih ljudi, a mjesto bašluka javne zahode – onda mora nam uzavreti strpljenje i moramo kliknuti, obijest!”[56]

Kroz slučaj “Malog harema” uočava se da samovolja i spremnost ali i realna mogućnost pojedinaca da otuđe i prisvoje nešto što im ne pripada, a što je uzgred, uslovno rečeno, zajedničko vlasništvo muslimanske komponente jednog društva, dovoljno govore o kakvom historijskom kontekstu se radi. Ležernost državnih institucija i njihovo legaliziranje “nelegalnih” radnji i aktivnosti suprotnih proklamovanim zakonima o zaštiti bosanskohercegovačkih muslimana i njihovih prava nakon 1878. godine govori i o karakteru same tadašnje vlasti. S druge strane, ovaj slučaj potvrđuje istrajnost i relativno dobru organiziranost organa autonomne Vakufsko-mearifske uprave nakon 1909. godine po ovom pitanju. Bio je to značajan iskorak u odnosu na raniju vakufsku upravu koja je snosila najveću odgovornost, ne samo za “Mali harem” već i za mnogobrojne druge vakufske nekretnine koje su bile predmet uzurpacije i devastacije.

THE USURPATION OF THE BABA BEŠIR MOSQUE WAQF IN BALINOVAC, MOSTAR: BISHOP FRA PAŠKAL BUCONJIĆ AND THE "MALI HAREM" CASE

SUMMARY

This paper presents the case of the usurpation of waqf property in the Baba Bešir district of Mostar at the beginning of the twentieth century. Based on unpublished archival material, it depicts how the waqf plot known as “Mali Harem” (eng. “Small Harem”) or “Harem u strani” (eng. “Side Harem”) was unlawfully appropriated by Mostar's bishop, Fra Paškal Buconjić (1834-1910), and the measures taken by the District Waqf-Mearif Commission in Mostar and the central waqf administration to return this cemetery to waqf possession. In the Memorandum sent by representatives of Bosnian Muslims to Minister Kallay in 1900, alongside numerous other instances of waqf property usurpation and devastation in Bosnia and Herzegovina, it was stated that in Mostar, Bishop Buconjić had made a garden on a Muslim cemetery. Literature has often repeated this information without providing detailed accounts of how this usurpation occurred. For this reason, we aimed to ascertain whether archival materials could reveal how “Mali Harem” came into private ownership at the start of the twentieth century. The report on waqf possessions and properties from 1931 listed this cemetery as part of the waqf, suggesting that a process had been undertaken in preceding years to return it. By analyzing information from the archives, we determined that Bishop Buconjić was unwilling to voluntarily relinquish this property and return it to waqf ownership, claiming he had purchased it, though he did not know from whom. By selling this property to Marijan Zlomislić, he further complicated the restitution process. This process also highlights and presents the role of the Austro-Hungarian authorities in Mostar in their treatment of specifically Muslim institutions such as waqfs. This paper, by analyzing and reconstructing the fate of “Mali Harem”, aims to contribute to the understanding and study of the history of Mostar's waqfs, as well as Mostar in general.

Keywords: Mostar, endowment, Baba Bešir's mosque, Balinovac, bishop Buconjić, Zahum, harem, usurpation

Korišteni izvori i literatura:

1. Neobjavljena arhivska građa:

Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo

• Fond Vrhovni šerijatski sud za Bosnu i Hercegovinu – Sarajevo (1879-1946) (VSS)
• Muslimanske konferencije 1908 (Knjiga zapisnika sjednica sa pregovora izmedu Zemaljske vlade i predstavnika muslimanskog autonomnog pokreta) (MK)

Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije, Mostar

• Fond Vakufsko povjerenstvo Mostar (1892-1958) (VPM)

Gazi Husrev-begova biblioteka: Arhiv Islamske zajednice, Sarajevo

• Fond Zemaljsko vakufsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu (1890-1895) (ZVP)
• Fond Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu (1895-1909) (ZVR)

2. Objavljeni izvori:

• Čampara Salko (priredio), Bošnjački memorandum, Ajsela, Sarajevo, 1999.
• Michel Robert, Mostar, Dobra knjiga, Sarajevo, 2006.
• Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889. sastavljeni po zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, Štamparija “Bosanske pošte”, Sarajevo, 1889.
• Samostalni vakufi, Štamparija “Naroda”, Sarajevo, 1913.
• Spisi islamskoga naroda Bosne i Hercegovine u stvari vjersko-prosvjetnog uređenja i samouprave, Miletićeva štamparija, Novi Sad, 1903.

3. Štampa:

• Bošnjak: 1892, 1897.
• Musavat: 1908.

4. Literatura:

• Branković, Jasmin: Mostar 1833-1918. Upravni i politički položaj grada, University Press-Magistrat, Sarajevo, 2009.
• Čar-Drnda, Hatidža: Nastanak Mostara, njegov urbani i demografski razvoj do kraja 16. stoljeća, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2014.
• Dedović, Salem: Mostarski vakufi od 1931. do 2013. godine, Vakufska direkcija Sarajevo-Muftijstvo mostarsko-Medžlis Islamske zajednice Mostar, Sarajevo-Mostar, 2019.
• Dedović, Salem, Puce, Ilham, Eminović, Hasan (priredili): Lakišića harem u centru Mostara: trajanje i otimanje, Muftijstvo mostarsko-Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2023.
• Durmišević, Enes: Vakufi u različitim političkim sistemima – odnos vlasti prema vakufima, posebno nakon agresije na BiH, u: Novi Muallim, god. XII, br. 47. Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2011a.
• Durmišević, Enes: Vakufi u različitim političkim sistemima, u: Vakufi u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2011b.
• Fejzić-Čengić, Fahira: Vakufi i mediji, u: Vakufi u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2011.
• Glavaš, O. Radoslav: Biskup O. Paškal Buconjić. Prigodom tridesetogodišnjice biskupovanja 1880-1910, Tisak i naklada Gjure Džamonje, Mostar, 1910.
• Hasandedić, Hivzija: Muslimanske porodice u Mostaru, u: Glasnik, Rijaset Islamske zajednice u SFRJ, Sarajevo, 1990.
• Hasandedić, Hivzija: Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2000.
• Imamović, Mustafa: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997.
• Kurt, Ahmet: Mostarski haremi u vremenu devastacije 1878-1992, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2022
• Omerdić, Muharem: Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992.-1995.), El-Kalem, Sarajevo, 1999.
• Puljić, Borislav: Mahale grada Mostara. Topografija, vrijeme nastanka i urbanističke odlike, u: Prostor, vol. 19, br. 1(41), Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011.
• Smajić, Ramiza: Povijest pod nogama. Fragmenti iz historije otimanja vakufa, u: Novi Muallim, god. I, br. 3, Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2000.
• Šarić, Salko: Baba Beširova mahala u Mostaru: arhiviranje uspomena, autorsko izdanje, Mostar, 2021.
• Šehić, Nusret: Pokret Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u svjetlu pregovora sa Zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu 1901. godine, u: Prilozi, god. IX/1, br. 9/1, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1973.
• Šehić, Nusret: Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
• Vrankić, Petar: Izbori i imenovanja biskupa u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine (1878.-1918.) na primjeru biskupa Paškala Buconjića, u: Hercegovina, br. 2, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2016.
• Zilić, Adis et al, Sinan-paša Borovinić. Društveni status, porijeklo, politički uspon, početak urbanizacije Mostara, Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru-Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2023.

[1] Adis Zilić et al, 2023, 71, 110-111.

[2] Hatidža Čar-Drnda 2014, 58.

[3] Čar-Drnda, 105; Hivzija Hasandedić 2000, 142. Ovu džamiju su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 1993. godine u potpunosti srušili, čime je prekinut kontinuitet njenog postojanja. Ponovno je izgrađena na starim temeljima nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i služi svojoj svrsi. – Muharem Omerdić 1999, 97; Salko Šarić 2021, 25.

[4] Hasandedić 142-143: Borislav Puljić 2011, 164. Narodna predaja navodi da su dvije džamije u mostarskoj četvrti Zahum sagradila dvojica braće Bakamovića. Baba Bešir i hadži Ali-beg Lafo. Nema pouzdanih historijskih podataka o ovim vakifima, ali je činjenica da su porodice sa prezimenom Bakamović nastanjivale ovaj dio Mostara i u savremeno doba. Neki od njih pokopani su u haremu Baba Beširove džamije. – Šarić 21; Hivzija Hasandedić 1990, 50.

[5] Iz izvještaja o vakufskim posjedima i zgradama u Mostaru, sačinjenog 1931. godine, može se uočiti kako je ovaj vakuf posjedovao tri harema u mostarskoj četvrti Zahum, kao i jedan harem u Biogradcima kod Mostarskog blata. Njihove površine iznosile su 3042 m², 736m² 420 m² i 100 m², Salem Dedović 2019, 186.

[6] Robert Michel 2006, 115, 127.

[7] Hercegovački franjevac fra Paškal Buconjić imenovan je 1880. godine apostolskim vikarom u Hercegovini, a 1881. godine izabran je i imenovan prvim mostarsko-duvanjskim biskupom. Za apostolskog upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije pro tempore (privremeno) imenovan je 1890. godine. Preminuo je 1910. godine. – Petar Vrankić 2016, 110.

[8] Spisi islamskoga naroda Bosne i Hercegovine u stvari vjersko-prosvjetnog uređenja i samouprave, Miletićeva štamparija, Novi Sad, 1903, str. 115; Salko Čampara 1999, 66. Detaljnu analizu ove predstavke ministru Kalaju donio je Nusret Šehić. Pogledati: Nusret Šehić 1973, 97-161.

[9] Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije (dalje: Arhiv HNK), Fond Vakufsko povjerenstvo Mostar (1892-1958) (dalje VPM), 1894, Kutija br. 2, sign. 122/94 (343/94).

[10] “Uzurpacija i uvrede vjerskih svetinja", u: Bošnjak 1892, str. 2.

[11] Pogledati: Nusret Šehić 1980, 71; Ramiza Smajić 2000, 161; Enes Durmišević 2011a, 18; Enes Durmišević 2011b, 117; Fahira Fejzić-Čengić 2011, 108; Salem Dedović, Ilham Puce, Hasan Eminović (priredili) 2023, 28.

[12] “5. januara 1908.”, u: Musavat, god. III, br. 1, 3. januar 1908, str. 1-2.

[13] Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: Arhiv BiH), Muslimanske konferencije 1908 (Knjiga zapisnika sjednica sa pregovora između Zemaljske vlade i predstavnika muslimanskog autonomnog pokreta) (dalje: MK), Zapisnik 8. sjednice od 4. februara 1908, str. 19.

[14] Arhiv BiH, MK, Zapisnik 11. sjednice od 13. februara 1908, str. 8-9.

[15] Arhiv BiH, MK, Zapisnik 11. sjednice od 13. februara 1908, str. 10.

[16] Arhiv BiH, MK, Zapisnik 13. sjednice od 20. februara 1908, str. 2-3. Dostupna izvorna građa u više navrata upućuje na činjenicu kako su u djelatnosti biskupa Buconjića kupovina zemljišta i uopšte pitanja takve prirode zauzimala značajno mjesto. To je, bez sumnje, bilo uzrokovano njegovim aktivnim političkim angažmanom i nastojanjima za boljim pozicioniranjem hrvatskog naroda u Hercegovini. U nekim slučajevima dolazilo je i do sudskih sporova. Pred Vrhovnim sudom za Bosnu i Hercegovinu vođena je parnica u kojoj je Abida Bakamović tužila biskupa Buconjića zbog priznanja vlasništva na jednu bašču u Mostaru i izlučenja čestice ispod ovrhe. Sud je tražio mišljenje Vrhovnog šerijatskog suda za Bosnu i Hercegovinu u ovom procesu, pri čemu je isti saopštio kako je tužiteljica imala, prema odredbama šerijatskog prava, vjerodostojnu argumentaciju kojom je dokazala vlasništvo nad nekretninom. Arhiv BiH, Fond Vrhovni šerijatski sud za Bosnu i Hercegovinu – Sarajevo (1879-1946), 1888, Kutija br. 49, sign. 88/57. U kontekstu priče o “Malom haremu” vrijedi istaći i Buconjićevu težnju za ukrupnjivanjem posjeda kojim bi infrastruktura biskupije bila poboljšana i osavremenjena. “On je odmah u početku svoga biskupovanja”, navodi jedan savremeni osvrt na biskupovu djelatnost, “počeo prikupljivati komad po komad zemljišta na kraju mahale Zahuma, dok nije lijepu i prostranu “Glavicu” [Bakamovića glavica, o.a.] gotovo svu izkupio, te nakon dugoga moljakanja kod ministarstva, počeo u svibnju god. 1905. svoj sadanji stan graditi, u koji je prešao 24. ožujka prošle godine 1909. Što u zemljište, koje je poklonio biskupiji, što u nuzzgrade oko nove svoje palače potrošio je biskup kroz ovo 30 godina iz vlastitih srestava do 100.000 kruna.” – O. Radoslav Glavaš 1910, str. 20. Svoju želju za ovakvom kupovinom Buconjić je dodatno ostvarivao preko posjeda muslimana koji su se iseljavali u druge dijelove Osmanske države i tako postao jedan od najagilnijih agitatora za njihovo napuštanje Bosne i Hercegovine. Kupovao je muslimansku zemlju na području Nevesinja i Bijelog Polja i na nju naseljavao Hrvate iz Ljubuškog i Mostara. – Mustafa Imamović 1997, 111; Jasmin Branković 2009, 122. Ovakve aktivnosti njegovi poklonici su sa oduševljenjem hvalili: “U samomu Nevesinjskom kotaru, gdje katolik nije se usudio prije ni prenoćiti radi nesnosljivosti i zanešenosti grčko-istočnjaka, koji su tamo jedini bili nastanjeni, pokupovao je biskup Buconjić toliko zemljišta, da je mogao lijepu katoličku naseobinu osnovati, koja se sve to više umnožaje. U samom varošu Nevesinju podigao je lijepih kuća, sagradio prostran župski stan i krasnu crkvu, u koju je iz svojih vlastitih srestava uložio do kojih 60.000 kruna.” – Glavaš 19. Naglašavajući faktografske pogreške u ovome navodu, treba istaći da austrougarske vlasti nisu blagonaklono gledale na ovu unutrašnju kolonizaciju Hrvata, dajući primat prvenstveno stranim kolonistima.

[17] Arhiv BiH, MK, Zapisnik 14. sjednice od 25. februara 1908, str. 2-3.

[18] 18 Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 30/08 (97/08).

[19] Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 62/08 (143/08).

[20] 20 Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 104/08 (234/08). O svojevrsnoj letargičnosti onih koji su trebali brinuti o zaštiti mostarskih vakufa pisao je autor prethodno citiranog članka iz lista Bošnjak. On je bio posebno razočaran u mutevelije pojedinih vakufa, ali i mostarsku vakufsku Komisiju. Između ostalog navodi: “Dakle po mahaljanima i muteveliji propao bi harem, mezarluci i ostalo svekoliko osim njihova vlastitog groša... Biva mahaljani klimaju i kunjaju, ali za što mutevelija u mrtvilu spava? Zna se i ta mutevelijina slijepost, jer je prešniji da janci i kozlići njegovi po haremu pasu, nego da djedovi u zemlji mirno leže... Mi se čudimo, za što nije mjesna vakufska komisija ovome na put stala, jer je i ona pozvata, da vakufska prava brani.” – “Uzurpacija i uvrede vjerskih svetinja”, u: Bošnjak 1892, str. 2. Rad vakufske komisije u Ljubuškom je također bio predmet kritika. Prema navodima dopisnika ona nije ništa poduzimala povodom slučaja uzurpacije harema Zorbinovac, u kojoj je Derviš Kadragić pomjerio ogradu svoje njive i prisvojio put koji je od vakufa bio dobrovoljno ostavljen prilikom ograđivanja mezarja kako bi se njime moglo pristupiti lokalnim vinogradima. Osim toga, Kadragić je uz zid mezarja ostavio zemlju koja je prijetila da isti obori. – “Napadaj na jedan mezar”, u: Bošnjak 1897, 3.

[21] Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 62/08 (143/08).

[22] Ahmet Kurt 2022, 7-9.

[23] Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 165/08 (346/08).

[24] Isto.

[25] Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 229/08 (452/08)

[26] Arhiv HNK, VPM, 1908, Kutija br. 16, sign. 165/08 (346/08). Šerif-efendija Arnautović je tokom spomenutih pregovora takoder smatrao kako nije potrebno podizati tužbu. Za razliku od Kotarskog vakufskog povjerenstva njegov stav je bio temeljen na sasvim suprotnim osnovama, odnosno bio je pokazatelj bespogovornog interesovanja i borbe na očuvanju svake čestice vakufske imovine: “Nije umjestan ovaj naputak, ovaj predlog presvietloga gospodina sekcionsšefa [Adalbert pl. Shek, o.a.), da vakuf ide tužiti ovu stvar putem parnice, jer ovo je čisto i jasno, da je vlast otela svojinu islamskog naroda i treba da vlast sama svojim autoritetom ex offo povrati kako ova dva komadića (“Mali harem” i “Jabandži harem” koji je bila uzurpirala Bratovština Sv. Ante, o.a.), tako i ostale stotine, islamskom vakufu oduzeti kompleksa i da one političke činovnike koji su u tom sudjelovali, strogo po zakonu kazni.” – Arhiv BiH, MK, Zapisnik 11. sjednice od 13. februara 1908, str. 9.

[27] Arhiv HNK, VPM, 1909, Kutija br. 18, sign. 39/09 (130/09).

[28] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 18/10 (52/10).

[29] Isto.

[30] Isto. U izvornoj građi i literaturi navode se tri naziva za ovo mezarje: “Mali harem”, “Pašnjak” i “Harem u strani”. Bez obzira na ovu činjenicu radilo se uvijek o istoj parceli i nije postojala mogućnost zamjene sa nekom drugom.

[31] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 126/10 (305/10).

[32] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 147/10 (402/10).

[33] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 190/10 (487/10).

[34] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 190/10 (487/10).

[35] Njih dvojica bili su duži niz godina službenici vakufa Baba Beširove džamije na Balinovcu. Muharemaga Dvizac obavljao je funkciju mujezina Baba Beširove džamije. – Arhiv HNK, VPM, 1899, Kutija br. 7, sign. 11/99 (14/99). Hadži Jusuf-beg Bakamović bio je mutevelija ovog vakufa. Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889. sastavljeni po zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu 1889, 285. Bakamović je još tokom 1893. godine tražio da bude razriješen ove službe. lako je Zemaljsko vakufsko povjerenstvo prihvatilo njegovu ostavku, Kotarska vakufska komisija u Mostaru zamolila je ovu instancu da on ipak ostane i dalje mutevelija, jer bi to bilo “shodno i za vakuf korisno”. – Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje: GHB), Arhiv Islamske zajednice (dalje: AIZ), Fond Zemaljsko vakufsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu (1890-1895) (dalje: ZVP), 1893, Kutija br. 76, sign. 4173 (ZVP-76-4173/1893); 1894, Kutija br. 86, sign. 1790 (ZVP-86-1790/1894). Da je Bakamović ostao na ovoj funkciji i narednih godina svjedoče izvještaji o radu vakufa, odnosno dnevnici primitaka i izdataka, koje je on kao mutevelija podnosio. Arhiv HNK, VPM, 1895, Kutija br. 4, sign. 94/95 (110/95), 254/95 (338/95); 1896, Kutija br. 5, sign. 63/96 (75/96); 1899, Kutija br. 7, sign. 58/99 (196/99). Njegova ponovna i konačna ostavka, koju su prihvatili Kotarsko povjerenstvo u Mostaru i Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo, uslijedila je 1900. godine. GHB, AIZ, Fond Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu (1895-1909), 1900, Kutija br. 134, sign. 2455 (ZVR-134-2455/1900).

[36] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 195/10 (504/10).

[37] Uzurpacija “Malog harema” trajala je i u vrijeme dok je mutevelija vakufa Baba Beširove džamije bio upravo hadži Jusuf-beg Bakamović, stoga i on snosi određeni dio odgovornosti zbog činjenice da se u to vrijeme nije ništa poduzimalo na povratku ovog mezarja u vlasništvo vakufa. Bakamović je za vrijeme obavljanja funkcije ponekad djelovao samoinicijativno ne konsultirajući se sa nadređenim mu organima zbog čega je bio i opomenut od centralne Vakufske uprave prilikom kupovine jedne kuće u Mostaru bez dozvole. – GHB, AIZ, ZVP, 1892, Kutija br. 37, sign. 582 (ZVP-37-582/1892). U odbranu ovog mutevelije, koji kao pojedinac, moguće je, nije smio aktivnije djelovati, može se navesti slučaj 12 muslimana iz Mostara kojima je od strane okružnog predstojnika zapriječeno zatvorom zbog toga što su se žalili na uzurpacije vakufske imovine, te im je uz plaćanje globe bilo i ograničeno kretanje. Šerif-efendija Arnautović je smatrao da je to razlog zbog čega aktivnije “nisu gradjani ustali na obranu svojih svetinja”. – Arhiv BiH, MK, Zapisnik 11. sjednice od 13. februara 1908, str. 8.

[38] Usporedbe radi, treba istaći da ovakav vid uzurpacije vakufske imovine nije zabilježen samo u Mostaru, već i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Mostarski primjer je posebniji u odnosu na druge, jer se radilo o bašči, tj. uzurpaciji i devastaciji mezarja od strane visokog crkvenog velikodostojnika. Memorandum iz 1900. godine, osim biskupove bašče, navodi da je u Višegradu oduzeto mezarje “Okolište”, od čijih nišana je sazidana kuća za nadcestara, a preostali dio zemljišta je bio obrađen kao nadcestarova bašča. Isto tako, na trebinjskom mezarju “Begovski mezari” nalazila se bašča i šetalište koje je služilo za “tajna bludilišta”. – Spisi islamskoga naroda Bosne i Hercegovine, str. 115-116. Izvorna građa navodi i sljedeće primjere: “Na mezarluku u Sarajevu, u bakijama u bedemu nalazi se neka vojnička zgrada sa baščom, a bašluci nadgrobni spomenici uzidani su u zid; u Gračanici na islamskoj musali, dovište kod Spreče, državni organi siju za sopstvenu korist šećernu repu; u Gračanici na islamskoj musali sagradjena je zgrada kotar. ureda, park i bašća kot. predstojnika; u Gračanici na islamskoj musali i nuzgrednom groblju sazidana je državna škola, školski vrt i park; u Sarajevu na mezarluku Alifakovačke podcarine dozvolila je kotarska oblast da privatni čovjek sazida zgradu i bašću.” – Arhiv BiH, MK, Zapisnik 14. sjednice od 25. februara 1908, str. 11-12. Salihaga Čiber, mutevelija vakufa džamije Bivolje brdo kod Čapljine, 1915. godine se također žalio mostarskom povjerenstvu na uzurpaciju ovakve vrste. Prema njegovom svjedočenju, Mustafa Elezović je uzurpirao jedan dio tamošnjeg harema, “po prilici 18 metara i 3 metra širine i priključio svojoj bašči te je to već iskrčio i zasadio.” Mutevelija je molio da se ovo spriječi, jer je smatrao da će isti “još više od ovoga harema prisvojiti”. Povjerenstvo je preko Seoskog kotarskog ureda u Mostaru uručilo poziv za izjašnjenje Elezoviću, međutim nije nam poznato kako se okončao ovaj slučaj. – Arhiv HNK, VPM, 1915, Kutija br. 31, sign. 78/15 (533/15).

[39] Arhiv BiH, MK, Zapisnik 14. sjednice od 25. februara 1908, str. 5.

[40] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 208/10 (528/10). Pitanje uzurpacije “Malog harema” prvi su pokrenuli, kao što se moglo vidjeti iz dosad navedenog, predstavnici autonomnog pokreta bosanskohercegovačkih muslimana još 1900. godine. Za razliku od tadašnje Vakufske uprave, oni su potencirali ovo pitanje i tokom pregovora sa Zemaljskom vladom 1908. godine. Nakon što je postignuta vakufsko-mearifska autonomija i sa austrougarskim vlastima uspostavljen dobar odnos, dotadašnji opozicionari, a sada članovi nove Vakufske uprave, vjerovatno nisu željeli narušiti ostvarene rezultate, te su nastojali na blaži način postići dodatne ciljeve, očigledno i na vlastitu štetu. U tom kontekstu možemo posmatrati i ovakav njihov “zaokret” po pitanju “Malog harema”, odnosno odustajanje od njegovog povrata u cijelosti.

[41] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 328/10 (761/10).

[42] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 19, sign. 208/10 (528/10).

[43] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 20, sign. 55/10 (921/10).

[44] Arhiv HNK, VPM, 1910, Kutija br. 20, sign. 221/10 (1275/10).

[45] Arhiv HNK, VPM, 1911, Kutija br. 22, sign. 89/11 (126/11).

[46] Arhiv HNK, VPM, 1911, Kutija br. 23, sign. 153/11 (1090/11).

[47] Arhiv HNK, VPM, 1911, Kutija br. 23, sign. 216/11 (1196/11). Ovakvo izdavanje u najam bilo je legalno i prisutno u praksi, te je vakufu donosilo određene prihode. Nije se radilo o skrnavljenje mezarja, s obzirom da se sa ovakvih parcela ubirao prihod od pokošene trave, odnosno sijena. Na taj način je i sam harem bio redovno održavan i nije zarastao u korov i šikaru.

[48] Arhiv HNK, VPM, 1913, Kutija br. 26, sign. 208/13 (439/13). Prije nego je ustanovljeno da je “Mali harem” uknjižen na Fazlibegovića, on je molio Povjerenstvo da ovu parcelu zamijeni sa jednim svojim imanjem u Cernici, koje je bilo iste površine i koje bi postalo vlasništvo vakufa. Nakon što mu je nakon izvjesnog vremena Saborski odbor dozvolio najam “Malog harema”, ova prvobitna molba postala je bespredmetna. Arhiv HNK, VPM, 1911, Kutija br. 23, sign. 157/11 (1094/11).

[49] Arhiv HNK, VPM, 1912, Kutija br. 25, sign. 168/12 (306/12).

[50] Arhiv HNK, VPM, 1912, Kutija br. 25, sign. 267/12 (1104/12).

[51] Arhiv HNK, VPM, 1913, Kutija br. 27, sign. 171/13 (1106/13). Vakuf Baba Beširove džamije je tokom 1913. godine izdavao u najam šest parcela. Ukupan prihod koji je ostvarivan od najamnina iznosio je 129 kruna. “Mali harem” nije u tom pogledu bio osobito ekonomski isplativ, ali je simbolički njegova vrijednost nakon povratka u vlasništvo vakufa bila daleko veća. – Samostalni vakufi 1913, str. 160.

[52] Arhiv HNK, VPM, 1933, Kutija br. 47, sign. 203/33 (724/33).

[53] Hasandedić, 332.

[54] Dedović, 186.

[55] Isto.

[56] Arhiv BiH, MK, Zapisnik 14. sjednice od 25. februara 1908, str. 13.

Hercegovina, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Arhiv HNK, Muzej Hercegovine, Fakultet humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, broj 23, Mostar, 2024, str. 105-125.