Pročitao sam kolumnu Dženana Skelića o mostarskom muftiji Salem-ef. Dedoviću i navodnom "plesu na rubu teokratije". Budući da autor iz jednog konkretnog pravnog pitanja izvodi dalekosežne zaključke o rušenju ustavnog poretka, radikalizaciji Bošnjaka i gotovo njihovom političkom nestanku, vrijedi zastati i pogledati ima li iza tako krupnih riječi jednako krupnih argumenata.
Teško je ozbiljno raspravljati s tekstom koji već u naslovu presuđuje: "teokratija", "juriš na ustavni poredak", "institucionalna anarhija", "feudalizacija države", "kolektivno političko samoubistvo". Kada se toliko teških kvalifikacija nagomila prije nego što se objasni šta se pravno zapravo dogodilo, onda više ne govorimo o analizi nego o proizvodnji straha.
Prvo i najvažnije, fetva nije zakon Bosne i Hercegovine. Nije presuda. Nije naredba sudu. Ne može suspendirati zakon niti oduzeti sudu nadležnost. Sud odlučuje na osnovu Ustava, zakona i drugih izvora prava koje je dužan primjenjivati.
Ali iz toga nipošto ne slijedi da vjerska zajednica nema pravo sudu iznijeti svoj stav o pitanju koje se neposredno tiče njene imovine, njenih internih normi i razumijevanja instituta vakufa. Pogotovo kada je sama stranka ili učesnik u pravnom sporu.
Tu pada osnovna konstrukcija ovog teksta.
Autor poistovjećuje iznošenje vjersko-pravnog stava pred državnim organom sa zahtjevom da se šerijat postavi iznad državnog prava. To jednostavno nije isto.
Ako Islamska zajednica objašnjava šta vakuf znači prema njenim normama, ona time ne preuzima funkciju suda. Sud je taj koji će procijeniti kakav pravni značaj takvo objašnjenje ima u konkretnom postupku. Upravo je to razlika između sekularne države i karikature sekularizma koju nam autor nudi.
Sekularna država nije država u kojoj vjerske zajednice moraju šutjeti čim se pojavi sud, parlament ili ministarstvo. Sekularizam znači da država nema službenu religijsku doktrinu i da vjerski autoritet ne zamjenjuje državnu vlast. Ne znači protjerivanje vjerskih zajednica iz javnog prostora niti njihovo odricanje od prava da štite vlastitu imovinu i iznose vlastite argumente.
Posebno je neobična tvrdnja da je "jurisdikcija pravosuđa apsolutna i nedjeljiva". U pravnoj državi ništa nije "apsolutno" u smislu u kojem autor koristi tu riječ. Sudovi imaju zakonom utvrđene nadležnosti, pravila postupka, pravne lijekove i obavezu poštivanja ustavnih prava. Upravo zato postoje žalbe, viši sudovi, ustavni sudovi i međunarodni mehanizmi zaštite prava.
Još je problematičniji dio teksta u kojem se umjesto pravnih argumenata priziva strah od toga šta će o nama misliti Zapad.
OHR. Ambasada SAD-a. Američki Senat. Evropske prijestolnice. "Prozapadna orijentacija". "Međunarodni legitimitet".
Kao da se pravna ispravnost nekog postupka određuje prema tome hoće li se neko u nekoj ambasadi namrštiti.
Ako je postupak Islamske zajednice pravno nedopušten, neka autor navede propis koji je prekršen. Ako je fetvom suspendirana sudska odluka, neka pokaže koju. Ako je muftija preuzeo sudsku nadležnost, neka objasni kojim pravnim aktom. Ako je narušen ustavni poredak, neka navede ustavnu normu koja je povrijeđena.
To bi bili argumenti.
Umjesto toga dobili smo niz politički atraktivnih etiketa i katastrofičnih prognoza.
Najopasnija je, međutim, završna poruka da se Islamska zajednica "mora vratiti u džamije".
Ne mora.
Islamska zajednica nije samo organizator namaza. Ona je institucija sa školama, fakultetima, bibliotekama, kulturnim ustanovama, humanitarnim aktivnostima i ogromnom vakufskom imovinom. Ima pravni subjektivitet, prava, obaveze i legitimno mjesto u javnom prostoru. Kao što ga imaju crkve, univerziteti, sindikati, nevladine organizacije i svi drugi društveni subjekti.
Tražiti od nje da se "vrati u džamije" nije sekularizam. To je zahtjev da vjerska zajednica dobrovoljno pristane na društvenu i institucionalnu nevidljivost.
A onda dolazimo do možda najindikativnijeg dijela cijelog teksta. Autor na kraju podsjeća da je Salem-ef. Dedović kandidat za reisul-ulemu i da su izbori u toku.
Time se čitav tekst odjednom može čitati i u sasvim drugom svjetlu.
Ako je cilj bio ozbiljno raspraviti odnos fetve, vakufskog prava i državnog pravosuđa, zašto je kandidatura za reisul-ulemu važna za pravnu argumentaciju? Ona ne mijenja ni sadržaj fetve, ni nadležnost suda, ni Ustav Bosne i Hercegovine.
A ako je kandidatura važna, onda se opravdano možemo zapitati je li predmet teksta zaista odnos vjere i sekularne države ili diskreditacija jednog kandidata usred izbornog procesa.
Može se, naravno, kritikovati muftija Dedović. Može se kritikovati i Islamska zajednica. Treba ih kritikovati kada za to postoje razlozi. Ali ozbiljna kritika zahtijeva činjenice, pravne norme i argumente.
"Teokratija", "radikalizacija", "feudalizacija", "islamska republika", "izolacija", "politički nestanak" i "kolektivno samoubistvo" nisu argumenti.
To su riječi kojima se proizvodi strah.
A društvu kakvo je bosanskohercegovačko najmanje treba još jedan strah – ovaj put strah od toga da će musliman, čim javno izgovori vlastiti vjerski argument, morati dokazivati da nije krenuo rušiti sekularnu državu.
Bosanskohercegovački muslimani svoju evropsku pripadnost ne trebaju dokazivati ni ambasadama ni političkim centrima tako što će se odreći vlastitih institucija, tradicije ili prava da govore o pitanjima koja ih se neposredno tiču.
Pravna država se ne brani strahom od fetve.
Brani se pravom.
Pa ako je pravo prekršeno, navedite član zakona.
Sve ostalo je retorika.
