Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru Dana sudnjega. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jednoga, Koji druga nema, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Poslanik. Neka su salavat i selam na njega, njegovu čestitu porodicu, plemenite ashabe i sve koji slijede put istine do Sudnjega dana.

Poštovana braćo, preporučujem sebi i vama bogobojaznost (takvu) i ustrajnost na istini.

Uzvišeni Allah nam poručuje: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako Ga se treba bojati i ne umirite osim kao muslimani.” (Ali Imran, 102)

I kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo Istinu…” (El-Ahzab, 70.)

Poštovana braćo, džamije su Allahove kuće na zemlji. Uzvišeni kaže: “Džamije su Allaha radi, i ne molite se pored Allaha nikome.” (El-Džinn, 18)

Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao da je Uzvišeni Allah, dž.š., rekao: „Džamije su Moje kuće na Zemlji. Pa blago li se robu koji se očisti kod svoje kuće, a zatim Me posjeti u Mojoj kući. Zaista, pravo Domaćina je da iskaže počast Svome gostu.“ (Ebu Neim)

Džamija je Allahova kuća, mjesto padanja na sedždu, utočište vjernika, škola duše i centar zajednice. U njoj se uči Kuran, odgaja srce, jača bratstvo, planira hajr/dobro i brani čast vjere. Nepovredivost džamije, mesdžida, je šerijatska norma i civilizacijska vrijednost: ona je sveta i odvojen je prostor ibadeta, čistoće i spokoja.

Poslanik, a.s., uljepšao je Medinu podizanjem mesdžida i u njemu je sabirao ashabe, donosio odluke, dijelio znanje, liječio duše, tješio srca i gradio zajednicu. U doba Allahovog Poslanika, a.s., i njegovih ashaba, džamija je bila škola, parlament, odgajalište, mjesto savjetovanja i zamišljanja budućnosti ummeta. Zato nas je Poslanik, a.s., podsticao na čestu posjetu džamijama govoreći: “Kad god neko ode u džamiju – jutrom ili uveče – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, koliko god puta ode ujutro i uveče.” (Buhari, Muslim)

I rekao je: “Allahu najdraža mjesta su džamije, a najmrža čaršije.” (Muslim)

Allahov Poslanik, a.s., je zabranio trgovinu u džamiju rekavši: “Kada vidite da neko trguje u džamiji, recite mu: ‘Ne dao ti Allah da ti trgovina uspije!’” (Nesai i Tirmizi – hasen) I rekao je: “Ko bude tražio izgubljenu stvar u džamiji, recite mu: ‘Ne dao ti Allah da je nađeš!’” (bilježe Tirmizi i dr.). Time nas je podučio da džamija nije pijaca, biro, muzej, ni sajmište, nego ibadetsko središte u kojem se srca vežu za namaz, zikr, znanje i dobročinstvo. Sve što narušava skrušenost, čistoću i dostojanstvo džamije – treba prekidati i sprječavati.

Džamije su simboli naše slobode i zrelosti. Kroz stoljeća smo bili slobodni i dostojanstveni onoliko koliko smo u džamije ulazili i u njima Jednom Bogu na sedždu padali. Džamije nas povezuju i sa svim prethodnim generacijama, čestitim ljudima, vakifima, imamima, hafizima, mujezinima, gazijama i šehidima. Stoljećima su naši preci vakufili, Allaha radi, biblioteke, škole, medrese, imarete, musafirhane, bolnice, vodovode, česme, hamame, mostove, puteve, dućane, hanove, bašče, livade, oranice, tekije, mektebe a ponajviše mesdžide i džamije. Stoljećima su, s druge strane, ti isti vakufi nacionalizovani, rušeni, privatizovani, pretvarani u parkinge, komplekse zgrada, pruge i šta sve ne.

Vakuf je, braćo, trajno opredjeljenje imovine u Allahovo ime za opće dobro. On se ne prodaje, ne poklanja, i ne nasljeđuje. Zato je čuvanje vakufa – moralna, šerijatska i pravna obaveza. Ko narušava vakuf, slabi zajednicu; ko ga štiti i razvija, jača vjeru, obrazovanje i dostojanstvo muslimana. Vakuf je emanet. On nije ničija privatna svojina. Vakuf se ne smije otuđiti, njime se ne smije trgovati, niti ga koristiti mimo svrhe za koju je uvakufljen.

Naša historija nam daje i inspiraciju i opomenu. Uz Stari most u Mostaru, na lijevoj obali Neretve, u periodu između 1512. i 1520. godine, izgrađen je mesdžid sultana Selima I Javuza. Nikada nije nacionaliziran, niti je prelazio u državno vlasništvo; ostao je vakuf, emanet Islamske zajednice.

Uz mesdžid je stoljećima poslovala vakufska magaza; arhivska građa bilježi 114 dokumenata o ovom vakufu, njegovoj upravi (muteveliji), imamima i mujezinima, i redovnim završnim računima pred vakufsko-mearifskim povjerenstvom. U ovom mesdžidu su služili ugledni alimi Mostara: mevlana Bajezid, muftija Mustafa Mukić, hafiz Husein-ef. Puzić, Omer-ef. Gluhić i njegov sin hafiz Muhamed-ef., Salih-ef. Novo i drugi. Stari most je, kroz predaju i praksu, imao i ezan-taš – kamen-stajalište s kojeg se učio ezan.

Tokom dvostruke agresije mesdžid i magaza su razrušeni. Obnovom Starog mosta obnovljen je i mesdžid i predan na korištenje njegovom titularu – Medžlisu IZ Mostar. Namjera je bila da bude mjesto kulturne prezentacije i sjećanja na ratna razaranja u Mostaru i Bosni i Hercegovini, no prostor je zloupotrijebljen u komercijalne svrhe protivno šerijatskoj svrsi i normama Zajednice. Zbog toga je Vijeće za fetve 2012. izričito naložilo povrat izvornog ibadetskog sadržaja. Slijedile su godine teške administrativno-sudske borbe da se vakuf oslobodi od samovolje i privatizacije.

Allahovom dozvolom i ustrajnošću zajednice, 29. augusta 2025., Medžlis je ušao u posjed mesdžida. U Sultan Selimovom mesdžidu ponovo je klanjana džuma i uspostavljeni su dnevni namazi. Ovo nije samo administrativna pobjeda – to je moralna pouka: vakuf je emanet ummeta, i ko ga uzurpira, udara na kičmu zajednice; ko ga brani, brani čast vjere i budućnost naše djece.

Draga braćo, Allah, dž.š. u Kur’anu kaže: “A ti podsjeti ili opomeni! Doista, podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.” (EZ-Zarijat, 55)

Stoga, podsjećam i sebe i vas da se čuvamo neprovjerenih i paušalnih informacija i govora bez znanja.

Allah nas upozorava u Kur’anu: „Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 36)

U mjesecu smo intenzivnog prisjećanja na Poslanika Muhammeda, a.s. Historija nas uči da bi se on, s.a.v.s., rijetko rasrdio. Jedan od slučajeva kada se Poslanik, a.s., žestoko rasrdio jeste kada su ashabi djelovali i govorili bez znanja. Naime, skupina ashaba je bila na putu. Kada su zanoćili, jedan se od njih probudio džunup, u stanju nečistoće, a imao je otvorenu ranu na glavi. Upitao je saputnike šta da radi, a oni su mu bez znanja odgovorili da se mora okupati, uprkos činjenici da će mu to ugroziti život. Nakon što se okupao, ashabu se bolest pogoršala i umro je. Kada su Poslaniku, s.a.v.s., iznijeli ovaj slučaj, on je kazao: “Ubili su ga! Bog ih ubio! Zašto nisu pitali ako ne znaju, jer je lijek za neznanje pitanje?! Dovoljno mu je bilo tejemmum uzeti.” (Ebu Davud)

Zato, kada je riječ o Sultan Selimovom mesdžidu, dužni smo:

  • da se oslonimo na vjerodostojne dokumente i institucije,
  • da branimo njegovu izvorno vjersku i vakufsku namjenu,
  • da odbacimo svaku glasinu koja zamagljuje istinu, potpiruje smutnju i slabi povjerenje.

 

Neka ovaj mesdžid ostane ono što jeste: Allahova kuća i most koji spaja generacije, a ne poligon za naše nesloge. Neka nam bude podsjetnik da je istina ibadet, a emanet svetinja.

Također vas podsjećam da je vakuf odgovornost i emanet naših najviših vjerskih autoriteta, njegovih rukovoditelja i upravitelja. Oni će pred Uzvišenim Allahom odgovarati za brigu o vakufima. Pa ako vakufe prepuste nemaru, nestručnosti ili – još gore – samovolji pojedinaca, ili ako im, ne daj Bože, promjene svrhu, prodaju ih ili ih poklone, teško se njima na danu polaganja računa.

Allahu, oživi srca naša ljubavlju prema Tvojim kućama. Učini nas od onih koji ih posjećuju, čiste i pune zikrom, namazom i znanjem. Sačuvaj naše vakufe od uzurpacije, nestručnosti, nemara i samovolje; podari njihovim rukovodiocima iskrenost, mudrost i strahopoštovanje.

Gospodaru, probudi nas iz nemara, vrati nas džamiji kao centru života, sjedini naša srca u dobru i udalji od nas razdor i zlo. Oprosti našim roditeljima, učiteljima i vakifima; primi njihova djela i uvećaj im nagrade. Amin!

 

Arnel-ef. Demirović, Ćose Jahja Hodžina džamija u Mostaru, 19.09.2025. godine