Otmica malodobne Fate Omanović iz sela Kuti kod Mostara 3. maja 1899. godine jedan je od sudbonosnih događaja u novijoj historiji Bošnjaka. Dramatičnost Fatine sudbine direktno se reflektirala na društveno-političke procese. Fatina otmica bila je izravan povod političkog organiziranja Bošnjaka.
Obespravljeni i poniženi na sve moguće načine od strane austrougarske uprave, onemogućeni da odlučuju o sebi, o privrednim, ekonomskim, obrazovnim tokovima, veliki broj Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća napušta svoja stoljetna ognjišta i sele u Tursku, noseći sa sobom samo zavežljaje lijepih sjećanja. Oni, pak, koji su odlučili štititi svetost kućnog praga bili su suočeni s najbrutalnijim oblicima ljudske i narodnosne diskriminacije.
Nakon što je 3. maja 1899. godine silom oteta, a nakon toga i pokrštena, malodobna kćer Osmana Omanovića mostarskim prvacima je prekipjelo. U zahtjevima mostarskih muslimana, upućenim Zemaljskoj vladi 5. maja 1899. godine, mostarski muslimani zatražili su odvajanje vakufa u Hercegovini i formiranje njihovih posebnih organa u Mostaru, reviziju školskog programa i njegovo usaglašavanje s učenjem islama. Na čelo pokreta izabran je tadašnji mostarski muftija Ali Fehmi-ef. Džabić (Mostar 1853. – Istanbul 5.8.1918. godine). Ovim je praktično počela desetogodišnja borba za vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini.
U emisiji Putokazi donosimo pripovijest o sudbni Fate Omanović.
(medzlismostar.ba)
