Priča o lokalitetu Lakišića harema u samom centru Mostara nije tek suhoparno prebiranje po starim katastarskim zapisima i arhivskim protokolima, nego potresna, hronološki i logički povezana drama o tome kako se urbanističko planiranje, birokratska samovolja i podlačke administrativne smicalice pretvaraju u ubojito oružje za zatiranje kulturne memorije i duhovnog identiteta jednog naroda.
Kada se u lokalnom mostarskom govoru spomene riječ harem, podrazumijeva se prostor apsolutnog i neprikosnovenog pijeteta. Upravo ta dimenzija svetosti daje čitavoj historiji Lakišića harema posebnu moralnu težinu.
Na ovom komadu hercegovačke zemlje, kroz puna tri i po stoljeća, lome se politički apetiti, vladalačke obmane i ideološki koncepti tri potpuno različita državna poretka, od kojih je svaki na svoj način pokušao izbrisati sakralno tkivo utkano u same temelje grada na Neretvi.
Kako je nastao harem
Sve je započelo polovinom 17. stoljeća, tačnije u doba kada je ugledni mostarski veleposjednik i narodni dobročinitelj hadži Ahmed-aga Lakišić kupio prostrano, hrastovom šumom obraslo zemljište. Površina tog imanja iznosila je nevjerovatnih 19.400 kvadratnih metara – dakle, skoro punih dvadeset hiljada kvadrata.
Vođen dubokim osjećajem vjerske i društvene odgovornosti, Lakišić je to golemo zemljište pravno uvakufio, pretvorivši ga u trajnu i neotuđivu zadužbinu s isključivom svrhom da služi kao počivalište i ukopno mjesto za muslimane iz obližnjih mahala Cernice i Ričine. Kroz naredna dva stoljeća taj je prostor rastao organski i dostojanstveno, postavši svojevrstan arhiv Mostara pod vedrim nebom.
Pod klesanim nišanima od tenelije, ukrašenim kaligrafskim natpisima i stihovima na orijentalnim jezicima, tu su počivale generacije Mostaraca, među kojima i znameniti narodni junaci poput Jašar Usta Tabaka iz 1687. godine. Bio je to živi spomenik kontinuiteta i historijskog prisustva, sve dok na ove prostore nisu kročili novi administratori s drukčijim poimanjem napretka i tuđe imovine.
Dolazak Austro-Ugarske i početak otimačine
Dolaskom Austro-ugarske Monarhije krajem 19. stoljeća započinje prva faza sistematskog i agresivnog nasrtaja na ovo vakufsko dobro. Pod izgovorom moderno shvaćene infrastrukture, industrijalizacije i gradnje željezničke pruge, bečka je administracija posegnula za oprobanim birokratskim mehanizmom: administrativnim proglašavanjem tog sakralnog prostora „napuštenim“. Kroz čistu semantičku manipulaciju i papirnate uredbe, moćni državni aparat promijenio je u službenom rječniku pravni status čestice, izbijajući iz ruku Vakufa svaki argument o nepovredivosti vlasništva.
Time su vlasti, bez ijedne novčane naknade i bez ikakvog obeštećenja, jednostavno otvorile put otimačini. Vozovi su protutnjali preko prekopanih grobova, dok je obećanje carskih službenika da će uz novu željezničku stanicu podići prikladan mauzolej u znak sjećanja na izmještene pretke ostalo tek cinična i neispunjena obmana.
Time je uspostavljen opasan presedan pod egidom modernizacije: pokazano je da se preko kulturne baštine i identiteta može bezobzirno preći čim to zahtijevaju državni ili politički interesi.
Industrijsko brisanje memorije
Kada je 1963. godine željeznička stanica izmještena na novu lokaciju na Carinskom haremu, elementarna logika i pravda nalagale su da se oteti prostor vrati njegovom prvobitnom vlasniku, jer je javna namjena radi koje je oduzet prestala postojati. Međutim, iz ere imperijalnog otimanja direktno se ušlo u eru socijalističke komercijalizacije.
Umjesto vraćanja vakufske imovine, socijalistička država je na otetim kvadratima podigla robnu kuću „Hit“ i prateći urbani kompleks. Od nekadašnjih hiljada spomenika tek je neznatan dio – svega 34 nišana – izvučen i prenesen na lokalitet Kantarevac. Sve ostalo je nemilosrdno samljeveno i pretvoreno u građevinski šljunak. Najupečatljiviji i najpotresniji primjer tog industrijskog brisanja memorije predstavlja ogradni zid na Kantarevcu, dugačak blizu stotinu metara, koji je najvećim dijelom sazidan upravo od tih slomljenih nišana s tekstovima na arapskom pismu. Bilo je to temeljito, hladno pustošenje nacionalnog kapitala i duhovne baštine.
U tom mračnom razdoblju pustošenja usamljen, ali neustrašiv glas otpora podigao je znameniti mostarski intelektualac, pisac i narodni poslanik Husein Husaga Ćišić. U svom antologijskom pismu, upućenom 13. jula 1953. godine tadašnjem predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine Đuri Pucaru, Ćišić je potpuno otvoreno i s dubokim ogorčenjem upozorio na razmjere ovog kulturocida.
Ne koristeći suh i bezličan birokratski jezik, Ćišić je bez ustručavanja osudio to barbarsko preturanje ljudskih kostiju i uništavanje historijskih spomenika, jasno naglasivši da se rušenjem mezaristana slama sama kičma nacionalnog i kulturnog identiteta naroda. Njegova britka riječ, prenesena u njegovoj knjizi „Bošnjačke teme“, ostala je trajno svjedočanstvo o borbi za istinu i dostojanstvo pred naletom lažnog progresivizma.
Nakon sloma socijalističkog sistema i ratnih stradanja devedesetih godina borba za Lakišića harem ulazi u svoju najdramatičniju, savremenu fazu. Iskoristivši pravni vakuum i odsustvo jedinstvenog regulacijskog plana, lokalni hrvatski politički akteri, uz ključne odluke i odobrenja bivšeg gradonačelnika Ljube Bešlića, pokrenuli su intenzivno zaposjedanje ove centralne gradske zone. Pod krinkom urbanističkog razvoja započela je jednostrana gradnja jednonacionalnih i politički privilegiranih objekata: zgrade Hrvatskog narodnog kazališta (HNK), političkog sjedišta stranke HDZ te poslovno-stambenog objekta Minipex.
Dokumentacija i analiza ovog slučaja jasno ukazuju da nije riječ o slučajnim privatnim investicijama, nego o strateškom zauzimanju prostora s ciljem stvaranja takozvanog „stolnog grada“ i uspostavljanja potpune dominacije nad centralnim urbanim tkivom Mostara.
Paradigma vjekovne borbe za ravnopravnost
S druge strane te nepravedne jednačine, zahtjevi Islamske zajednice da na tom istom, historijski nespornom vakufskom lokalitetu izgradi Islamski kulturni centar, kasnije Interkulturni centar Mevlana – osmišljen kao otvoren prostor susreta, dijaloga i integracije – godinama se sistematski blokiraju i ignorišu unutar gradskih birokratskih lavirinata. Dok se na susjednim parcelama unutar iste zone bez ikakvih važećih planova bageri nesmetano okreću i zgrade niču, zahtjevi druge strane udaraju u neprobojan birokratski zid.
Te dvostruke aršine građani su s pravom prepoznali kao dokaz da pravni vakuum nije bio greška u sistemu, nego sam sistem osmišljen radi politike preglasavanja. Zbog takve nepravde održani su brojni protesti građana koji su tražili jednak tretman i poštovanje zakonitosti.
Kada se podvuče crta ispod ove analize, postaje jasno da borba za Lakišića harem nije tek suhoparna imovinsko-pravna rasprava o jednoj katastarskoj čestici. To je paradigma vjekovne borbe za ravnopravnost, dostojanstvo i kulturni opstanak Bošnjaka u Mostaru. Ovaj lokalitet na surov način pokazuje da prostor nikada nije prazna kulisa, nego arhiv ljudskih života i materijalizacija moći.
Birokratski pečati, urbanistički planovi i građevinske mješalice kroje stvarnost trajnije od skupštinskih zakona. Ko kontroliše mješalicu i katastar, taj pokušava kontrolisati i budućnost. No, usprkos stoljetnim nastojanjima raznih režima da prekopavanjem grobova i lomljenjem spomenika zatru historijske tragove, slomljeni kamen na Kantarevcu i dalje pamti ono što politika uzalud pokušava zaboraviti.