Kako je biti u džematskom odboru u doba komunizma, kradom učiti o svojoj vjeri, graditi džamiju, skupljati novac, voditi džemat preko 40 godina? O nekadašnjim i današnjim prilikama, hodžama, usponima i padovima govori nam Hamdo Vila iz Tošćanice kod Prozora

Zemlja dobrih ljudi

Širom naše lijepe Bosne i Hercegovine mnoštvo je džemata u kojima se grade novi objekti, planiraju različiti projekti te osmišljavaju razni vidovi vjerskog života koji cjelokupnoj Islamskoj zajednici daju njenu puninu i smisao. Iza svih tih poduhvata nerijetko su čestiti pojedinci, vični radu i radnim navikama, željni boljeg sutra sebi i svojoj djeci a, opet, potpuno nemotivirani željom da ih se negdje spomene ili da im se u dunjalučkim okvirima na neki način sriču hvalospjevi. Upravo zahvaljujući tim vrijednim i agilnim pregaocima, bilo da se radi o imamima ili ljudima iz reda džematlija, i danas se u tim mjestima čuju ezani, uče mejtefi, peku baklave i razdraganim melodijama recituju mevludski stihovi.

Sve dok je to tako, ova napaćena zemlja može biti spokojna i mirna te ponosna na svoje neumorne neimare i dobrotvore. Dakako, ova zemlja, u isto vrijeme, te čestite insane mora podići na mjesto koje i zaslužuju, ne radi njih – oni su se svojom skromnošću odavno odrekli prava na reklamu – nego radi sebe i budućih naraštaja.

Čovjek snuje, Bog određuje

Selu Tošćanica koje se nalazi na obalama Jablaničkog jezera i koje, iako je kudikamo bliže Jablanici, administrativno pripada Prozoru, bio je namijenjen nestanak. Tako je Tošćanica 1993., spaljena a bošnjačko stanovništvo prognano i na različite načine zlostavljano i maltretirano. Tako je, primjera radi, nepokretna žena, rahmetli Piralić Mejra, uslijed nemogućnosti da napusti selo zajedno sa ostalim mještanima, noćima puzala šumskim vrletima sve dok se napokon nije domogla prvog slobodnog susjednog sela.

Čovjek snuje a Bog određuje. To se potvrdilo i u slučaju Tošćanice. Ovo selo, usidreno u podnožju Bokševice, ne samo da nije nestalo nego je zasjalo još ljepšim sjajem. Faktora je mnogo, ali, barem u pogledu vjerskog života, opet možemo govoriti o vrijednim, tihim i skoro neprimjetnim pojedincima čije zasluge su nemjerljive. U ovom slučaju riječ je o čovjeku koji se zove Vila Hamdo i koji je skoro cijeli svoj životni vijek – a trenutno je penzioner – posvetio svojoj zajednici i svome džematu. Iskoristili smo priliku da posjketimo Hamdu i barem djelimično zavirimo u godine i decenije iza njega.

Već na samom ulazu u selo pažnju privlači prelijepa novosagrađena džamija. Selo do agresije na našu zemlju nije imalo vjerskog objekta. Povratkom Bošnjaka na svoja zgarišta, uz obnovu kuća mještani su pristupili i izgradnji džamije, kao trajnom pečatu opredjeljenosti Bošnjaka Tošćanice da zauvijek ostanu tu gdje im je i najljepše. Džamija je svečano otvorena 2008.godine i u stalnoj je funkciji.

Međutim, pripremajući ovu reportažu, ljepši prizor i od same džamije za mene su bile džematlije koje su užurbano radile na uređivanju i popločavanju džamijskog dvorišta. Ipak, najljepši detalj susreta sa Tošćanicom bio je u samoj džamiji, jer se u tim trenucima odvijala mektebska nastava. Prohladno vrijeme i vrlo aktivna sezona gripe učinili su da se pred mjesnim imamom, Amir-ef. Drežnjakom zatekne tek 10-ak mališana, iako ih je u Tošćanici znatno više. Kroz razgovor sa imamom i mališanima vrijeme je brzo proletjelo te se prikučio i podne namaz. Klanjali smo džematile i, shodno ovdašnjim običajima, po okončanju namaza se međusobno rukovali, a, onda, i uputili ka kući Vila Hamde.

Hamdo je čovjek u odmakloj fazi života, vesele i pitome ćehre i sa karakterističnom francuzicom na glavi. Veli, polahko troši penzionerske dane. Omela ga je nedavna smrt supruge Merke, ali živjeti se mora do časa određenog.

Učevni ljudi su o vjeri kazivali

Iako u ovakvim razgovorima uvijek postoji bojazan da se ne propusti neki bitan detalj, držali smo se nekog hronološkog redoslijeda. Pitao smo Hamdu kada se prvi put uključio u rad džemtskog odbora.

- Ne mogu se tačno sjetiti, i ja sam pomalo posenilio. Ne znam koje je to tačno godine bilo ali sam u džematskom odboru više od 40 godina. Drugačije je to vrijeme bilo. Mnogi zbog tog kletog komunizma nisu smjeli da se uključe, iako su imali želju. Ja se nisam plašio.

Zanimalo me je šta je to bilo presudno da se, u to vrijeme, relativno mlad čovjek uključi u funkcionisanje džemata, iako je svjestan da je uslijed toga rizikovao da doživi određene neugodnosti, pa i da, na neki način, bude ekskomuniciran iz javnog života. Hamdo daje vrlo upečatljivo pojašnjenje.

- Rano sam ostao bez oca pa sam, na neki način, odrastao kao siroče. U Tošćanici tada nije bilo organizovanog mekteba kao što je to danas. Kako smo, onda, učili o vjeri? Išli smo kradom pred učevnije ljude u selu. Nisu oni bili hodže nego vjerski učevni ljudi kojih je u nas uvijek bilo. Oni su nam kazivali sure, namaze, šarte... Tako se učilo o vjeri. Tako sam i ja pred dvojicom starih komšija naučio sve što danas znam. E, tad sam rekao sebi da ću se uključiti u džemat i da ću učiniti sve što mogu da moja djeca uče o vjeri pred hodžama. Kad nisam mogao ja, nek bar naša djeca mogu.

Tošćanica do posljednje agresije nije imala nikakvog vjerskog objekta. Kako se, onda, uopšte mogao organizovati vjerski život i kako se moglo govoriti o mektebu?

- Nismo tada imali džamije, ali smo cijelo vrijeme osjećali i znali da nam je potrebna. Nekoliko puta smo našli lokaciju i tamam kad bi htjeli da je gradimo, nešto bi iskrslo. Valjda nije bilo sudbine da se napravi u taj vakat. Mi smo u to doba, kao i danas, bili u sastavu džemata Lizoperci. Tamo je uvijek bila centralna džamija koja je danas nacionalni spomenik, tako da nam je i to, u neku ruku, otežavalo položaj. U Tošćanici se u mekteb išlo samo uz ramazan. Teravije smo klanjali po kućama i usput bi i djeca učila pred hodžom. Mimo ramazana nije bilo mekteba niti bilo kakvog oblika vjerskog života u nas.

U miliciju po dozvolu

Nije sve išlo tako glatko ni za ramazan. Pojasnio MI je i to.

- Ma kakvi! Vazda je bilo nekakvih trzavica, ali smo svaki ramazan ipak obavljali vaktove. Tada smo morali miliciji podnijeti zahtjev da nam se dozvoli da u određenoj prostoriji klanjamo teravije. Oni bi, zatim, poslali inspekciju koja je davala svoju ocjenu? Šta su tražili? Pa, otprilike to da prostorija mora biti adekvatna za te aktivnosti i da ima zaseban ulaz. S tim nismo nikad imali problema ali smo redovno morali pisati zahtjeve i čekati mišljenje inspektora. Tako je bilo jedno vrijeme. Kasnije je i nama počeo dolaziti hodža da uči djecu. Išle su pred hodžu i žene, pa i ljudi, a ne samo djeca.

Kako je tad bilo učiti pred hodžom?

- Hodže su bile puno strožije nego danas. Sjedilo se na koljenima i slušalo i druge kako uče. Uglavnom su se tako pamtile sure i dove. U slučaju da bi neko dijete bilo nestašno, dobilo bi batine od hodže, a, onda, kada dođe kući i od babe ili majke. E, sad, nisu ni sve hodže bile jednako učevne. Znam da su pred jednim djeca učila harfove. Kad je došao drugi na njegovo mjesto, vazda se žalio da mu je najteže ispraviti ono što ih je onaj prije njega pogrešno učio.

Kakve su današnje hodže u odnosu na one prijašnje?

- Lakše je sa današnjim hodžama. Danas se s hodžom može lakše sporazumjeti i popričati o svemu. Prije se baš i nije moglo tako s hodžom.

Tošćanica je napokon 2008.godine dobila i džamiju. Nije to lahak poduhvat, posebno za povratničko mjesto. Hamdo je bio na čelu Građevinskog odbora i do u detalje poznaje cijeli tok radova.

- Hvala Bogu, napravili smo i džamiju. Vidjeli ste kako je lijepa lokacija na ulazu u selo. Ono je sve bila jedna velika šikara i najprije smo dovodili bagere da sve to razgrnu i pripreme za radove. Malo pomalo i uspjeli smo. Nije bilo lahko. Trebalo je naći pare. Ovdje narod slabo živi i slabo zarađuje pa smo morali ići dalje. Obraćali smo se imućnijim ljudima, tražili smo pomoć na sve strane, u mnogim džamijama su nam postavljane sergije. Puno smo zahvalni svima koji su pomogli. Ozidali smo i pokrili džamiju a onda nam se ponudio naš Jusuf Piralić da on uradi munaru. Tako je i bilo. Evo, vidjeli ste, i danas smo imali akciju oko džamije. Vazda se nešto treba dorađivati, ali smo sretni jer imamo svoju džamiju. U njoj je i mekteb o odmah do nje je i gasulhana. Prilaz džamiji je vrlo lijep a dvorište prostrano. Puno se truda uložilo ali se isplatilo.

Čist račun, duga ljubav

S narodom nije lahko. Sakupljati novac i imati veći protok novca kroz ruke je uvijek, a posebno danas, vrlo nezahvalno. Pitao sam Hamdu kakva su mu iskustva.

- Nije bilo lahko ali sam navikao na to. Svih ovih 40 i više godina sam predsjednik džemata ali i blagajnik. Najvažnije je imati i voditi urednu evidenciju. Svaka uplata, kolika god bila, mora se evidentirati i ljudima opravdati. Uvijek sam radio tako i, hvala Bogu, nikada nisam imao problema. Ljudi to nekada ne shvataju. To nije moj novac nego novac džemata. Eto, kada je trebao biti otvor džamije i kada su se mnogi uhvatili za glavu kako ćemo to izmoći, ja sam im predočio novac koji sam dugo čuvao i štedio. Skoro da mi nisu mogli povjerovati da sam uspio uštediti toliko. Jer, valjalo je stalno plaćati radnike, izdvajati dnevnice za radove, popravke.bilo je i takvih koji su tražili da im posudim džamijski novac. Nikada to sebi nisam dopustiosve evidentiram i sve prolazi kroz priznanice. Čist račun, duga ljubav

Je li u više od četiri decenije bilo više lijepih ili ružnih iskustava?

- Bilo je i jednih i drugih. Ružna halalim a lijepih se rado sjećam. Znam da uzdignuta čela hodam i znam da mogu svakome pogledatri u oči. Sve ove godine sam bio na čelu džemata i sve što se radilo i organizovalo, prošlo je preko mojih leđa i leđa mojih komšija. Da Bog dragi ukabuli i zdravlje dadne svakome ko pomaže drugima.

Da Bog ukabuli!

I dok se selamim i rastajem od ovog čovjeka, vrijednog domaćina i oca petoro djece, on u krilo uzima 6-godišnju unuku Amnu, raspitujući se o tome šta je danas učila u mektebu. Gordost i bahatost znaju ostaviti bez teksta ali su mirnoća i jednostavnost naših ljudi nešto sa čim se ništa ne može mjeriti.

A jednostavnost Hamde mi potvrđuje i mjesni imam, Amir-ef. Drežnjak, dok se zajedno vozimo kroz Tošćanicu, na putu ka džamiji.

- Hamdo je zaista mutevelija kakav se samo poželjeti može. Sve u džematu ide preko njega, od najmanjeg detalja pa do većih projekata. Nikad nije rekao ''Ne mogu'' ili ''Neću''. On mi je podrška i potpora u svemu. Mlad sam čovjek, i ja sam davno izgubio oca ali mi se čini da se ni sa rođenim ocem ne bih bolje slagao. Bude tu i nesuglasica i problema u džematu ali se sve može riješiti razgovorom i razumom. Mi se lijepo slažemo a i ostale džematlije to prepoznaju pa nam daju podršku. On je zaista mnogo zadužio Islamsku zajednicu i svi moramo biti ponosni što imamo ovakve ljude, veli ef. Drežnjak.

Napuštajući Tošćanicu i ostavljajući za sobom ove vrijedne ljude, glavom se roji misao prema kojoj neko davno kaza da ne možemo svi biti bogati, ugledni i poznati, ali svi možemo biti dobri. Zato je, možda, i najbolje završiti riječima dobrog Hamde: '' Da Bog dragi ukabuli i zdravlje dadne svakome ko pomaže drugima''.

(www.medzlisprozor.com)