Uvod

Krize su postale dominantnim obilježjem našeg svijeta. One zahvataju cjelinu života I postaju posvuda manifestne. Neke od njih su, poput ekonomske, financijske i političke krize drugotne i vanjske, uglavnom vještačke i planski producirane i dio su globalne manipulacije današnjim svijetom, a neke su fundamentalne i unutrašnje i tiču se samih osnova našeg opstanka. Riječ je prije svega o duhovnoj i moralnoj krizi, o krizi čovjeka i njegovog odgoja i obrazovanja. Ove krize su postale najopasnijom bolešću našeg doba i u osnovi su pojave svih drugih kriza. Naročito zabrinjava to što se moćnom industrijom obmane, manipulacije i zabave relativiziraju ove krize, kao i bolesti koje one generiraju, skriva se njihovo pravo značenje i stvarna opasnost, u čemu naročito učestvuju mediji. Posebnim obilježjem našeg doba postala je činjenica da se u njemu dokončavaju procesi, mijenjaju senzibiliteti i isčezavaju vrijednosti koje su stoljećima i milenijima određivali čovjeka i bili osnova njegovog individualnog i društvenog života i činile njegov specifikum u odnosu na sva druga živa bića. Vrijednosti, osobito one duhovne, moralne i humane, koje su oduvijek u samim temeljima odgoja, gube svoju konstitutivnu moć i normativno značenje i ostaju bez uticaja na čovjeka. Ovo obilježje naše doba vjerovatno čini jedinstvenim u ukupnoj ljudskoj povjesti.

Ovaj svijet nam uzima ono što je najvrijednije: dušu, vjeru, ljudskost, moral, porodicu, djecu i prijatelje. Kao da nas sve u njemu zove da poreknemo svaku duhovnu i moralnu vrijednost, sve ono po čemu jesmo ljudi, da odustanemo od čovjeka u sebi i izvan sebe i da ga zaboravimo, da se prepustimo potpunom obezličenju i isčezavanju u neljudskom. “Čelni ljudi poslovnog svijeta već odavno objašnjavaju potrebu da se narodu nametne “Filozofija beskorisnosti” i “nepostojanja životnog cilja”, kako bi se čovjekova pozornost usmjerila na plitke i beznačajne stvari koje čine veliki dio pomodne potrošnje. Ako ih od najranijeg djetinjstva bombarduju takvom propagandom, ljudi će možda prihvatiti svoj beznačajan  i potčinjen život i zaboraviti apsurdne ideale o upravljanju vlastitom sudbinom. Svoju će sudbinu tada možda prepustiti menadžerima velikih korporacija i propagandnoj industriji te ..samoproglašenim “duhovni elitama” koje služe moći i o njoj odlučuju. (Čomski, 2004; 158)

Kada je riječ o samoj krizi odgoja, treba uzeti da ona ponajprije nije nastala zbog nedostatka odgojnih institucija, odgajališta, učitelja, vjeroučitelja, muallima, stručnjaka, istraživača i znanstvenika ili, pak, što je za odgojem prestala svaka stvarna potreba, nego zato što je došlo do velikih promjena u razumijevanju i iskustvenom doživljavanju odgoja; teško je nakon svega, postao uočljiv njegov izvorni smisao i njegova krajnja svrha. Stoga možemo reći da je zbog gubljenja iz vida ideje i izvornog smisla odgoja te zbog skrivanja njegovog pravog značenja za današnjeg čovjeka nastupila odgojna kriza.

Prijetnje iščezavanja odgoja

Samo je čovjek odgojiv i isključivo njemu pripada odgoj. Samo se čovjek odgaja i niko više, ni biljka ni životinja, ni melek. Kada, primjerice govorimo o rastu i njegovanju biljaka ili životinja, ne upotrebljavamo riječ odgoj, nego uzgoj, kroćenje ili dresura. Odgoj je čovjekova posebnost u odnosu na sva druga živa bića u fizičkom i duhovnom svijetu, posredstvom kojeg se ljudski ostvaruje i konačno postaje čovjek.

Čovjek nije ono što jeste svojim rođenjemniti dimenzijom svoje tjelesnosti. On je ono što postaje duhovnim I moralnim odgojem u skladu sa svojom Božanskom biti. On nije nešto što nam je naprosto dato, osobito ne činjenicom biologije, jer biologija u sebi ne sadrži čovjeka, ona ga prije poriče. Čovjek nam je zadat;on je cilj egzistencije koji se stalno doseže; projekat koji se ostvaruje u procesu odgoja. (Vidi npr Refi¨I, 2012: 89).

U biološkom činu rađanja tek je samo nagoviješten čovjek kao mogućnost, kao potencija koja možda nikada neće biti ostvarena. Prevođenje čovjeka iz mogućnosti, iz još-ne-biti u konkretno biti čovjekom, u ostvarenu ljudsku egzistenciju može se dogoditi samo odgojem koji je utemeljen “u brizi, skrbi i poštovanju … za ono ljudski raspoloživo koje se njeguje i čijem se ljudski mogućem razvitku teži” (Polić 1993;19).

Odgoj tako postaje medij prelaženja čovjeka iz bića prirode u biće kulture, iz pukog biološkog bića u biće duha.

Posredstvom odgoja čovjek prihvata ideje, vrijednosti i norme ponašanja i tako se uljuđuje, odnosno ostvaruje kao čovjek. Čovjek se dakle ne rađa čovjekom, nego ga čovjekom čini njegov odgoj. Drugog puta do čovjeka nema. Stoga je sasvim jasno; ako nema odgoja, osmišljenog i usredsređenog, odgovornog i dosljedno provedenog koji je temeljen na duhovnim, moralnim i humanim vrijednostima, nema ni čovjeka. Ko ne prođe ovaj put odgoja ostat će samo potencija, Čovjek u mogućnosti bliži životinji nego svjetlosnom biću; biti će za svagda prepušten tminama ne-ljudskosti i nikada se neće ostvariti kao čovjek.

Putem odgoja koji vodi do čovjeka ne može se putovati sam. Čovjek zapravo nikada nije mogao postati i ostati čovjekom s likom dušom i moralom, sam, bez pomoći drugih: roditelja, učitelja, odgajatelja, prijatelja. Zato su nam neophodni porodica i džemat koji danas mogu biti jedine spasonosne oaze ozdravljenja za na smrt oboljelog čovjeka i društva. Put odgoja, da bi se uopšte savladao, zahtjeva pouzdane vodiće i vjerne saputnike. To su u prvom redu savjesni i odgovorni roditelji svjesni svoje odgojne uloge i dara roditeljstva koji su i sami odgojenii, jer samo oni koji su odgojeni mogu uspješno odgajati. Roditelji ili odgajatelji koji nisu odgojeni i koji i sami stalno ne prolaze put samoodgoja, ma koliku ljubav imali prema djetetu i ma kakvim metodama odgoja raspolagali, mogu proizvesti opasne poremećaje u osobi djeteta i usmjeriti ga pogrešnim životnim putem. Osim vlastitim odgojem ili primjerom oni naročito odgajaju zdravom ljubavi i pažnjom. Nezainteresirani, neodgovoran i lahkomislen roditelj ili odgajatelj koji svog odgajanika ne voli zdravom ljubavlju i koji mu ne posvećuje punu i kvalitetnu pažnju ne može uspješno odgajati.

U odgoju djeteta važnu ulogu također ima porodica, naročito ona uža koju osim roditelja čine sestre, braća, djedovi i nane, potom učitelji i odgajatelji u obdaništima, školi i mektebu. Mogućnosti odgoja su veće u ranoj nego u kasnoj dobi djetetovog uzrastanja. Što je dijete manje izgledi za uspješan odgoj su veći. Stoga djetetu u ranoj dobi njegovog odrastanja treba posvetiti posebnu odgajateljsku ljubav i pažnju.

Isčezavanje odgoja u elektronskim medijima

Zahvaćeni smo ozbiljnom krizom svijesti u odgoju i odgojnim vrijednostima, živimo sred moralnih i duhovnih oskudijevanja. Živimo u vrijednosno praznom prostoru u kojem smo zaboravili svoje ljudske, roditeljske, prijateljske, duhovne, odgojne i obrazovne zadaće. Otuda, djeca  i mladi mnogo više pripadaju ulici, kafićima, trgovima, disko i videoklubovima, internetu i televiziji nego roditeljima, muallimima, nastavnicima i odgajateljima. Prema njima se odnosimo kao da su puka tjelesnost, lišena potrebe za ljubavlju, ljudskom toplinom i pažnjom, bez svojih duševnih, intelektualnih, duhovnih i moralnih potreba. Odgoj i odgojna praksa zasnovani na duhovnim i moralnim vrijednostima relativizirani su, potpuno podcijenjeni i nalaze se pred prijetnjom isčezavanja.  

Ko danas uopšte pokazuje stvarni interes za odgoj i odgojne vrijednosti? Ko o njima uopšte više ozbiljno i orijentacijski relevantno govori? Odgoj kao tema, misijski projekat i zadaća življenja sve je oskudnije prisutan i u religijskim zajednicama i njihovom diskursu. Nedopustivo je malo tekstova koji mjerodavno govore o odgoju, koji nadahnjuju, pokreću i svojom sadržinom odgajaju. S druge strane, sekularni diskurs je ili u cijelosti zaboravio ovu temu ili ju je do potpune krivotvorine redefinirao i učitao u nju novu semantiku koja relativizira značaj odgoja i skriva njegov smisao. Kada se pak, i govori o odgoju, to prije ima ulogu semantičke kulise koja prikriva duhovnu i moralnu razninu ljudskog djela i ispražnjeno mjesto smisla odgoja. Odgoj isčezava iz porodice, obrazovnih institucija vjerskih zajednica, iz mekteba, obdaništa i škole te osobito iz medija. Sve više je djece koja dolaze u školu i iz nje izlaze odgojno nepismena. Također, većina ljudi živi i umire neodgojena, a to znači kao neljudi, bića koja nisu u sebi uspjela ostvariti čovjeka. Oni imaju samo fizički lik čovjeka. A ne i moralni i duhovni. Njihov moralni i duhovni lik je ostao samo potencija, potisnut, zaboravljen, obezvrijeđen i nikada ostvaren. Prema Gazaliju, jednom od najvećih tradicionalnih vjerskih umova islama, u takvim ljudima umjesto čovjeka ostvarena je (domaća) životinja, zvijer ili sotona, sa sklonostima pogubnim za ljudsku zajednicu; u njihovim životima za svagda je skrivena viša svrha ljudskog postojanja, njihov duhovni i moralni smisao.

Nekada su porodica, vjerska zajednica i škola imali najveći utjecaj na formiranje djece i mladih. U savremenoj kulturi njihov je utjecaj, kao što smo vidjeli, oslabio i gotovo se nalazi pred iščezavanjem. Kraj XX. Stoljeća obilježen je jednom novom globalnom pojavom, fatalnom za odgoj ne samo djece već i odraslih ljudi. Riječ je o elektronskim medijima čijim je znakom postao internet. Mediji su postali nova “društvena institucija”, naročit izazov I opasnost na putu odgoja djece i mladih. Oni presudno utiču na oblikovanje njihovih novih identiteta.

Elektronski mediji: internet, facebook, google najavili su eru elektronizacije i potpune kontrole ljudskog života, uskoro i ljudskog uma. Najavljena je i elektronizacija I ljudskog odgoja, time, možda i njegovo konačno iščezavanje. Našoj djeci postaje sve skriveniji put odgoja posredstvom kojeg oni ljudski odrastaju i ostvaruju čovjeka u sebi. Život koji im to omogućava postaje im tuđ, uskraćen i nedostupan. Takav život zamjenjuje se virtuelnim životom, životom simulacije u kojem ga umjesto stvarnih roditelja vode i “odgajaju” novi atreficijelni roditelji. Tako elektronski mediji postaju stvarni novi odgajatelji, koji se u savremenom pedagoškom i sociološkom diskursu nazivaju i elektronskim roditeljima. (vidi Barbarić, 2009:113). Stoga se danas s pravom govori o “Google generaciji” koja se udaljava od roditelja, bližnjih i prijatelja i isključuje iz društva, koja sve više čini bijeg iz realnog svijeta u virtuelni, čime se otupljuje smisao za životne stvarnosti i gubi potreba za neposrednom kominukacijom i toplinom ljudskog kontakta. Njihovi drugovi i prijatelji sve su manje živi ljudi, a sve više internet, mobitel i playstation. Oni određuju njihovu komunikaciju i ispunjavaju njihove živote. Elektronski mediji im uništavaju draž življenja i osjećaj sreće, uništavaju im osjećaj zadovoljstva i stvarne želje. Oni još samo služe za njihovo smještanje u statusni simbol. Postali su puki narkotik uživanja, bez ulijevanja sigurnosti i povjerenja u budućnost. Snaži osjećaj da je djeci i mladima oduzeta budućnost, da budućnosti zapravo više i nema. Na djelu je nestajanje djetinjstva i mladosti koje do sada nismo poznavali, koji se transformiraju u simulakrum i iščezavaju u nesličnosti sa sobom.

Porodica, škola, vjerske zajednice uzmiču i imaju sve manju moć odgojnog uticaja. Oni se nadaju kao da nisu dovoljno pripremljeni za novo doba i njegove odgojne izazove. Na njegove izazove ne odgovaraju inteligentno, kompetentno, dovoljno odgovorno i djelotvorno. Često djeci i mladima djeluju nedoraslo novom dobu, stoga i nerelevantno, prevaziđeno, nevažno i dosadno.

Razgradnja odgojne uloge porodice

Djeca i mladi sve više bivaju lišavani roditeljske ljubavi, pažnje, topline i sigurnosti porodičnog života. Dekonstruira se humani ambijent u kojem mogu odrastati kao ljudska bića. Stoga gube svoje djetinjstvo i mladost, odnos sa samim sobom i svojim najbližim, gube zapravo sebe; oni postaju sve nezaštićeniji pred brutalnom okupacijom medija, stoga iščezavaju u vrtlogu elektronske potčinjenosti i manipulaciji njihovim životom. Njima je doduše omogućena elektronska komunikacija kakva se doskora nije mogla ni zamisliti i dostupno im je nevjerovatno mnogo informacija, ali su često prazni i bez osjećaja smisla, nepoznati i tuđi sebi i svojim roditeljima, stranci u vlastitim porodicama. Danas između roditelja i djece postoji mnogo manje pravila, dolazi do zbrke uloga, ucjena i obostranih strahova, nedostatka povezanosti i komunikacije. Djeca gube međusobnu bliskost i ne poštuju vlastite roditelje, potcjenjuju ih, galame na njih i psuju ih. Pretjerano su razdražljiva, kao da je vulkan u nihovj utrobi. Tako se uspostavlja lažna autonomija, koja je samo estetska, a ne i realna. Djeca se ne uče postati samostalnim, ostvarenim i stvarno značajnim. Roditelji se često ne odvajaju od djece; nekoliko puta za vrijeme škole zovu djecu mobitelom, oni, stoga, ne žele odrasti jer nisu pripremljeni za budućnost jer im je budućnost neizvjesna. (Pagani, 2005:147). Događa se da ni djeca ni roditelji ne znaju šta činiti i kako se ponašati, da i jedni i drugi obitavaju u nezrelosti i da iz nje nikada ne izlaze. Budući da nema jasnih pravila u porodici i društvu, te da su sva pravila relativizirana i dovedena u pitanje, dolazi do implozije kod djece, bijega i zatvaranja u sebe, što je ovih godina npr. u Japanu, oličeno u jednoj zastrašujućoj pojavi poznatoj kao hikikomori.

Prilog rastu mogućnosti odgoja danas

Da bi se uspješno odgajalo, u skladu sa izvornom prirodom čovjeka, potrebno je imati odgovor na četri bitna pitanja:

a)      Zašto odgajati? Ovo pitanje implicira smisao i cilj odgoja odnosno svijest o tome šta se hoće, gdje se želi i treba stići;

b)      Na kojim vrijednostima odgajati?, Odnosno kakav je sadržaj odgoja?

c)      Kako ili kojim metodama odgajati? i

d)      Čime odgajati? Što je pitanje odgojnih sredstava.

Odgoj se ne događa spontano, svojeglavo, samovoljno, neorganizirano i besciljno. On ima svojn sasvim jasan cilj, svoju odgojnu teleologiju. On je svrhovit, osmišljen i organiziran postupak čiji je osnovni smisao u dosezanju odgojnog cilja, a odgojni cilj nije ništa drugo do sam čovjek, to jest cjelovita i zrela ljudska osoba, tjelesno, moralno, intelektualno i duhovno oplemenjena i ostvarena, čovječna i uljuđena. Ako odgoju nije cilj čovjek, on gubi svrhu i postaje besmislen. U ovom kontekstu je naročito važno znati da je i središnji cilj islama odgoj čovjeka; on je svrha slanja svih Božijih poslanika a naročito posljednjeg, Muhameda s.a.v.s. On je zapravo došao sa zadaćom da odgoji čovjeka, da ga moralno upotpuni: innema bu¨istu li uttemmime husne-el-ahlak, i takav čovjek (ahsenuhum hulukan) je, kako tvrdi Plemeniti Poslanik islama, i najsavršeniji vjernik. Moralni odgoj čovjeka je krunski cilj i sama svrha njegovog poslanstva. Tu zadaću odgoja on je učinio emanentnom svakom samosvjesnom muslimanu. Njegovi vjerodostojni sljedbenici i, iz reda uleme, nasljednici su tek oni koji su preuzeli taj uzvišeni emanet i koji ga slijede u ispunjenju zadaće odgoja čovjeka. (vidi Refi¨i, 2012:104).

Otuda odgoj i jeste, smatra Gazali, nakon poslanstva najvrijednija ljudska činidba. Odgoj je i osnovni cilj kur¨anske Objave čiji je središnji zahtjev odgoj čovjeka za činjenje dobra i suprostavljanja zlu i za vjerovanje u Boga uzvišenog. (Kur’an, 3:110). Prema kur’anskoj definiciji oni od ljudskog roda koji su posvećeni tom cilju su najbolji od svih koji su se ikada pojavil (Kur’an, 3:110) i oni tek jesu dostojni sljedbenici islama – muslimani.

Cilj odgoja je prazan i nije dosezljiv bez odgojnih vrijednosti; one ga ispunjavaju sadržajem i, ukoliko potiču iz čistih duhovnih vrela, višim smislom. Duhovne i moralne vrijednosti, koje u stvari i jesu bitno odgojno potentne, konstitutivne su za odgoj; kada njih ne bi bilo, odgoj i odgojena osoba ne bi bili mogući; bez njih čovjek nikada ne bi bio ostvareni cilj odgoja. Uostalom vrijednost čovjeka određena je vrijednostima koje usvaja i koje ostvaruje u svom životu. (vidi npr. Gazali, 2004:34). Kur’an upravo govori o tim vrijednostima koje su u prvom redu moralne i odgojno univerzalne, i koje čine genrativnu osnovu ljudskog odgoja. On afirmira vjerovanje, dobrotu i dobročiniteljstvo, pravdu i pravednost, istinu i istinoljubivost, potom iskrenost, solidarnost, strpljivost, skromnost, samilost i osjećajnost kao temeljne vrijednosti odgoja, čijim usvajanjem i ozbiljenjem čovjek tek postaje čovjek. Riječ je zapravo o fundamentalnim vrijednostima bez kojih odgoj zdrave, cjelovite i zrele ljudske osobe nije moguć; one su u osnovi ozbiljenje muslimanskog čovjeka kao čovjeka odgoja (insan adabi) , u najboljem značenju te riječi. (vidi Wan Daud: 2010, 163).

Odgojne metode

Odgoj je projekat kojeg treba ostvariti, on je proces, naporan i teško savladiv koji se ne ozbiljuje tek u govoru. On u govoru, možda, dolazi do svijesti o sebi, ali se često, naročito u onom bitnom govoru, i obezvređuje, relativizira i skriva u svom značenju. Odgoj se također ne ostvaruje u svojim definicijama i pukoj teoriji o njegovim ciljevima i vrijednostima. U njima se eventualno utemeljuje, znanstveno impostira i osmišljava. On se ostvaruje u naporu putovanja, u procesu usvajanja, vježbanja i primjene odgojnih vrijednosti kao i u praktičnom dosezanju svog cilja. Samo onaj ko stvarno putuje putem odgoja putuje k čovjeku i dolazi do konačnog odgojnog cilja. Stoga čovjeka / odgojnika treba znati odgajati, vježbati ga u vrijednostima, učiti njihovoj primjeni i voditi ga do odgojnog cilja. Kako? Odgovor na to pitanje nahodi se u metodama. Stoga ćemo se ovdje zakratko zadržati na metodama odgoja, odnosno principima koji nam mogu pomoći da odaberemo najprikladniju metodu.

Ako su odgojne vrijednosti sadržaj i temeljna dimenzija cilja odgoja, metoda (grč. meta = preko, prema + hodos = put) je put do njega. Etimološki riječ metoda znači put, prema putu; također i način, postupak, pristup ili slobodnije prevodeći slijedeći pravi put, prema pravom putu. (vidi npr. Pranjić 1997:27).

Stoga možemo reći da je metoda uvijek put prema određenom cilju, način kako se rješavaju neki problemi u kontekstu odgoja, ona je put prema ostvarenju odgojnog cilja i uvjek je njemu podređena. Zapravo, cilj odgoja određuje metodu i čini osnovu njenog smisla. S druge strane, metoda nam pomaže da odaberemo najbolji put ili način odgoja i čini ostvarivim njegov cilj.

Da bi se uspješno odgajalo, često nije dovoljna samo jedna metoda, ma koliko ona bila dobra, nego je potrebno više metoda. Pri izboru odgojnih metoda najuputnije je izabrati onu koja odgovara konkretnom odgojniku. Pravilo je da metode ne treba egalitarno primjenjivati, nego da ih je uputno individualizirati, prilagođavati ih uslovima odgoja i osobi odgojnika. No, uspješnost metode uveliko zavisi i o onome ko se njome služi, o samom odgajatelju. Svakom odgajatelju ne odgovaraju iste metode. Nespretnom odgajatelju ni najbolja metoda neće mnogo pomoći. S druge strane, rođenom i nadarenom odgajatelju, koji voli djecu, ćuti njihove istinske potrebe, gotovo da i nisu potrebne (konvencionalne) metode. U njegovim rukama svaka metoda procvjeta i ishodi dobrim rezultatima. (vidi Bezić, 1996:59 i 60).

Jasno je da ne postoje svemoćne i čudotvorne metode koje mogu uvijek biti djelotvorne, riješiti svaki odgojni problem i zadovoljiti sve odgojne ciljeve. Svaka metoda, ma koliko bila potpuna, ipak je ograničena i ne može pokazivati rezultate u svim odgojnim situacijama i za svakog odgojnika. Metode su uglavnom po svojoj naravi komplementarne te su, kao takve nužno upućene jedna na drugu kako bi se međusobno nadopunjavale. Stoga je uputno da odgojitelj ne koristi samo jednu metodu, nego da kombinira više metoda koje se mogu uzajamno povezivati i upotpunjavati. Nijedna ista metoda ne djeluje uvijek jednako u svim situacijama i za sve odgajanike, koji su različiti i koji na svom putu odgoja prolaze različite etape, a svaka od njh  traži dukčije metode; jednog i istog odgajanika prema nepromjenjenom cilju njegovog odgoja može vodititi više metoda. Dakle, odgojni proces u pravilu zahtjeva kombinaciju različitih metoda ili zdravi metodski pluralizam, odnosno isključuje kao nedjelotvoran, često i štetan, metodski monizam. (vidi Bezić, 1996:49)

Principi odabira najpodesnije metode

Budući da sve metode nisu jednako vrijedne, prikladne i korisne, potrebno je uložiti napor i odabrati onu najbolju. U tome nam koristan naputak mogu biti isprobani principi za odabir odgojnih metoda o čemu sažeto, instruktivno i jasno govori Ž. Bezić u svojoj za religijsku odgojnu znanost, dragocjenoj knjizi Zašto i kako odgajati. Bezić govori o principu finaliteta, individualiteta, saradnje, sklada ili harmonije i pedagoške ljubavi.

1)      Princip finaliteta – vjerodostojan i uspješan odgajatelj je odgovorna, organizirana i samosvjesna osoba, gotovo misijski posvećena odgoju kao vlastitom životnom cilju. On se nikada neće ponašati bezglavo, svojeglavo, mušičavo ili slučajno. Svako njegovo djelo ispunjeno je smislom odgoja, ima svoju svrhu i cilj. U skladu sa svojim odgojnim ciljem on se odnosi prema svojim odgajanicima, bira metode i odgojna sredstva i to nikada ne čini nepripremljeno, samovoljno, neznalački, po svom raspoloženju ili ćeifu. Svoj rad on u pravilu usmjerava svjesno i promišljeno i poput zvijezda vodilja vode ga ciljevi njegovi.

2)      Princip individualiteta – svaki čovjek je jedinstveno, neponovljivo djelo Božije u ukupnom svijetu stvaranja. On je univerzum, mikrokosmos i jedinka za sebe; individuum, posebna ličnost. Dobar odgajatelj uvijk uvažava ličnost odgajanika i u skladu s tim bira odgovarajuće metode i sredstva. Kada je riječ o odgoju djece, osobito one u ranoj dobi uzrastanja, on uvijek mora imati na umu da je svako dijete vrijednost u sebi, da je njegova ličnost još nerazvijena, nježna i osjetljiva a ipak jedinstvena, neponovljiva i dostojna poštovanja. Njegova zadaća je pomoći im da se razviju do zrelosti i samostalnosti, do samoodgovornosti i sposobnosti da se samo odgajuju, jer svaki odgoj bi trebao biti nastavljen u samoodgoju kao trajnom procesu i stalnoj pojedinačnoj zadaći svakog čovjeka. Odgajatelj će u svakom od njih otkrivati i poticati njegove posebne osbine, sklonosti i talenat. Sa svakim odgajanikom neće uvijek isto postupati; imaće na umu stepen njegove zrelosti, eventualne slabosti i nedostatke, poteškoće i konkurentnu situaciju odgoja. Stoga će izbjegavati odgojne šablone kako ne bi zapao u zamke pedagoškog egalitarizma, na što je u islamskoj odgojnoj literaturi među prvima ukazivao još Ibn Sina (vidi Nasr, 1994:143).

3)      Princip saradnje. Saradnja je zajednički rad više osoba na istom poslu. Ona spada u temeljna načela dobrog odgoja. Osobito je važna saradnja a) među samim odgajateljima, b) među odgajanicima i c) među odgajateljima i odgajanicima. Svaki odgajanik se priprema za život u zajednici: porodičnoj, školskoj, vjerskoj, habitacionoj, društvenoj, kulturnoj. Zato je neophodno u njoj razvijati osjećaj za drugog i senzibilizirati ga za saradnju, odgajati ga za živu interakciju i komunikaciju. Odgojne značajke takovrsne komunikacije su: povjerenje i ljubav između odgajanika i odgajatelja; postojanje simpatije i smisla za saradnju između odgajanika I njegovih vršnjaka; otkrivanje uzora i vođstva u odraslima, naročito u svojim učiteljima i odgajateljima; učenje odgajanika da dariva i prima darove i tako stiče sposobnost za solidarnost i svoju društvenost. Tamo gdje nema saradnje, nastaje razgranja, protugradnja, nesloga i sukob. Gdje postoji saradnja, suzbija se i iščezava egoizam, zavist, zluradost i suparništvo. U zajedničkom radu krije se osjećaj solidarnosti, saodgovornosti i međusobnog poštivanja. Osobito je važno razvijati saradnju između odgajatelja, roditelja i odgajanika. Da bi odgajanik bio sposoban ostvarivati načelo saradnje, potrebno ga je i odgajati za duh solidarnosti, tolerancije, bratstva, participacije i socijalnosti, zajednički ritam i ekipni duh.

4)      Princip sklada ili harmonije – ovaj princip je princip Božijeg stvaranja i Njegovog reda u svijetu. On je u osnovi cjelokupne arhitekture kosmosa čijim je dijelom i sam čovjek. Ovo univerzalno načelo pripada i pedagogiji. Odgoj je teško zamisliti bez skladne saradnje (harmoniziranih odnosa) svih onih koji na bilo koji način učestvuju u njemu. Svaka cjelina se uspostavlja harmonijom a uništava se neskladom i nejedinstvom. Treba stalno imati na umu da bez skladnih odnosa i sloge ne može opstati nijedna zajednica. Snaga odgoja je u harmoniji svih njegovih faktora. Stoga odgojna harmonija mora biti: a) prvo u samom čovjeku (roditelju, učitelju, odgajatelju). On treba uspostaviti sklad između svih dimenzija svog bića: fizičkih, emocionalnih, intelektualnih i duhovnih. Osim sklada između duha i tijela, posebno je potreban sklad između uma srca i volje; b) međuljudska harmonija koja počiva na ljudskom uvažavanju i poštivanju, pravdi, ljubavi i saradnji; c) harmonija između faza kroz koje odgajanik prolazi: rano djetinjstvo, kasno djetinjstvo, pubertet, adolescencija. Potom životna harmonija, a riječ je o harmoniji odgajanika i prirode i natprirode, fizičkih i metafizičkih dimenzija egzistencije, principa ili temeljnih misli i prakse, odgajatelja i odgajanika; d)pedagoška harmonija u užem smislu, a misli se na sklad između svih odgojnih faktora. Osobito se misli na slogu i saradnju svih odgajatelja u odgoju. One su osnova uspješnog odgoja. Suprostavljenost, zavist, rivalstvo, nesloga među odgajateljima upropaštavaju odgoj i vode njegovom iščezavanju. Također i metodološka harmonija koja podrazumjeva sklad metoda i ciljeva, harmoniziranjem samih metoda i usklađivanjem svih sredstava, odgojnih ciljeva, vrijednosti te metoda.

5)      Princip pedagoške ljubavi – riječ je o vrhovnom zakonu i prvom uslovu odgoja. Većina klasičnih pedagoga smatra: koliko je ljubavi toliko će biti i odgoja. Te da je odgoj suh I besplodan, a metode nemoćne ukoliko nema ljubavi. Pedagoškom ljubavlju trebaju biti ispunjeni podjednako učenici i učitelji, odgajatelji i odgajanici, jer je ona potpuna tek kada je dvosmjerna i uzajamna. No ona najprije mora zaživjeti u samom odgajatelju. Njegova ljubav treba biti bezuslovna i sposobna prihvatiti odgajanika bez idealizacije, ustvari onakvog kakav on jeste, sa svim njegovim mahanama i vrlinama. Odgajanik cvjeta i daje svoje mirise samo pod suncem ljubavi i pažnje. Inače se može pretvoriti u trn ili korov. Odgajateljeva ljubav se očituje u pažnji, brizi, nesebičnosti, požrtvovanosti i aktivne pomoći odgajaniku. No nužno je i da odgajanik bude ispunjen ljubavlju prema svom odgajatelju. Ako nje nema, njegovo srce ostaje suha i neplodna zemlja iz koje sjeme dgoja nikada neće moći niknuti. Odgajanikova ljubav se očituje u poštovanju, povjerenju, poslušnosti i odanosti svom odgajatelju (vidi Bezić, 1996:82-85).

Osim ovih principa po kojim bismo trebali podešavati svoje odgojne metode, potrebno je uvjek imati na umu konkretne životne situacije i potrebe naših odgajanika. Nijedna metoda nije tako savršena da je primjenjljiva na sve situacije i da odgovara svakom odgajaniku.

Prof, dr. Nusret Isanović

Glasnik 7-8,  2013