Medžlis IZ Mostar je pokazao maksimalni stepen strpljenja, noseći i žig sramote na svojim plećima jer je sakralni prostor mesdžida bio u nedostojnom stanju toliko vremena a na što su ukazivali brojni domaći i strani posjetioci. Status uzurpacije Sultan Selimova mesdžida, dakle, od fizičkog lica, odnosno, privatnog sopstvenika, trajao je sve ove godine, da bi 29. augusta 2025. godine Medžlis uspio ući u posjed i mesdžida i vakufskog prostora na Maloj Tepi. U mesdžidu je klanjan džuma-namaz i uspostavljeno obavljanje dnevnih namaza.

Piše: Salem Dedović

(Autor je mostarski muftija od 25.5.2014.)

Sultan Selim I Javuz, suveren Osmanskog Carstva od 1512. do 1520. godine, dao je na svoje ime sagraditi mesdžid uz Stari most u Mostaru, na lijevoj obali rijeke Neretve. Prvi spomen ovog mesdžida nalazi se u prvoj vakufnami Derviš-paše Bajezidagića, pisanoj 1593. godine, u kojoj se on spominje pod imenom Emirova (vladareva) džamija, a u narodu kolokvijalno se nazivao i Careva džamija. U zemljišnim knjigama upisan je  kao “džamija s gradilištem i dvorištem u Starom gradu” i taj status zadržao je i u periodu komunizma, kada su mostarski vakufi, dekretom vlasti, nacionalizirani i oduzimani od Islamske zajednice.

Ondašnja vlast, Opština Mostar, mesdžid je držala u svom posjedu sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu, te je, kao i neke druge mostarske džamije, bio pretvoren u galerijski prostor a neko vrijeme služio je i kao jorgandžijska radnja. Međutim,  u pogledu vlasništva nad mesdžidom, ondašnja vlast nije mijenjala ništa. Mesdžid nikad nije oduzet tako da je on ostao 1/1 vlasništvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Vakuf sultan Selima Javuza.

U posjedu ovoga vakufa je jedna magaza s površinom od 155 m² koja se nalazi uz mesdžid i koja se, prema obimnoj arhivskoj građi Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva koja se čuva u Arhivu Hercegovačko-neretvanskog kantona, redovito izdavala u zakup preko ugovora koji je sačinjavalo spomenuto povjerenstvo. Mesdžid Sultana Selima Javuza i pripadajući mu poslovni prostor (magaza) spominje se u 114 arhivskih dokumenata, u kojim se on tretira kao jedan od mostarskih vakufa koji ima svoju upravu (mutevelliju), uposlenike (imama i mujezina) i koji podnosi završni račun Vakufsko-mearifskom povjerenstvu, odnosno Islamskoj zajednici. Spomenuta magaza je preuzeta u posjed od strane Medžlisa Islamske zajednice Mostar, što je kasnije i potvrđeno historijski važnom odlukom Predsjedništva Skupštine Opštine Mostar o povratu vakufske imovine na upravljanje i korištenje, januara 1997. godine.

Vjerski život u mesdžidu

Na temelju mnogobrojnih dokumenata i arhivske građe, jasno je da se u Sultan Selimovom mesdžidu kroz stoljeća odvijao vrlo intezivan vjerski život u punom smislu te riječi, te da ni u kom slučaju ne stoji konstatacija da je bio isključivo namijenjen posadi koja je osiguravala Stari most. Na taj zaključak navode nas sljedeće činjenice: u njemu su službovala ugledna ulemanska imena u historiji grada Mostara, poput mevlane Bajezida, muftije Mustafe Mukića (koji je bio i imam i mutevelija ovog vakufa), hafiza Huseina-ef. Puzića, Omer-ef. Gluhića te sina mu, hafiza Muhamed-ef., Salih-ef. Nove i brojnih drugih. Izučavanje Mevlanine Mesnevije u Mostaru utemeljio je Derviš-paša Bajezidagić krajem XVI stoljeća, propisujući da se ona ima predavati u njegovoj džamiji u Podhumu za njega i njegove najbliže, ali da se u tačno određenim danima i terminima u sedmici, da bi se mogao koristiti širi krug ljudi, ona treba tumačiti i u Sinan-pašinoj džamiji na Mejdanu, Vučjakovića džamiji na Šehitlucima i Sultan Selimovom mesdžidu uz Stari most. Vjerski život u Mostaru tridesetih godina XX stoljeća, u vremenu Kraljevine Jugoslavije, usljed slabljenja ekonomske moći nekih vakufa i općenito krize vjerske svijesti, bilježi stagnaciju, pa se džamije i mesdžidi u nekim dijelovima Grada zatvaraju. Na taj način zatvoren je i Sultan Selimov i Zirai-zadin mesdžid te Nezir-agina i Kotlina džamija. Na Starom mostu nalazio se i kamen (ezan-taš), nešto uzdignutiji nad kaldrmom, i služio je mujezinu za stajalište prilikom učenja ezana. Ezan-taš je bio prisutan i imao svoje mjesto na Starom mostu sve do agresorskih razaranja, a prilikom njegove obnove, 2004. godine, muftija Seid-ef. Smajkić pismeno je tražio od gradskih vlasti da vrate ovaj kamen na njegovo mjesto, ali pozitivan odgovor nije stigao.

 

Sultan Selimov mesdžid nakon obnove i njegova zloupotreba u komercijalne svrhe

Sultan Selimov mesdžid bio je u potpunosti razoren tokom dvostruke agresije na Mostar, kao i njegov prateći poslovni prostor (magaza). Obnovljeni su u okviru projekta obnove Starog mosta i starogradske jezgre te predani na korištenje i upravljanje njegovom titularu – Medžlisu Islamske zajednice Mostar. Izvršni odbor Medžlisa je na sjednici, održanoj 5. maja 2004., rukovodeći se frekventnošću lokaliteta gdje se mesdžid nalazi i interesovanju gostiju iz čitavog svijeta, donio odluku da se dodijeli na korištenje svojoj ustanovi, Islamskom kulturnom centru u Mostaru, na čijem čelu je bio direktor mr. Salih-ef. Čolaković, da u sadržajnom smislu to bude mjesto kulturne postavke koja prezentira različite aspekte života bosanskohercegovačkih muslimana i koju prati i filmski materijal o rušenju Starog mosta, čime se zorno prikazuju razmjere zločina kulturocida i urbicida nad Mostarom.  No, vrlo brzo se ispostavilo da se taj prostor pretvorio u mjesto čiste komercijalne djelatnosti – trgovine različitom robom, iako osnivačkim aktom kulturnoj ustanovi nije bilo omogućeno da se bavi takvom vrstom djelatnosti. Stvari će kulminirati kada direktor IKC-a, na svoju ruku, mijenja statut ustanove prilagođavajući ga svojim potrebama, da bi se bavio trgovačkom i maloprodajnom djelatnošću. Ti koraci će primorati Izvršni odbor Medžlisa da 28. novembra 2006. stornira svoju raniju odluku o dodjeli objekta i donese novu odluku o vraćanju mesdžida na korištenje Medžlisu. Direktor IKC-a mr. Salih-ef. Čolaković odbija provesti tu odluku i nastavlja još jačim intezitetom s trgovačkim djelatnostima u mesdžidu.

Pitanje klasične zloupotrebe mesdžida tretirat će se i na zasjedanju Vijeća za fetve Rijaseta IZ-e u maju 2012. godine, kada je donesena fetva kojom se stavlja u obavezu Medžlisu da na temelju šerijatsko-pravnih propisa mesdžidu vrati izvornu namjenu, tj. da bude mjesto za obavljanje uobičajenih islamskih aktivnosti definiranih normativnim aktima Islamske zajednice.  I ova fetva je ostala „mrtvo slovo na papiru“, jer se i o nju oglušio spomenuti direktor. Problemi s ustanovom koja ne poštuje akte osnivača, ne provodi njegove odluke i oglušuje o šerijatskopravne akte najvećeg vjerskog autoriteta u Zajednici, primorali su Medžlis IZ Mostar da donese odluku o gašenju svoje ustanove. I ova stvar, iako sasvim jasna i osnivačkim aktima definirana, u našoj sudskoj praksi se dugo godina, zbog tromosti i neefikasnosti sudova, odnosno, bolje reći zbog korupcije, razvlačila i odugovlačila, da bi tek 2018. postala pravosnažnom. No, ono što slijedi predstavlja pravni presedan, jer je bivši direktor izvršio registraciju privatnog privrednog društva s ograničenom odgovornosti pod imenom “Cezar Stari grad”, u koju je unio svu imovinu ustanove koja pripada osnivaču (Medžlisu), dok je firma u ovom momentu registrovana na njegovog sina. Dakle, s jasnom namjerom da sin nastavi ono što je otac započeo, zloupotrebljavajući mesdžid. On je nastavio da, kao privatni sopstvenik, pored spomenutog mesdžida koristi i prostor u naravi Karađoz-begova vakufa na Maloj Tepi koji se vodi kao magaza s površinom od 218 m², a u kojem je djelovala ugašena ustanova IKC-a. U svojeručno potpisanoj izjavi, pred nadležnim gradskim organom naveo je da objekat Sultan Selimovog mesdžida ispunjava sve urbanističko-građevinske uslove za obavljanje trgovinske djelatnosti, a pri tom je kao dokaz priložio samo odluku iz 2004. godine o dodjeli prostora, svjesno obmanjujući nadležni organ, ne upoznavajući ga s tim da to nije njegov prostor, da nema ugovor, da je unio tuđu imovinu u novi subjekt i brojna druga pitanja koja se sama od sebe otvaraju da nam pokažu koliko je administracija u Gradu Mostaru i neprofesionalna i korumpirana. Taj dosljedni status nemiješanja u svoju nadležnost gradska administracija, tačnije gradska inspekcija i njoj nadređeni Odjel za privredu, komunalne i inspekcijske poslove (a kojima su na čelu bošnjački kadrovi), pokazali su tako što smo ih čekali sedam godina da potpišu jedno rješenje o deložaciji privatnog sopstvenika iz tuđeg prostora i nismo dočekali taj potpis i pečat.

Na sličan način je postupljeno kad je firma „Cezar Stari grad“ d.o.o Mostar dobila poreski broj pa je Medžlisu Mostar trebalo nekoliko godina kako bi rješenje o dodjeli poreskog broja na adresi uzurpiranog prostora stavio van snage. Medžlis je pokazao maksimalni stepen strpljenja, noseći i žig sramote na svojim plećima jer je sakralni prostor mesdžida bio u nedostojnom stanju toliko vremena a na što su ukazivali brojni domaći i strani posjetioci. Strpljenje Islamska zajednica u Mostaru pokazuje i na primjeru Lakišića vakufa, nakon što je učinila veliku koncesiju mijenjajući raniji koncept Islamskog centra s centralnom džamijom u korist projekta interkulturnog centra Mevlana, ali ono ima granice. Od istrajavanja u borbi za čast i dostojanstvo vjere i vjernika, Bošnjaka i jedinstvenog Grada koji se na toj tački gradi za nove generacije, ne može biti posustajanja.     

Status uzurpacije Sultan Selimova mesdžida, dakle od fizičog lica, odnosno, privatnog sopstvenika, trajao je sve ove godine, da bi 29. augusta 2025. godine Medžlis uspio ući u posjed i mesdžida i vakufskog prostora na Maloj Tepi. U mesdžidu je klanjan džuma-namaz i uspostavljeno obavljanje dnevnih namaza. Uzurpaciju vakufskih prostora, privatni spostvenik je 2018. godine javno, na press-konferenciji, pravdao time što su preko njega u ratnom periodu, dok je obavljao dužnost predsjednika Mešihata, na ime pomoći bosanskohercegovačkim muslimanima i agresijom napadnutoj državi Bosni i Hercegovini, uplaćeni milioni maraka koji mu se trebaju priznati, odnosno, da je spreman napustiti mesdžid onda kada mu se vrate „uloženi“ miloni u vakufe. Slučaj zloupotrebe vakufske imovine na primjeru Sultan Selimova mesdžida i Karađoz-begova vakufa na Maloj Tepi nije i jedini primjer kada se radi o ovom bivšem visokom funkcioneru IZ-a, ali imamo i drugih slučajeva funkcionerā, odnosno, njihovih nasljednika koji se rješavaju pred sudovima i nadležnim ministarstvom skoro četvrt stoljeća.

 

Uzurpacija vakufske imovine i ustanove Islamske zajednice

Uzurpacija vakufske imovine i ustanove Islamske zajednice na primjeru Sultan Selimova mesdžida i IKC-a od strane onih koji su profesionalno u Islamskoj zajednici proveli čitav životni vijek, trebala bi poslužiti kao ogledni primjer i opomena. Iskustvo naše mukotrpne dvodecenijske borbe za povrat ovih uzurpiranih vakufa govori nam da nemali broj profesionalaca u Islamskoj zajednici – nosilaca vjerskog autoriteta – nije želio da raspoznaje obavezu da se vakuf, nažalost, mora štititi i od ljudi iz Islamske zajednice. Nije mali broj onih „vjerskih autoriteta“ koji su bili „slučajni“ posjetioci mesdžida na Starom mostu i za današnje vrijeme dominacije slike u eteru, fotografišući se s onima koji su držali mesdžid kao privatnu radnju, ustvari samo pokazivali da podržavaju parasistem, a ne cijene nimalo sistem koji im je omogućio da rade, zarađuju i razvijaju se u svakom pogledu.

S vakufom se nije poigravati. Vakuf je ekonomska „žila kucavica“ za sigurno i nesmetano funkcionisanje Islamske zajednice. Oni koji zagovaraju stav (a takav je bio i bivši nosilac vjerskog autoriteta u funkciji privatnog sopstvenika) da vakufi pripadaju ummetu iliti svim muslimanima, žele, umjesto reda i poretka, na velika vrata uvesti nered i anarhiju gdje će Zajednica izgubiti i poluge opstojnosti i neovisnosti, te kao takva biti muhtadž (u potrebi) i pogodna za manipulaciju od raznoraznih politikā i vlastī. Slučaj o kojem pišemo primjer je koliko ljudi mogu biti spremni da, u ostvarenju svojih vlastitih interesa i poluga moći, čak posegnu i za žrtvovanjem i prilagođavanjem vjerskih propisa da, bez straha od Boga, ustvrde da Sultan Selimov mesdžid nikada nije bio vakuf, već državna imovina. Iskustvo iz Mostara govori nam da ljudi koji odlučuju u Zajednici (ehlul-ḥalli wel-ʻaqdi) ni na jednom nivou odlučivanja ne smiju praviti truhle kompromise s osobama koje Islamsku zajednicu vide samo kao odličnu priliku za ostvarenje ličnog materijalnog interesa i vlastitih nezaježljivih ambicija, vješto igrajući na kartu emocija i manipuliranja širim narodnim masama svojom istreniranom sposobnošću, gradeći sebi oreol žrtve koju eto progone „na pravdi Boga.“

Propisi i norme Zajednice moraju vrijediti jednako za sve u njoj: mujezine i imame u džematima, glavne imame, muftije, rukovodioce, direktore i najvećeg nosioca vjerskog autoriteta. Svi moraju odgovarati i polagati račune i nikome se ne smije gledati kroz prste. To je nužno i dobro je za sve nas! I na kraju, naše mostarsko iskustvo borbe za povrat vakufa i njihovo stavljanje u koristonosnu funkciju kaže nam da će nemali broj ljudi poprijeko gledati ili čak osporavati Islamskoj zajednici pravo da se putem općekorisnih vakufā bavi i poslovnim aktivnostima, a time se jedino i stvarno osigurava opstanak, razvoj i puna slobodu našeg vjersko-prosvjetnog, odgojnog i kulturnog života u Zajednici. Ali, na tom putu treba biti ustrajan i ne popuštati. Primjeri te upornosti jesu prethodni predsjednici Medžlisa IZ Mostar, rahmetli Esad Kojić i Ramiz Jelovac, Bog dragi da im upiše u sevab!

 

ILUSTRACIJA:

FOTO/Mostar Sultan Selimov Mesdzid

 

IIN Preporod, godina LV, broj 1292/18, 15. septembar 2025, str. 10-11.