Razgovarala: Jelena Jorgačević Kisić

Kada sam počinjala da se raspitujem ko bi bio dobar sagovornik za knjigu, više ljudi mi je kazalo da bi trebalo neizostavno da se sretnem sa mostarskim muftijom Salemom ef. Dedovićem. Ubrzo sam krenula da čitam šta su o njemu pisali mediji. Nizali su se naslovi – „Muftija Dedović i episkop Dimitrije posjetili mjesta stradanja Bošnjaka i Srba“; „Dirljiva poruka mostarskog muftije franjevcima: Ujedinjeni u molitvi“; „Muftija došao na slavu u manastir, domaćini mu priredili rođendansko iznenađenje“; „Vladika Grigorije priredio iftar za mostarskog muftiju“; „Donacija mostarskog muftije za Sabornu crkvu: To je i naš hram“…

Prvi razgovor vodili smo u Podveležju kod Mostara, gdje je Islamska zajednica prije nekoliko godina otvorila Centar za stare osobe. Osim centra, tu su još i hotel, džamija sa bibliotekom... Pogled puca na Biokovo, vjetar bistri boje neba i okolnih šuma, vlada osjećaj ljekovite izmještenosti. Džamija ima četvrtasti minaret, a takvi minareti su karakteristični za Hercegovinu, jer nema ih u drugim podnebljima zemlje. Muftija objašnjava da je to stil gradnje minareta u arapskom Magrebu, ali i mediteranskog graditeljskog uticaja, i upravo su stare hercegovačke džamije dokaz za to.

Dok nešto kasnije okruženi knjigama sjedimo unutar džamije, pitam ga kakvo je bilo njegovo djetinjstvo i koje slike prvo izranjaju kada pomisli na odrastanje. Šuti neko vrijeme, kao da ih u tom trenu sabira: „Moj me život vodio putevima gdje nisam ni sanjao da ću stići… Ko je mogao vjerovati da će dijete iz malog mjesta, sa periferije, doći u svjetske metropole, učiti velike škole i pogotovo biti na tako bremenitom i odgovornom mjestu kao što je to danas sa mnom slučaj. U svemu tome vidim samo znak Božije providnosti i Božije milosti. Bog ima plan sa svakim čovjekom kojeg je stvorio.“

A život ga je, između ostalog, odveo na studije na čuveni Univerzitet Al-Azhar u Egiptu gdje je diplomirao 2001. godine na Odsjeku za arapski jezik i istoriju arapske književnosti; u Sarajevo, gdje je završio medresu, ali i postdiplomske studije na tamošnjem Fakultetu islamskih nauka, na temu mostarskih vakufa. I najprije – u Mostar.

Kaže da je od djetinjstva bio vezan za knjigu. O čemu god da priča, ima nečeg duboko poetskog u izrazu. Otuda ne čudi što se bavi prevodilačkim radom. Objavljuje i stručne članke. Dobitnik je Nagrade „Mimar mira“ (2017), priznanja koje se svake godine dodeljuje istaknutim pojedincima koji su „posvećeni, odani i prepoznatljivi u javnosti, po svom angažmanu i doprinosu izgradnji mira i povjerenja među ljudima i narodima“.

Bio je profesor islamske vjeronauke i arapskog jezika u Gimnaziji Mostar i Srednjoj medicinskoj školi. Takođe, predavao je arapski u Karađoz-begovoj medresi i radio kao asistent za taj jezik na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“. Bio je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Mostar od 2006, a 2014. je imenovan za mostarskog muftiju.

 

Bijeg pred egzekucijom

Muftija Salem je rođen 1976. godine u mjestu Gornja Bijenja kod Nevesinja, kako kaže od „običnih roditelja koji su živeli od svog rada“. Bila je to ona običnost koja pruža najbitnije – radosno i bezbrižno djetinjstvo. Rastao je u zajedničkom domaćinstvu sa dedom i nenom, roditeljima svog oca. Sa majčine strane, imao je samu nenu, dedo je umro davno, pa ga je i majka jedva zapamtila. „Ne mene su neizbrisiv trag ostavili kazivanja i priče iz naše tradicije, bošnjačke kulture, duhovne tradicije islama koja sam upijao od svog rahmetli dede i nene“, sjeća se muftija Salem. „To su bile maštovite priče, inspirativne, životne – o Nevesinju, o staroj begovskoj, plemićkoj porodici Ljubovića i rivalitetu sa mostarskom porodicom Lakišića, o pogibiji svatova na Morinama, tom hercegovačkom Tibetu… Duboko se u meni još tada urezala ljubav prema književnosti, istoriji i kulturi.“

Njegova porodica je bila religiozna. Muftija naglašava i da je Nevesinje bilo plodno tlo za duhovni život muslimana. Tu supstancu zadržalo je i danas, a on je treći u nizu mostarskih muftija rodom odatle. Odrastao je u vrijeme socijalizma: „U svemu tome je bilo različitih kušnji. Moj pomenuti dedo je odležao tri mjeseca u čuvenom mostarskom zatvoru Ćelovina 1948. godine, samo zato što je bio musliman praktikant, i stavljen je na spisak Mladih muslimana. Sjećala se nena dobro ta tri mjeseca i njegovog povratka. Ona se tri puta udavala. Njen prvi muž je umro 1941, od bolesti, u 35. godini života. Iz toga braka je ostalo dvoje djece, danas žive u Sarajevu. Drugog muža će nedaleko odavde pogubiti partizani, pripadnici 29. hercegovačke udarne divizije pod komandom Vlade Šegrta. Kada su oslobodili Nevesinje, narod se u strahu povlačio. U tom je zbjegu on pogubljen. Nije bio vojno lice. Nikada nije bilo prilike ni da mu se grob obilježi. Iz tog braka, poslije šest mjeseci rodio se moj amidža, koji će poginuti u odbrani Sarajeva 1994. godine. A njen treći brak je bio s mojim dedom, kojeg je trebalo da dočeka iz Ćelovine kao mladog muslimana koji nema veze sa mladim muslimanstvom. Moj dedo je ostao udovac, njegova prva žena je mlada umrla i s mojom nenom mu je bio drugi brak. Sva su djeca iz tih pet brakova bila povezana, doživljavali su se kao rođena braća i sestre. Volio bih da je toliko bliskosti između nas, njihovih potomaka.“

Muftija Salem kaže da nije u neni nikada osjetio gorčinu i da je tu vjera bila presudna. Njegov dedo nije bio teološki obrazovan, ali je stalno učio Kur’an i, u onom vremenu, u nekim je situacijama zamjenjivao imame.

Osnovnu školu „Risto Proroković“ muftija Salem je pohađao u Donjoj Bijenji. Bila su to mješovita odjeljenja: „Nije bila drugost naglašena. Znali smo da postoje pravoslavni. Katolici su bili manjina na prostoru Nevesinja, ali se moj otac s njima susretao u svom poslu na poljoprivrednom dobru. U našu su kuću svi dolazili. I mi djeca smo se stalno susretali, nije bilo ograničenja, niko nam nije govorio – nemojte se s njima igrati. Zajednički smo odrastali, bilo je tu i izleta i simpatija... Značajan broj nastavnika je bio srpske nacionalnosti i nosim veoma lijepe uspomene o tim ljudima, o nastavnici jezika koja mi je postavila dobre temelje. Štaviše, kada sam oglasio da ću nastaviti teološkim putem dalje, to je, čini mi se, među njima bilo prihvaćeno kao nešto zdravo i lijepo.“

Bujanje nacionalizma i društvena gibanja osjetiće tek sredinom 1989. A 1991. upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Nekoliko mjeseci kasnije, spašavaće sopstveni život. „U skupinama bosih i polugolih ljudi, preko planine Velež, jedva sam izvukao živu glavu. Bježao sam (od srpskih snaga) pred egzekucijom. Nevesinje je doživjelo stravična stradanja, još uvijek se traga za preko 130 nestalih osoba. Ne zna se gdje su im ostaci. Mogao sam biti jedan od tih 130. U zbjegovima smo tražili planinski put kako ćemo preći prema Mostaru. Bio sam odvojen od svoje porodice. Moj otac i majka su preko Crvanj planine prešli prema Konjicu. Dugo nismo znali jedni za druge, ni ko je preživio. Na svu sreću, cijela moja porodica se spasila. I zato je bilo lakše ići dalje u životu. Ali valja razumjeti one koji su nekoga izgubili, koji još uvijek tragaju za kostima svojih voljenih, koji i danas pate od teških trauma...“, govori muftija Salem.

 

Veliki ispit vjerskih zajednica

Zašto se neka bol preobražava u mržnju, a neka u sebi sadrži iskru oproštaja? Zašto se neki ljudi od patnje zalede, a u drugima se rasplamsa saosećanje prema svim stradalima? Zašto lična žrtva zadobija različiti smisao – od stvaralačkog do rušilačkog? A i jedno i drugo je ljudski.

Muftija Salem smatra da treba razumjeti da žrtve ne mogu da iskorače iz svojih patnji, ali isto tako, da bi vjerski predstavnici morali da gledaju naprijed: „Prošlost ne možemo izbrisati. Neke dionice naših međusobnih odnosa su krvave i teške. Za nekoga neprebolne, moramo i to razumjeti. Mi, koji predstavljamo tumače vjere i Božijeg poslanja na zemlji, imamo znatno veću odgovornost. Mi moramo vjeru vjerodostojno da tumačimo, živimo i naučavamo. Mi smo pozvani da gradimo međuljudske odnose na bazi uvažavanja, priznavanja, mira i neisključivosti. Ljudi koji su počinili zločine moraju odgovarati za to. Mrva ostvarene zemaljske pravde je preduslov za neku svjetliju budućnost naše djece. Mi moramo da gradimo mostove – živimo zajedno, isprepleteni smo i upućeni jedni na druge. Hercegovina je zanimljiv koloplet svih boja, interesa, mirisa, sve se međusobno prožima. Pritoke Neretve i, s lijeve i s desne strane, pa Trebišnjica, ove naše ponornice u istočnoj Hercegovini – te vode su pomješane kao narodi što žive na ovom prostoru. Bog je odredio da mi budemo ovdje jedni s drugima. Getoizacija, etnički odjeljeni prostori, prostori gdje je samo jedna etnička grupa – ne vode ničemu, osim u sunovrat. Proizvešće probleme čak i onima koji misle da je izlaz u tome i onima koji ih proizvode a to čine iz svojih interesa – jesu li to grubi politički ili ekonomski interesi i je li u pitanju korupcija – a sve pod plaštom identiteta i borbe za identitet, za očuvanje srpstva, bošnjaštva, hrvatstva, hrišćanstva, islama ili katoličanstva. Svi oni grubo zloupotrebljavaju religiju i poslanje.“

A koliko su, pitanje je, crkve i vjerske zajednice dopustile tu instrumentalizaciju. „Sve zajednice su na jednom velikom ispitu. Naša društva su poprilično tradicionalna, patrijarhalna i zatvorena. Glas zvanične religijske zajednice, učenje njenih prvaka, čuje se i ima odjeka svuda“, odgovara muftija. Započinjem rečenicu:

„Zato je i odgovornost…“

„Mnogo veća“, nastavlja on. „Pitam se često da li su ljudi koji su preuzeli poslanje vjere svjesni toga. Preispitujem sam sebe. Da li sam dostojan? Bez preispitivanja nismo ništa. Je li se uradilo dovoljno? Je li se moglo više?“

Je li se moglo više?

„Jeste.”

A što se onda nije više činilo?

„Doći ćemo svi pred Boga dragog, pred konačni sud. Doći će i ti ljudi pred Boga, moraće položiti račun – zašto nisu bili vjerodostojni, zašto nisu zaštitili nemoćne, zašto nisu po svaku cijenu iskoristili svoj autoritet.“

 

„Priča o zavjetu“

A bilo je i onih drugih primjera. Tako muftija Salem pominje trebinjskog sveštenika Arsenija Ćorovića, koji je učinio sve što je mogao da spasi i zaštiti doratnog trebinjskog imama, ali i da se otvore putevi i koridori kako bi ljudi izvukli žive glave. Pominje i grad Trebinje gdje, za razliku od Nevesinja, nije bilo stradanja Bošnjaka, a ako se šta i dogodilo, radilo se mahom o pojedinačnim slučajevima.

Naravno da nas razgovor vodi u sadašnjost, u poslijeratno vrijeme u kojem su vjerski predstavnici u Mostaru izgrađivali povjerenje i ponovo tkali veze među ljudima. Desilo se da se u jednom gradu nađu slični ljudi sa svih strana, spremni i voljni da razgovaraju. I da zbog toga budu nerijetko kritikovani od strane sopstvene zajednice.

„Dužnost muftije u Mostaru preuzeo sam 2014. godine, a prije toga sam bio glavni mostarski imam. To je vrijeme u kojem smo prepoznavali značaj povratka srpske pravoslavne zajednice u ovaj grad, vrijeme obnove čuvenog manastira u Žitomisliću, priprema za obnovu Sabornog hrama u Mostaru, obnove područnih hramova na području mostarskih parohija. U tom vremenu na čelu Eparhije zahumsko-hercegovačke bio je gospodin Grigorije, koji je tome davao ton i podsticao procese pomirenja. S obzirom na moju tadašnju poziciju, nisam mogao biti ključni čovjek, ali sam sarađivao sa pravoslavnim sveštenicima, što je postalo još intenzivnije kada je kao starešina Sabornog hrama došao protojerej-stavrofor Radivoje Krulj.“

Muftija dalje govori kako je vladika Grigorije odmah shvatio da je budućnost u zatvorenosti nemoguća, pravio korake prema Dubrovniku, Mostaru i Sarajevu, bio prvi vladika Srpske pravoslavne crkve koji je poslije rata došao na svečano otvaranje obnovljene Careve džamije u Nevesinju. Sjeća se i da je vladika ugostio reisul-ulemu BiH Huseina Kavazovića u Bileći, te su svi zajedno šetali gradom. Kaže da je bilo mnoštvo mirotvornih gestova i djela. „I mi smo, sa strane Islamske zajednice, bili živo zainteresovani da gradimo život i obnavljamo veze… Bilo nam je važno da imamo razumijevanje SPC za obnovu našeg sakralnog naslijeđa na prostoru Istočne Hercegovine, gdje smo svedeni na minorne brojeve. Bilo nam je jasno da je važno i da SPC dođe u sjedište svoje eparhije u Mostar. Jer Mostar bez Srba nije Mostar. Zato još i nije Mostar. No prisustvo i u ovom broju srpske pravoslavne zajednice je jako važno i ona je dio kulturnog, javnog i društvenog života na tom prostoru“, objašnjava svoje viđenje muftija Dedović.

Kada je intervju bio završen, na muftijin prijedlog sam sa porodicom otišla do čuvene Tekije na vrelu Bune gdje smo pili vodu sa njenog izvora i slušali o dervišima. Zatim sam pronašla tekst vladike Grigorija o njegovom prijatelju, mom sagovorniku, koji se zove „Priča o zavjetu“: „Muftiju Dedovića poznajem još iz vremena kada je bio mostarski imam. Sreli smo se u Blagaju, na izvoru Bune, u derviškoj tekiji. I bilo mi je drago da smo se baš na takvome mjestu susreli. Voda je uvijek na izvorištima najčistija, a mi tako vapimo za izvorima, koji su zaboravljeni i izgubljeni. Muftijin i moj kristalno čist izvor je vjera u Boga, koja uvijek sve osvježava, sve čini novim. Kada smo se susreli na tom smaragdnozelenom izvoru naše Bune, odmah mi je bilo jasno da je riječ o takvom čovjeku. Čiste i istinske abrahamske vjere, one koja osvježenjem vodi stalnom ponavljanju blagotvornih katarzičnih trenutaka. Od tog vremena, imam i potonji muftija Dedović i ja smo odmah znali šta nam je činiti: miriti! Znali smo i muftija i ja da su i mir i pomirenje kod nas najčešće svedeni na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost. Mir i mirenje su nemogući bez istinske empatije, bez istinskog saživljenja sa drugim ljudskim bićem, sa iskrenim radovanjem sa onima koji se raduju, sa iskrenim tugovanjem sa onima koji plaču. A znali smo i da se to ne postiže samo kroz poštovanje prema mrtvima, kod nas u Hercegovini najčešće mučenicima sumanutog bratokoljaštva. Muftija Dedović i ja smo bili svjesni koliko malo, i zapravo ništa, mi znamo jedni o drugima. Ne samo o istoriji naših saživljenja, jer daleko su ona bila duža i trajnija od trenutaka kada smo, našeg neznanja radi, postajali podložni manipulacijama pokvarenjaka (zlikovaca) i nasrtali jedni na druge, već i o onome u što kažemo da vjerujemo. Koliko pravoslavnih zna šta vjeruju muslimani, koliko muslimana zna šta vjeruju pravoslavni? Pred čime gaje strahopoštovanje, šta im je najsvetije, za šta dišu, čemu se raduju, radi čega plaču, jesu li ljudi, ili oni tamo, ‘onamo oni’? Bez tog znanja i saznanja ušančena gorčina u ljudima ne prilazi vodi sa čistog izvora, onoga na kojem smo se muftija i ja našli. Iako sam pravoslavni episkop, vrlo se često zamislim nad onim dijelovima Kur’ana koji opisuju ljude koji govore da vjeruju u Boga i onaj svijet, a zapravo nastoje prevariti i Boga i one koji vjeruju, a da ne znajući, samo sebe varaju, ili onim ljudima koji oduševljavaju riječima i pozivaju Boga za svjedoka svojoj dobronamjernosti, ali čim se domognu bilo kakvog položaja pretvaraju svijet u pakao. Te riječi, kao i sve iz našeg abrahamskog naslijeđa, užasavaju i opominju, jer ispade da je varati sebe još lakše nego varati druge, a cijena koja se plaća je ogromna. Shvatili smo to muftija Dedović i ja. Kao i da se to ne može bez vraćanja na naš izvor. A tako smo sretni što nam je u našoj zemlji, našoj Hercegovini, Bog dao takav živi simbol tog povratka kao što je vrelo Bune, gdje smo se prvi put susreli. Čitajući o postanku tekije na Buni, otkrio sam zanimljivo predanje o njenom nastanku, o starcu sa bijelom bradom, koji je projahao čaršijom i otišao prema vrelu, i kako su ga, misleći da je neki gost, tražili, ali kako je Buna bila toliko nadošla da ju je bilo nemoguće preći na konju za tu noć, zaključili su da se radi o dobrom (svecu) i da zato na tom mjestu treba podići tekiju. Koliko sličnosti sa našim predanjima o Svetom Savi, koji hodi zemljom i ljude uči spasonosnoj poruci kako da budu bolji. Bez obzira što su ovo predanja bez istorijskog utemeljenja, govore o tome koliko je cjelokupan naš narod, a namjerno neću reći narodi, na sličan način doživljavao epifanije onoga što je sveto i koliko su mu radosti slične. Možemo se i moramo zajedno radovati. To je zavjet moj i moga prijatelja, muftije Salema Dedovića.“

Jedan od najvažnijih gestova koje je muftija učinio bilo je i zajedničko obilaženje mjesta stratišta zajedno sa sadašnjim episkopom zahumsko-hercegovačkim Dimitrijem. To se zbilo isključivo na njihovu zajedničku inicijativu. Krajem augusta 2020, obojica su sa delegacijama posetili jamu Čavkaricu i Korićku jamu, mjesta stradanja Bošnjaka i Srba 1941. godine, a čiji su počinitelji zločina bili mahom Srbi (jama Čavkarica), odnosno muslimani (Korićka jama).

Molitvom i polaganjem cvijeća izrazili su saosjećanje sa svim žrtvama na području Hercegovine, a u zajedničkoj izjavi su poručili da odaju počast žrtvama i ukazuju na sulude koncepte i politike koji su odnijeli brojne nevine živote, a sljedećim generacijama ostavili mržnju i netrpeljivost kao generatore novih sukoba. Takođe, i da tom posjetom žele da osvijeste mlade ljude i ohrabre ih da žive u miru i poštovanju s pripadnicima drugih nacija i vjera s kojima dijele zajednički prostor i sudbinu života u različitosti.

Kaže muftija Salem da mu je jedino žao što ta posjeta nije dobila jači odjek: „Zvaničnoj politici to nije interesantno, nismo tim gestama baš na njihovom tragu. Ali meni je važno što su to pozdravili misleći ljudi. Imali smo vladika i ja i otpora i kritika, kako on od svojih tako ja od mojih. Ne zamaram se time. Mislim da smo učinili nešto značajno, da smo pokušali da iskoračimo iz prošlosti, da zaliječimo rane. Ono što je bilo ne mijenja se, ali šta možemo naučiti? Da osvijestimo čovjeka da je ljudski život svetost, da je zajednički život izvijesnost i da je moguć u ovoj zemlji, da bratoubilački pokolji ne vode ničemu, da su rane prošlosti uteg za budućnost i da moramo teške dionice zatvarati.“

Teško da ima važnijeg čina i primjera međureligijske saradnje, kada je u pitanju odnos prema prošlosti, od zajedničkog poklanjanja žrtvama, ali i odabir riječi mi je odzvonio u ušima. Prečesto se riječ osvijestiti koristi za nekakvo nacionalno buđenje i razbuđivanje, često okrenuto protiv nekog, a odviše rijetko za osvješćenost u spoznaji da jedni drugima treba da budemo na dobro.

 

Što je za pare, jeftino je

Čim se pomene zvanična politika, razgovor skreće na temu kako te politike obično prate vjerske zajednice i rijetko uspijevaju iz njih da iskorače. Odnosno, kako je nesretna politika poklopila i premrežila mnoge segmente života, uslovila ih i okamenila. Ali ipak, mnogo toga i dalje zavisi od pojedinca. „Ljudi nisu dovoljno hrabri i slobodni da se otrgnu“, kaže muftija Salem. „Moramo vjerovati našem učenju – Bog dragi je taj koji određuje nafaku. Nafaka je određenje i meni i vama da ovo što smo popili jutros ovdje, to nam je propisano i niko nam nije mogao oduzeti. Nafaka je ono što nam je određeno da ćemo obući i poderati… Ljudi su u pandemiji kupovali ogromne zalihe hrane, ali velike količine hrane nisu bile njihova nafaka.

Možda je propalo, ali u tom paničnom strahu samo su gomilali. Hoću da kažem, ne određuju nam političari nafaku, ne određuje je politika, već Bog. Ljudi su sada u nekoj vrsti grča. Postala je vjernost političkoj opciji važnija od vjernosti Bogu. Vjernost nekom identitetu, imaginarnom, postala je najvažnija. Objasnite mi šta je taj imaginarni identitet. Njime se maše, a on je samo floskula i jako je profitabilno biti profesionalni rodoljub. Isplativ je to biznis, ali u ovim našim borbama sa vjetrenjačama, žrtvovanje u vjeri je temelj postojanja. Odnos traži žrtvu. Je li žrtva da na ispravan način podignete svoje dijete i usmerite ga pravim putem? Jeste, ogromna žrtva. Je li velika žrtva danas ostati čovjek? Jeste. Je li danas velika žrtva ne biti rob profanog interesa i neke politike? Jeste, jer je to držanje do uvjerenja i vrijednosti. Ne možete to platiti. Što je za pare, jeftino je.“

 

Tri paralelna svijeta

Mostar je podjeljen grad, to je rečenica koju ćete najčešće čuti kada se o ovom gradu povede razgovor. Simbol grada, Stari most, srušen je, pa ponovo sagrađen. Ali kao da su ruševine i dalje tu. Pitam, ima li pomaka. Muftija Salem kaže da jesu učinjeni značajni koraci da grad funkcioniše, u formalnom se smislu vodi kao jedinstven. Međutim, očekivanja običnih ljudi iz svih sfera života i vjerskih zajednica jesu da grad zaživi u punom smislu te riječi, te da se projekti obnove ne gledaju kroz naočare etničkog – radi li se o hrvatskom ili bošnjačkom projektu, da li je sa ove ili one strane, i da se podjele, stvarne i imaginarne, nadilaze.

Postavlja se pitanje budućnosti mladih ljudi. „Mi ovdje živimo u dva ili tri paralelna svijeta, sa odvojenim nastavnim planovima i programima u školama – svako želi svoj nacionalni program i jezik, i u redu, ali hajde da idemo dalje“, kaže muftija. „Šta ćemo da učinimo da znamo više jedni o drugima? Šta ćemo da učinimo da ratoborne društvene mreže i razni demagozi ne kreiraju neprestano sliku sukoba? Da dođe do živog odnosa, da upoznamo jedni druge sa autentičnošću onoga što jesmo?“

Pominje kako su važni programi razmjene mladih. Prije desetak godina, u saradnji sa jednim italijanskim gradom, pobratimom grada Mostara, mladi iz sve tri religijske zajednice prvo su bili gosti u Italiji, potom su svi bili u Mostaru i slušali o naslijeđu – pravoslavnom, islamskom, katoličkom i jevrejskom – i zajedno obilazili bogomolje. Takođe, prije pandemije bila je organizovana razmijena učenika između muslimanske medrese u Mostaru i trebinjske gimnazije.

Problemi jesu, kaže muftija, što u tako malom prostoru mladi nerijetko nemaju autentičnu sliku jedni drugih, što dio njih nikada nije kročio na Stari most, što se uvijek strepi kada se igra fudbalska utakmica između nas i njih. Smatra da bi vjerske zajednice mogle više da učine na ovom polju. Kao dobar primjer navodi vjeroučitelje i vjeroučiteljice koji vode djecu i u Sabornu crkvu i u džamiju i u franjevački samostan.

Međutim, jedna je stvar kada je to nečija dobra volja, a druga kada je riječ o institucionalnom okviru koji bi osigurao izvjesno trajanje. Kao veoma važan institucionalni momenat muftija ističe postojanje Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, iako mu se čini da u poslijednje vrijeme postoji izvjestan zastoj; nada se ipak da će u skorije vrijeme biti prevaziđen.

Isto tako, smatra da bi trebalo biti više inicijativa unutar države: „Treba da pokažemo da nam nisu neophodni tutori da nam drže predavanje o toleranciji i zajedničkom životu. Naše viševjekovno trajanje ovdje pokazuje, uz sve mučne i burne periode, da mi to iskustvo imamo. Samo nam treba više volje i hrabrosti.“

Međutim, kako bi rečeno bilo pretočeno u djela i preovladalo, muftija napominje još nešto: „Jako je važno da u strukturi vjerske zajednice postoje ljudi koji vas mogu pratiti i slijediti mirotvorni kurs. Važno je ostaviti iza sebe dobru postavu vjerodostojnih ljudi. A kada se naprave ti temelji, onda treba neprestano bdjeti nad njima, produbljivati urađeno, jer nije to jednom za svagda završen proces, već je osjetljiv na mnoga gibanja, i zato se prema njemu treba ophoditi kao prema osjetljivom cvijeću – njegovati, zalijevati, pružati pažnju...“

 

Cijena izbora i preispitivanja

„Svaki je čovjek svijet za sebe, djelo Božije“, kaže muftija na pitanje o tome koliko se mijenjamo u susretu sa drugim, nastavljajući da kroz susrete obogaćujemo vlastiti duhovni identitet, preispitujemo i revidiramo svoje stavove. Međutim, hod tim putem, atipičnim za većinu predstavnika vjerskih zajednica i drugačijim u odnosu na cjelokupan dominantni narativ, nije nimalo jednostavan. „Važno je ne pokleknuti. Istrajati. Ne obraćati pažnju, kad se može. Boriti se argumentima i strpljivošću. Mi kažemo: ovaj svijet je sazdan na saburu (strpljivosti). Treba biti spreman i saslušati glasove kritike, tim ljudima pokušati dati šire horizonte da vide dalje i dublje. Nije lahko. Neke ljude nikada nećemo moći uvjeriti. I tu mislim na one u sopstvenim zajednicama.“

Pitam koja je cijena plivanja mimo struja, ali muftijin odgovor ne počinje onim što plaća, već onim zbog čega je spreman da plaća: „Cijena je u budućnosti, u tome da čovjek slijedi svoja uverenja, utemeljena na autentičnoj Božijoj riječi i autentičnoj praksi našeg učitelja, poslanika Muhammeda. Cijena je zajednički život na ovom prostoru, a sve je drugo pogrešan izbor i vodi sunovratu.“ A cijena beskompromisnosti koju pojedinac plaća je još skuplja kada neko ima porodicu, jer i ona nosi taj teret. A muftija ima ženu i sina.

Kaže da mu se zato nekad čini da je breme preteško. A preispitivanje ne prestaje – hoće li biti pravedan, hoće li ispuniti misiju da Bog bude zadovoljan, jer ionako se ne može svim ljudima biti po volji i mjeri: „Cijenim da to što radim ima smisla, da je to u ovom prostoru i trenutku, kamenčić u izgradnji mira i povjerenja na duže staze. Možda će se na to neko pozivati i kazati da je postojala vizija uprkos iskušenjima na sve strane, uprkos politici koja je mljela, i to će mu pružiti tračak svjetla da nastavi.“

 

Identiteti i pusti predjeli

Kada je riječ o konkretnim smjernicama za međureligijski dijalog, muftija Salem kaže da je važno da postoji istinska spremnost da se u taj dijalog uđe, bez vanjskih, političkih ili bilo kakvih drugih interesa; da nosioci vjerskog autoriteta priznaju religiju onog drugog, „a ponekad ljudi, valjda varajući druge, nesvjesni da time varaju i sebe i Boga, ulaze u taj proces a da nisu spremni i kadri da misle i kažu: priznajem vas kao muslimana, vjerodostojnog predstavnika nebeske objavljene religije koja je tu i koja egzistira na ovom podneblju. A taj čin je preduslov da se dijalog vodi u slobodi i otvorenosti.“ Naglašava potom da se u određenim teološkim pitanjima hrišćanstvo i islam nikada ne mogu složiti, ali da postoji ono što je svima zajedničko i da se oko toga treba okupljati.

Na temu bivanja manjinom i većinom, muftija odmah odgovora: „Ja vam to pokušavam nadići, da ne ostavlja na mene nikakvog traga. Nosim ožiljke svog naroda i zajednice na ovom prostoru, ali ja se nikada u Trebinju ne osjećam drugačije nego u Mostaru. Utisak je da me na takav način posmatra i lokalno stanovništvo koje me zna i prepoznaje. Nažalost, pitanje zaokruženih etničkih cjelina, većina koje dominiraju i manjina koje su na marginama svih društvenih zbivanja, gorko je i teško iskustvo ove zemlje sa kojim se ona još uvek suočava. I mora se sa tim uhvatiti u koštac. Zaokružene, monolitne i jednonacionalne sredine protivne su volji Božijoj. Ali i načelima Europe, čiji dio jesmo i kažemo da hoćemo da budemo. Ali šta bismo mi? Poseban status za Zapadni Balkan? Da budemo u Europi, ali da nam ostanu naše interne međe? Moraće Bosna da iznađe pomirenje etničkog i građanskog. U redu su kolektivni identiteti, nacionalni, religijski… Ali da vidimo – gdje je tu čovjek? Gdje je građanin? To je zamršena igra bez kraja – priča o identitetima sa čovjekom koji se baš u svemu tome suštinski ne nalazi i ne snalazi. I šta se onda dešava? Gubimo ljude. Svaki put kada prolazim Istočnom Hercegovinom, pa i Zapadnom, to su pusti predjeli, sve manje ljudi, divne kuće po njemačkim konceptima u kojima niko ne živi.“

 

Sve iznijeti na vidjelo

Drugi dio razgovora vodimo u Studentskom hotelu Islamske zajednice u samom gradu Mostaru koji je podignut dok je muftija Dedović vršio dužnost glavnog imama. Dok čekam, u kafiću puštaju pjesme Đorđa Balaševića. Na našem repertoaru su odnos prema istoriji, kultura sjećanja i (zlo)pamćenja, i koja bi trebalo da bude uloga religije u ovim procesima. „Mi ovdje imamo tri glavna narativa o svemu što se zbilo. Ali bilo bi dobro da manje mutimo vodu, odnosno da istoriju prepustimo odgovornim istraživačima, ukoliko i takvih ima. Nije problem što postoje različiti pogledi na istorijske teme i događaje, različiti su nam i izvori, ali hajde da pokušamo čuti drugog i imati za njega empatije“, govori muftija pa prepričava kako mu je nedavno jedan franjevac kazao da je u njihovim prostorijama 40.000 bibliotečkih jedinica i kako otvara prostor da i bošnjačka, islamska literatura bude dostupna korisnicima. Smatra to dobrim primjerom kako treba i kako se može.

A kako se treba sjećati? Šta bi trebalo da čine predstavnici crkava i vjerskih zajednica?

Za muftiju je jedan od važniji koraka da oni čiji su pripadnici činili zločine iskažu saosjećanje i poštovanje prema žrtvama: „Čini mi se da je put našeg zacjeljivanja da sve iznesemo na vidjelo. Ali zaista sve. Jer dok to ne učinimo, ostaje otvoren prostor za manipulacije. Treba ljude suočiti, saslušati, treba saosjećati, dati im nadu i utjehu. A ne možemo biti ni zarobljenici prošlosti. I između to dvoje mora se naći mjera.“

Smatra da bi u tom procesu religijske zajednice trebalo da budu ključne: „Religija bi trebala da zaustavlja nasilje, da zaustavi nekog da sebi dâ prava da se sveti. U ime kog Boga ovozemaljskoga, nacije? Ako svemoćni Bog čuva ljude, insistira Jevanđelje na oprostu, insistira i naša Sveta knjiga, ako postoji zakon, ne može čovjek u svoje ruke preuzeti suđenje. A ljudi lahko skliznu. Pomislili su tako neki Srbi da bi trebalo da završe sa onima koje su smatrali krivima u Drugom svjetskom ratu. A onda je to zlo nezaustavljivo. Ostaju uvjek ćoškovi, klinovi i repovi. Meni su naši krugovi zamjerili odlazak na Korićku jamu, što sam se poklonio srpskim žrtvama koje su od prve do zadnje srpske nevine žrtve s tog prostora između Bileće i Gacka. Nezavisna država Hrvatska je to sprovodila. A ja sam smatrao da se mi moramo suočiti sa gorkom istinom – da su pojedini pripadnici iz našeg naroda, muslimani, bili uključeni u egzekucije. Izrodi muslimanskog roda. Jesu li zavedeni? Šta su mislili? Jesu li se nekome svetili? Radi se o tome da moramo odnekud krenuti, i mi smo smatrali da je to – 1941, ta nesretna godina. Moramo da pokušamo da zaustavimo spiralu zla."

 

Vraćanje duga Mostaru

Negdje pred kraj razgovora, muftija Salem je spomenuo kako je kao mali odbijao majčino mlijeko i jedva preživio. Bio je januar 1977. godine, muftija je imao osam mjeseci. Doktori u Nevesinju nisu vjerovali da nešto s bebom nije u redu i nisu htjeli da njegovoj majci daju uput za Mostar, ali ona nije odustajala. Na kraju ga je odvela, i 40 dana je proveo u bolnici na Bijelome Brijegu u Mostaru. „Mostar je mene spasio tada“, kaže sa blagim smiješkom.

Sljedeći put će krenuti iz Nevesinja za Mostar ponovo jedva spasivši živu glavu. Kada je treći put došao u grad, bio je imenovan za imama, pa potom za muftiju. Danas vraća Gradu davnašnji dug – on spasava Mostar.

 

Jorgačević Kisić, Jelena, Jedni smo drugima na dobro dati – devet razgovora o sebi i svima nama, Beograd 2023, str. 10-29.