Piše: Hasan Eminović
Mostar je tog 31. januara 1982. godine utihnuo na jedan poseban način. Otišao je čovjek koji je znao gdje se stavlja tačka. Mehmed-efendija Udovičić, kadija u penziji.
Piše: Hasan Eminović
Sve se to dešavalo pred kraj devetnaestog stoljeća, u vremenu kada se briga za zajednicu smatrala obavezom svakog čestitog čovjeka.
Piše: Hasan Eminović
Tišina je tog 27. oktobra 1979. godine bila drugačija nego inače u Priječkoj Strani. Nije to bila samo tišina sela pred zimu, nego ona teška, ljudska tišina koja ostane kad ode neko koga su svi znali. Durak Voloder, u sedamdeset i petoj godini života, preselio je, a iza njega ostalo je više od imena i datuma.
Piše: Hasan Eminović
Zamislite Mostar, 1969. godinu. U starom podrumu jednog od Kajtaza, jedan čovjek slučajno otkriva blago – ne zlatne kovanice, već nešto mnogo vrednije: rukopise, stare knjige i zapise, ostavljene zaboravljene i izložene propadanju. Taj čovjek je Fadil efendija Hasanović, imam iz Mostara. Kad je vidio što se sve tu nalazi, shvatio je – ovo ne smije nestati.
Piše: Hasan Eminović
Pred kraj šesnaestog stoljeća, u samom podnožju brda Hum, Mostar je dobio još jednu ljepotu. Te 1592. godine čuveni Derviš-paša Bajazidagić podigao je džamiju s kamenom munarom, skladnu i dostojanstvenu. Uz nju je sagradio mekteb i biblioteku, a da bi sve trajalo i poslije njega, uvakufio je devet dućana u Mostaru, mlin na Buni s pet vitlova i čak sto trideset hiljada dirhema u gotovini.
Piše: Hasan Eminović
U Mostaru, gradu prepunom historije i tajni, postoje vakufi o kojima rijetko ko govori naglas. Zabilježeni su samo u skrovitim "sveskama" kiramen katibina, zapisa anđela pisara, jer su njihovi vakifi svoja dobra darivali isključivo za Božije zadovoljstvo, bojeći se da bi i samo spominjanje njihove dobrote moglo umanjiti njen značaj.
