Tekst kolegice Senade Tahirović "Kome i za šta služe površne analize", objavljen kao reakcija na analizu programa kandidata za reisul-ulemu na portalu Odgovor.ba, vrijedi pažljivo pročitati, prije svega zato što kritika prethodno objavljene analize je legitimna. Svaki javno izneseni stav mora biti otvoren za propitivanje, dopunu i osporavanje. Problem nastaje onda kada kriteriji koje postavljamo drugima prestanu važiti kada ih trebamo primijeniti na vlastiti tekst.
Autorica analizi spomenutog portala zamjera selektivnost, pojednostavljivanje, pripisivanje značenja kojih navodno nema u programima, unaprijed zadani ishod, favoriziranje jednog kandidata i diskreditiranje drugog. To su ozbiljne primjedbe. Međutim, čitajući njenu reakciju do kraja, teško je izbjeći pitanje primjenjuje li autorica iste standarde na vlastiti tekst. Na početku kaže da se „doima“ kako analiza polazi od unaprijed zadanog ishoda. Nekoliko pasusa kasnije više nema opreznog "doima se". Govori se o "pokušaju obmane", "elementarnoj neupućenosti", "manipulaciji", "prizemnom" diskreditiranju, pa čak i djelovanju "za svoj (ili nečiji) račun".
Ovo posljednje zaslužuje jednostavno pitanje. Čiji račun?
Ako insistiramo na argumentima i metodološkoj odgovornosti, onda ne možemo bez dokaza sugerirati da neko piše za nečiji račun.
Upravo takvo pripisivanje skrivenih namjera predstavlja postupak protiv kojeg autorica načelno ustaje. Ne znam motive autora analize na portalu Odgovor.ba, kao što ne znam ni motive Senade Tahirović. I ne trebam ih znati da bih mogao analizirati ono što su napisali. Nisu mi ni bitni. Možemo pokazati gdje je neko pogriješio, šta je previdio i gdje je zaključio više nego što činjenice dopuštaju. Kada iz teksta pređemo na skrivene namjere bez dokaza, iz analize prelazimo u insinuaciju.
Autorica otvara još jedno važno pitanje. Navodi da programi kandidata nisu bili javno dostupni i da su u tom trenutku bili uručeni članovima Sabora Islamske zajednice. Ako je tako, sasvim je legitimno pitati kako su istoga dana dospjeli do spomenutog portala. Ne želim, Bože sačuvaj, bez dokaza bilo kome pripisati odgovornost. Ali ako problematiziramo činjenicu da je medij raspolagao dokumentima koji nisu bili javni, onda se mora postaviti i pitanje kako su dokumenti iz ograničenog kruga onih kojima su bili dostupni stigli do medija. Ako postoji problem s povjerljivošću materijala, onda se on prvenstveno rješava tamo gdje je materijal bio povjerljiv, a ne kod onoga ko ga je dobio i analizirao.
Kada je riječ o obimu programa, autorica primjećuje da je skoro dvije stotine stranica predstavljeno na svega nekoliko stranica, ali odmah potom ispravno kaže da problem nije u samom sažimanju nego u tome šta se bira, šta izostavlja i kakvi se zaključci izvode. Tu se možemo složiti. Svaka analiza je nužno redukcija. Novinski tekst nije doktorska disertacija. Zadatak analitičara jeste da iz velikog materijala izdvoji ono što smatra relevantnim. O tome je li nešto dobro izdvojeno može se raspravljati, ali sama činjenica sažimanja nije dokaz površnosti.
Da bi se dokazala "selektivna komparativnost", trebalo bi pokazati da su prema kandidatima primjenjivani različiti kriteriji. Upravo ovdje reakcija postaje zanimljiva. Iako zamjera analizi da favorizira jednog, a diskreditira drugog kandidata, najveći dio vlastitog teksta autorica posvećuje detaljnoj odbrani programa muftije Nedžada Grabusa. Objašnjava šta Grabus podrazumijeva pod menšurom, muraselom i institucijom reisul-uleme, zašto to ne treba razumjeti kao centralizaciju, navodi njegov odnos prema Saboru, imamima, medžlisima i džematima, pobraja prijedloge koji su, prema njenom mišljenju, nepravedno zanemareni i dodatno obrazlaže njihovu konkretnost.
U tome nema ničeg nedopuštenog. Ako je program muftije Grabusa pogrešno predstavljen, sasvim je legitimno na to ukazati. Ali onda se nameće drugo, vrlo jednostavno pitanje gdje je treći kandidat? Koliko nam je poznati postoji i treci kandidat.
Ako je predmet teksta metodološka kritika komparativne analize programa trojice kandidata, onda nije dovoljno pokazivati kako je tretiran jedan kandidat u odnosu na drugog, dok treći gotovo nestaje iz vlastite analize. Ako se portalu Odgovor.ba prigovara "selektivna komparativnost", onda bi reakcija na takvu selektivnost morala pokazati kako su tretirana sva tri programa. Je li program trećeg kandidata korektno predstavljen? Je li i iz njega nešto važno izostavljeno? Je li prema njemu primijenjen isti kriterij? Ako jeste, zašto se o tome šuti? Ako nije, onda bi bilo korisno objasniti razliku. U protivnom se selektivnost pokušava dokazati novom selekcijom.
Tu je, zapravo, suština problema. Nije sporno pravo autorice da brani Grabusov program od onoga što smatra pogrešnim tumačenjem. Problem nastaje kada se vlastita interpretativna pozicija predstavlja kao neutralna korekcija tuđe pristrasnosti. Ako je problem selektivnost, kriterij mora biti jednak prema svima. Ako je problem favoriziranje kandidata, onda kritika favoriziranja ne bi smjela sama postati dominantno afirmativno tumačenje jednog kandidata. Ako je problem pripisivanje nečega što u programu ne piše, onda ni autorima analize ne možemo pripisivati ono što ne možemo dokazati o njihovim namjerama.
Jednako vrijedi i za jezik. Teško je upozoravati na "političke predizborne igrarije", a neistomišljenicima istovremeno pripisivati "pokušaj obmane", "elementarnu neupućenost", "manipulaciju", "prizemno" postupanje i moguće djelovanje "za nečiji račun". Takav rječnik teško doprinosi depolitizaciji izbornog procesa. Prije nas približava upravo onom modelu javne polemike od kojeg bi izbor reisul-uleme trebalo sačuvati.
Postoji i institucionalna dimenzija koju ne treba zanemariti. Autorica je rukovodilac Centra za kadrove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sabornica u aktuelnom sazivu Sabora. To joj, naravno, ne oduzima pravo da piše. Naprotiv, njeno institucionalno iskustvo može biti dragocjeno. Ali institucionalna pozicija nosi i dodatnu odgovornost. Kada neko ko obavlja odgovornu funkciju unutar Rijaseta i istovremeno je član Sabora javno ulazi u raspravu o programima kandidata za reisul-ulemu, standard odmjerenosti morao bi biti barem jednak onome koji se zahtijeva od medija. Autoritet institucije ne smije biti zamjena za snagu argumenta.
Autorica također smatra da ovakvi tekstovi potcjenjuju izborno tijelo sastavljeno od "odgovornih, sposobnih i nadasve autonomnih ljudi".
Ako su članovi izbornog tijela autonomni, a trebali bi biti, onda ih javna analiza programa ne može ugroziti. Autonomnom biraču ne treba zaštita od različitih interpretacija. Trebaju mu informacije, argumenti i sloboda da donese vlastiti sud. Reisul-ulemu bira definirano izborno tijelo, ali reisul-ulema neće biti reis samo onima koji ga biraju. Zato interes članova Islamske zajednice i javnosti za programe kandidata nije ni neobičan ni nelegitiman.
Možda je zato najbolje rješenje više transparentnosti. Bilo bi dobro da programi kandidata budu dostupni svima kojima će budući Reisul ulema biti vrhovni poglavar, ili barem članovima izvrsnih odbora Medzlisa i članovima dzematski odbora. Tada bi svako zainteresiran mogao pročitati šta kandidati zaista nude i procijeniti koliko je neka medijska analiza korektna. Time bi nestalo i pitanje kako su programi koji, prema riječima autorice, nisu bili javni istoga dana dospjeli do jednog medija. Transparentnost je najbolji odgovor i na sumnju i na selektivnost.
Na kraju ostaje paradoks koji je teško previdjeti. Tekst koji upozorava na površnost poseže za pretpostavkama o motivima. Tekst koji zamjera selektivnost najvećim dijelom brani jednog kandidata, dok trećeg gotovo ostavlja izvan vlastite analize. Tekst koji kritizira pripisivanje značenja drugima govori o „pokušaju obmane“ i mogućem djelovanju „za nečiji račun“. Tekst koji upozorava na političke predizborne igrarije koristi rječnik koji upravo na takve polemike podsjeća. I tekst koji problematizira činjenicu da je medij raspolagao nejavnim programima ostavlja neodgovorenim pitanje kako su ti programi iz kruga onih kojima su bili dostupni uopće stigli do medija.
Zato pitanje iz naslova Senade Tahirović vrijedi zadržati. Dobro je postavljeno. Samo ga treba postaviti svima i primijeniti isti kriterij na svaki tekst, svakog autora i svakog kandidata.
Kome i za šta služe površne analize?
I prestaju li biti površne samo zato što dolaze iz institucije?
