Osebujnost intelektualne raskoši Hivzije Hasandedića moguće je dekodirati u svim njegovim objavljenim tekstovima. Iako je jezik kojim piše uglavnom jednostavan, dostupan i razumljiv najširim slojevima društva, percepcija njegove rečenice je snažna i osebujna. Toliko je slojevita da u podtekstu nužno tjera čitaoce za daljim saznanjima, u traganje za namjerno izostavljenim ili notiranim fusnotama.
U metaforičnom smislu kazano, svaka ta njegova rečenica je posljedica pročitanih cijelih malih tematskih biblioteka.
Hasandedić u svim svojim naučnim radovima strogo vodi računa da ne pojašnjava općepoznate pojmove i događaje. Moglo bi se reći da je krajnje obazriv prema intelektualnim nivoima svojih čitalaca, štiteći na taj način njihovo dostojanstvo. Njegov stil pisanja pulsira brižnošću, pa čak i onda kada opisuje potpunu devastaciju vakufskih dobara i kulturno-historijskog naslijeđa. Takav javni diskurs je, razumljivo, i posljedica ambijenta u kojem je radio i djelovao, ali i ljudi s kojima se družio i u koje je imao puno povjerenje, od kojih je učio šta je javni govor i od kojih je crpio inspiraciju za svoja istraživanja.
Znao je često reći kako u životu ne postoje istomišljenici, jer dva čovjeka ne mogu misliti i raditi isto. Međusobnu saradnju definirao je na način da ljudi u određenim okolnostima i određeni period razmišljaju slično, nikada isto. Njegova istraživanja i njegovi objavljeni tekstovi su stilom i sadržajem slična drugima, ali nikada ista. Uvijek su originalna i prepoznatljiva. Takav je, vidljivo je u njegovoj biografiji, bio i u stvarnom životu.
Stara škola znanosti
Doprinos Hivzije Hasandedića našoj historiografiji je nemjerljiv i o tome imamo objavljeno na desetine radova, organiziranih naučnih skupova, održanih tribina. Ako usporedimo njegove objavljene radove s likom kojeg smo susretali na ulicama Mostara, u mostarskim džamijama i kojeg smo poznavali iz naše svakodnevnice neminovno ćemo zastati pred zapitanosti o njegovoj duhovnoj i intelektualnoj osobnosti, kao inicijalnom ishodištu motivacije i posvećenosti temama koje su, tokom njegovog života, bile, uglavnom, krajnja margina masovnih društvenih kretanja.
Njegov duhovni profil bez sumnje oblikovan je i definiran u ranom djetinjstvu i Gazi Husrev-begovoj medresi, a njegov intelektualni profil tokom studija na Višoj islamsko-šerijatskoj školi koju je diplomirao 1939. godine.
U vijesti objavljenoj u Jugoslovenskom listu, gledano iz današnje perspektive, dolazimo do zaključka da su bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci, imali izrazito razvijen odnos prema visokoškolskom obrazovanju.
Rektor na prvom islamskom fakultetu u Kraljevini Jugoslaviji bio je mostarski muderis Muhamed Emin Dizdar, a tom prilikom alumnistima VIŠTA obratio se izaslanik ministra prosvjete profesor na Beogradskom univerzitetu dr. Mehmed Begović. Biografije ova dva alima su danas široj akademskoj javnosti dostupne i na svojevrstan način govore o identifikacijskom kodu kojega su slijedili studenti VIŠTA. Ako pri tome imamo na umu opseg nastavnog plana i programa VIŠTA možemo bez zadrške zaključiti kako su oni pripadali najvećem intelektualnom sloju tadašnjeg bosanskohercegovačkog društva. Tokom četverogodišnjeg studija izučavali su sljedeće predmete: Islamsko obredoslovlje (ibadat), Šeriatsko pravo i filozofija prava (fikh, usul i tešri), Svjetovno pravo, a pod tim pojmom su se podrazumijevali: enciklopedija prava, rimsko pravo, građansko (porodično, obligaciono i nasljedno), povijest prava slovenskih naroda, ustavno, upravno i crkveno pravo, Dogmatika (akaid i ilmikelam), Islamska moralka, Historija islama sa historijom religija i sociologijom islamskih naroda, Islamska filozofija, Tumačenje Kur'ana (tefsir), Tradicija (hadis), Propovjedništvo (va’z), Psihologija, logika i metodika vjerske nastave, arapski, turski i perzijski jezik.
Osim vjerske naobrazbe primjetno je da je njihovo poznavanje prava bilo obimno i na izrazito visokom nivou, kao i poznavanje jezika. Bili su obrazovani i osposobljeni za svaku vrstu intelektualnog i društvenog angažmana što će pokazati i biografije njegove, prve generacije diplomiranih VIŠT-ovaca, kroz čije radove možemo rekonstruirati onu stvarnu povijest bosanskohercegovačkih muslimana na putu povratka svog višestoljetnog imena Bošnjak.
Sličnu poruku je u telegramu knezu Namjesniku Pavlu i ministru prosvjete Ćiriću uputio nakon uspješne odbrane završnih diplomskih radova reisul-ulema Fehim-ef. Spaho. Uputio je telegram. On je zahvalio "za očinsko staranje, za vjerski i kulturni razvitak muslimana u našoj otadžbini“. Kazao je da će škola davati uvijek ljude koji će u prvom redu služiti uzvišenom prijestolju i svojoj zemlji“. Prijestolje je ubrzo palo, a oni su nastavili doprinositi svom narodu i svojoj domovini. Svako od njih na sebi svojstven način.
U generaciji sa Hivzijom bilo je još devet studenata.
Hasan Škapur zbog bolesti diplomski je odbranio nešto kasnije. Iz njegove biografije dovoljno je napomenuti da je prvi počeo sa prevodom Buharijine zbirke hadisa, jednog od najautentičnijih i kod bosanskohercegovačkih muslimana izrazito omiljenih izvora islama. Sulejman Alimajstorović je u ženskoj medresi predavao arapski jezik, fikh, ahlak, akaid i druge vjerske predmete i bio je njen sekretar. Poginuo je 15. aprila 1944. Sudbina je Ćamilu Avdiću, koji je školovanje nastavio na prestižnom Univerzitetu Al Azhar u Kairu, dodijelila ulogu utemeljitelja Islamske zajednice Bošnjaka u Americi, i ne samo Bošnjaka. Njegov doprinos za afirmaciju islama u američkom društvu je ogroman.
S njim je na Al-Azhar, ali i u Ameriku otišao i Husein Viteškić također VIŠT-ovac, gdje se bavio bibliotekarstvom. Hasana Hasanefendića nalazimo među vazima banjalučkih džamija tokom Drugog svjetskog rata. U Banjaluci je kao profesor Niže okružne medrese radio i Ahmed Mulalić gdje je predavao arapski jezik. Hivzija Suljkić kadiju hafiza Ahmeda Mulalića registrirao je i među dugogodišnjim učačima mukabela u tuzlanskim džamijama. Hafiz Ibrahim Trebinjac, izvorno Mujačić jedan je od najpoznatijih profesora kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi. O Mehmedu Mujezinoviću i njegovom naučnom doprinosu bosanskohercegovačkoj historiografiji još dugo, dugo će se govoriti u akademskim krugovima. Biografske podatke Sirije Sikirića, nažalost, nisam uspio evidentirati.
Vjeroučitelj Hivzija
Većina njih se nakon završetka VIŠT-a odmah angažirala i u javnom misijskom radu, bilo vazovima ili putem tadašnje štampe. Prvo zaposlenje Hivzije Hasandedića u Mostaru bilo je u Građanskoj školi, gdje se zaposlio na poziciji vjeroučitelja. Na tom radnom mjestu ostao je do 1945. Važno je napomenuti da su tada u srednjim školama vjeronauku predavali i VIŠT-ovci Besim Korkut, prevodilac Kur'ana na bosanski jezik i Ejub Kabil. Osim toga Hivzija je bio vjerski vaspitač u Konviktu Narodne uzdanice u Mostaru. Na ovu dužnost stupio je 1942. U ovom Konviktu je i ranjen 1944. u bombardiranju Mostara od strane savezničke vojske.
Početkom ljeta 1943. godine u Mostaru je osnovana Podružnica Elhidajine omladinske sekcije "MLADI MUSLIMANI“ i ona je djelovala do februara 1945. godine tj. do dolaska partizana u Mostar. Pri osnivanju Podružnice izabran je i njen Odbor u koji su ušli: Hivzija Hasandedić, Salih Behmen, Džemal Čelić, Teufik Velagić i Hilmija Muftić, što je objavljeno i u Mladomuslimanskom podlistku u časopisu "El-Hidaje“ broj 4-5 iz 1943. godine, strana 168.
Formiranju podružnice najviše je doprinio tadašnji predsjednik Udruženja ilmije ''El-Hidaje'' u Mostaru, profesor vjeronauke na mostarskoj gimnaziji Ejub-ef. Kabil. Ova dva podatka Hivzija često nije isticao u svojoj biografiji. Više se referirao na radove objavljene u tom periodu. Jedan takav rad pun samokritičnosti objavio je u Glasniku IVZ-a 1942. godine pod naslovom "Nama o nama“. Već u drugoj rečenici akcentirat će otuđenost bošnjačke muslimanske inteligencije od vjere i islamskog morala njegovanog stoljećima u bošnjačkom kolektivitetu. S tim razočarenjem Hivzija će se nositi cijeli svoj život. Jednostavno nije mogao razumjeti kako se neko ko potiče iz muslimanske porodice i ima znanje ne prakticira vjeru.
Kritika društvenog stanja i udaljavanja od vjere
"Naše je stanje očajno i mi moramo priznati da iza naših sugrađana drugih vjeroispovijesti zaostajemo u svakom pogledu. Pitanje naše zaostalosti i našeg osjetnog nazadovanja više je puta iznošeno na tapet i na razne je načine raspravljano“, konstatirat će.
Uz podsjećanje na slavna vremena kada se riječ naših predaka uvažavala primijetit će da se zbog posljedica agrarne reforme muslimanski element može smatrati najsiromašnijim, pa se čak i za vjerske praznike na ulicama mogu primijetiti deseci muslimanskih siromaha.
"Ovi prizori moraju duboko kosnuti svakog kome imalo na srcu leži budućnost islama i muslimana u ovim krajevima“, upozoravao je.
Pad morala na nizak nivo u kojem je prostitucija, alkohol bila primjetna nazivao je rak-ranom. Ajetima i hadisima, citatima iz književnosti nastojao je alarmirati savjest čitaoca. Situaciju u tom pogledu nazivao je anarhijom ilustrujući stavove dostupnim statističkim podacima. Među prvim krivcima vidio je intelektualce. Među brojne mahane koje je htio popravljati bilo je i psovanje.
"Bit će nas koji će ustvrditi, da glavni uzrok svih naših oboljenja leži u tome, što su muslimani u današnje doba ekonomski pali; drugi će opet kao uzrok toga navesti našu konzervativnost i fanatičnost, a neki će čak ustvrditi da i sama vjera donekle koči naše napredovanje. Ja ću stati na jedno sasvim suprotno stanovište i pokušat ću dokazati, da glavni uzrok našeg nazatka leži u tome, što su se muslimani u današnje doba jako udaljili od svoje uzvišene vjere i što naša omladina ima sasma slab temeljni vjerski odgoj. Da su se muslimani u današnje doba udaljili od islama mislim da je svakom jasno i poznato i da to nije potrebno dokazivati. Ono što vjera strogo zabranjuje muslimani u 80% slučajeva vrše, a ono opet što vjera strogo naređuje muslimani ne izvršavaju“, napisao je Hivzija u tom tekstu.
Znanstvena metoda i analiza društvenih pojava
U ovim uvodnim napomenama na kojima je gradio ovaj poduži tekst uočljiva je da on nepogriješivo slijedi znanstvenu metodu intelektualnog pregnuća pri obradi teme. Tekst počinje čvrstim činjenicama, lahko provjerljivim i općeprihvaćenim.
Dovodeći ih u kontekst vremena i okruženja uspoređuje ih sa empirijski vidljivim standardima i naglašeno podvlači distinkciju između realnosti i nerealnih želja. On ne teoretizira odnose utjecaj ekonomskih prilika na opći moral. Jasno ga i pravilno podrazumijeva. U gradiranju uzroka lošeg stanja u društvu, što je manifestirano masovnim prosjačenjem, u kauzalnu vezu dovodi prostituciju, alkohol, psovku, odnosno poročnost koja u različitim društvenim odnosima može imati i različite manifestne oblike, prokazujući na taj način najniži stadij civilizacijskog beznađa iz kojeg, Hivzija nepogrešivo primjećuje, društvo trebaju izvući učeni, danas bismo to rekli intelektualci.
Po njemu, bez čvrste sinergije između znanja i vjerskog morala ni oni to nisu u stanju uraditi. Posljednjih decenija na teoretskoj ravni o odnosu znanja i morala su napisani tomovi i tomovi knjiga.
Hivzija, tačno prema projekcijama kur'anskog teksta, pouke izvodi iz povijesnih događaja, bilo da se oni odnose na prvu generaciju muslimana ili na stare Bošnjake, čijim djelima se i danas ponosimo.
Brojni humani, vjerski, vjersko-prosvjetni i drugi islamski kulturni spomenici, koji se nalaze razasuti širom Bosne i Hercegovine, svjedoče nam, da su muslimani nekad bili jedini gospodujući elemenat u ovim krajevima. Mnogi od tih spomenika kao na pr. džamije, munare, medrese itd. nalaze se još u dobrom stanju i jasan su svjedok nekadašnjeg sjaja i moći. Te brojne spomenike, kojima se mi danas divimo i ponosimo, napraviše naši poštovani preci, koji su sve istine islamske vjere čvrsto i postojano vjerovali, a temeljne dužnosti vjere točno ispunjavali. Ove spomenike nisu podizali samo veliki državni dostojanstvenici nego često puta i najobičniji ljudi i žene.
Obrazovanje i svijest o odgovornosti intelektualaca
Već tada, u ranoj mladosti, imao je visoko razvijenu svijest o tome ko je i na kakav način doprinosio muslimanskoj zajednici Bošnjaka i očuvanju njihovog životnog prostora, što mi danas slobodno percipiramo državom Bosnom i Hercegovinom. „Glavna tendencija pisca teksta 'Nama o nama' je da ukaže na neke naše bitne mahane i nedostatke i da iznese niz sugestija kako bi se to stanje popravilo“, konstatirat će sam Hivzija.
Za njega su kulturno-historijski spomenici ujedno bili i spomenici pregalaštva, odvažnosti, odgovornosti, učenosti, znanja, morala, htjenja, jednom riječju, spomenici vjere u Boga.
Detektirajući probleme Bošnjaka uočio je da oni dolaze kao posljedica, kako smo to već istakli ekonomskih, socijalnih, političkih i vjersko-prosvjetnih pitanja. Vjerovatno prepoznajući sudbinsko bilo u svom biću opredijelio se za doprinos u ovom četvrtom segmentu, gdje je bio neumoljiv i bespoštedan. Njegove analize, argumenti bili su toliko utemeljeni i razložni da im se nije moglo oponirati ili ih opovrgavati.
I u tome je bio, pokazat će vrijeme nepogrešiv.
Hivzija još 1942. kaže:
"Naša bi inteligencija trebala pogledati inteligenciju drugih vjeroispovijesti pa bi vidjela, s kolikom ljubavlju ona čuva i poštuje sve svoje svetinje, dok naša ne samo da ne poštuje ništa islamsko, nego, što je naročito strašno, s mnogim se vjerskim stvarima još i izigrava. I dok se inteligencija drugih vjeroispovijesti bavi isključivo onim, za što se tokom školovanja specijalizirala i nastoji da u svakoj prilici pomogne duhovnoj, dotle naša inteligencija kao da je upravo sebi uzurpirala pravo raspravljanja svugdje o vjeri i o onim najdelikatnijim vjerskim pitanjima kritikujući sve što se ne slaže sa »zdravim razumom« njihovih usijanih glava. Raspravljati o vjerskim pitanjima mogu samo oni, koji, prije svega, vjeruju sami, a pored toga posjeduju i posebnu stručnu spremu“. Iste ove stavove Hivzija će ponoviti i 1994. nakon što je prisustvovao jednom patriotskom naučnom skupu gdje su, u praktičnom smislu nereligiozni intelektualci iznosili svoje prijedloge o raspodjeli zekata. Hivzija se toliko uznemirio da je demonstrativno napustio skup. O tom skupu je kazao: 'O islamskim dužnostima mogu meritorno govoriti samo visoko obrazovani teolozi. Ovo, naravno, važi i za druge struke, jer Kur’an jasno kaže: Velatekfu ma lejse lekebihi ilmun, što znači: Ne govori što sigurno ne znaš, tj. što ti nije u struci itd. To je polazište.A ne porediti jedan temeljni islamski stav sa političkom parolom. Toliko me je to nasikiralo. Ima toga danas koliko hoćeš. Svak stručnjak za sve. Da Bog sačuva!“
"Velatakfu ma lejselekebihiilmun..." (El-lsra, 36.)
Vjerski angažman i odnos prema Mladim muslimanima
Posvećenost Hivzije Hasandedića vjersko-prosvjetnom radu, nauci, argumentima i realnim okolnostima, to možemo samo pretpostavljati, bila je i njegova razdjelnica, distanca od organizacije Mladih Muslimana u Mostaru.
Premda je dijelio slična uvjerenja sa većinom njih, premda je vođen operativno-istražni postupak nad njim od strane Udbe, Hivzija se nije našao na optuženičkoj klupi, niti je osuđivan. S većinom njih, nakon zatvorskih dana, je nastavio tematska druženja i imao korektne prijateljske odnose, što svjedoči da nije bio svjedok optužbe ni protiv koga od njih, i da ih je štitio u istražnim procesima kako 1948., tako i 1983. godine.
No, u tekstovima koje je objavljivao bio je puno oprezniji. U njima je izostavljao uvodne napomene i lične komentare a prezentirao samo historijske činjenice tema koju je obrađivao. Prema nepotpunom istraživanju glasila Islamske zajednice do 1965. nije objavio nijedan tekst. U tom periodu radio je u Statističkom uredu Oblasnog narodnog odbora, nakon čega prelazi u Arhiv Hercegovine, gdje će do izražaja doći njegova intelektualna raskoš.
No, u tom periodu on se nije distancirao od zvaničnih organa i institucija Islamske zajednice.
Hivziju Hasandedića nalazimo kao pridruženog člana i člana Izvršnog odbora Vakufskog povjerenstva u Mostaru na čijem su čelu bili Smail Serdarević, muftija Omer-ef. Džabić, predsjednik, hafiz Salih Puzić i drugi ugledni muslimani u Mostaru, kao i na delikatnim poslovima koje je Povjerenstvo imalo prvih poratnih godina. U brojnim javno obznanjenim sjećanjima isticao je kako se tih godina intenzivno družio sa kadijama Smailom Serdarevićem, kadijom Mehmed-ef. Udovičićem, kadijom Beširom Pintulom i penzionisanim muftijom hafizom Omer-ef. Džabićem.
Ovom krugu mostarske muslimanske elite nakon Drugog svjetskog rata pripadao je i Husaga Ćišić. Hivzija je Husagu opisivao kao prijekog čovjeka u čije društvo se nije moglo ući bez njegovog poziva. Mnogi su se ustručavali i pomisliti da bez dozvole sjednu u njihov kružok. Ako znamo biografije Hivzijinih poratnih prijatelja jednostavno je rekonstruirati i intelektualni ambijent u kojem su proživljavali represije komunističkog režima. Husaga je, nakon političkog angažmana, zvanično obavljao dužnost povjerenika zemaljske vlade za zaštitu spomenika kulture.
Muftija Džabić je bio jedan od istaknutih boraca protiv agrarne reforme.
Kadija Pintul je bio predsjednik Narodnog oslobodilačkog odbora u Fojnici. Većina njih bili su i prvi potpisnici poznate Rezolucije muslimana 1941. godine. Nakon oslobođenja, njemu je prvom bilo ponuđeno da preuzme dužnost reisul-uleme. Nakon što je odbio, funkciju je prihvatio Ibrahim-ef. Fejić.
Kadija Serdarević i kadija Udovičić su imali veliko iskustvo u imovinskopravnim poslovima. Nakon njihove smrti, došlo je do relaksacije društveno-političkih okolnosti, vjerovatno zbog utjecaja pokreta nesvrstanih zemalja, pa se Hivziji ukazala prilika da počne sa aktivnim publiciranjem svojih istraživanja.
Za to je imao sve preduvjete, i znanje, i motiv i iskustvo koje je sticao uz tadašnju elitu mostarskih muslimana, koji su bez ikakve sumnje ostavili neizbrisiv trag na njegov naučni rad, ali i na njegov islamski moralni habitus u kojem je ponovo dominirala masovna otuđenost muslimana od islama i njihova režimska pokondirenost.
To vrijeme je ovako opisao: Bio je to strašan proces! Dovoljno je bilo da je bio običan općinski ćato koji je završio četiri razreda građanske škole i da ga nema u džamiji! Ako je išta znao, nema ga u džamiji! U džamiju su dolazili samo oni koji su morali, koji su bili plaćeni!? Imami, kadije... od inteligencije je samo, koliko se sjećam, dolazio jedan profesor i jedan sudija. Ni bogati trgovci nisu dolazili! Čak je jedan bogati trgovac kadiji Serdareviću predlagao da kupi klupe u džamiju!? Pazi »klupe u džamiju«! Eto koliko je znao! A u džamiji je glavna sedžda. U svim ćitabima se kaže da je čovjek Bogu najbliži kad je na sedždi“.
Intelektualna zrelost i vjerski tekstovi
Sedamdesete i osamdesete godine bile su godine pune Hivzijine intelektualne zrelosti. Nažalost, u tom smislu bio je usamljen u Mostaru i rado prihvaćen u svim redakcijama glasila Islamske zajednice.
Tada su na njegov doprinos blagonaklono počele gledati i gradske strukture vlasti, jer ono što je Hivzija znao u Mostaru nije više niko. Bez obzira na vrijeme i zauzetost istraživanjima kulturno-historijske baštine on se nikada nije prestao interesirati za vjerske teme.
Doduše, više je čitao objavljene radove te vrste nego što ih je pisao. A pisao je i objavljivao i takve tekstove. Medžlis Islamske zajednice Mostar 2001. objavio je njegovu knjigu pod naslovom „Zagledan u islam“ u kojoj je sakupio 16 radova objavljenih u islamskim novinama i časopisima koji su izlazili u Sarajevu i Mostaru od 1942. do 2000. godine.
Radovi su pisani na temelju glavnih izvora islama, Kur’ana i Hadisa, i iz radova velikih islamskih i drugih filozofa svijeta.