Na prvu bi se moglo kazati da prozorska sela Lizoperci i Gračac te jablaničku Slatinu koja se nalazi negdje u sredini ne povezuje ništa zajedničko sem Jablaničkog jezera na koga se zajedno naslanjaju te nerijetko čemerne sudbine na koju su skupa osuđeni. Parče te sudbine u punom obimu su s početka 90-ih godina prošlog stoljeća osjetili posebno Lizoperci.

Selo je do temelja spaljeno a bošnjačko stanovništvo protjerano. Pošteđena nije bila ni mjesna džamija, sagrađena davne 1530.godine, čime je jedna od najstarijih džamija u našoj zemlji. Porušena joj je munara koja se potom urušila na krov objekta i gotovo potpuno ga uništila.

Džamija je već 2003.godine uvrštena na listu nacionalnih spomenika naše zemlje i u završnoj fazi je obnove.

Te iste 2003.godine na mjesto imama džemata Lizoperci postavljen je Amir-ef. Drežnjak za koga bi se moglo reći da je dijete džemata, budući da je rodom iz sela Grevići. Od tada pa do danas, džemat Lizoperci je realizovao brojne aktivnosti te postao prepoznatljiv po mnogim sadržajima iz domena vjerskog života. Ipak, u centar interesovanja javnosti mjesni imam Amir-ef., dospio je proteklih dana pričom o redovnom odvoženju nekolicine katolika na nedjeljnu misu u selo Gračac, o čemu su mnogi mediji izvještavali u sedmicama iza nas a što je, opet, u džematu Lizoperci već odavno poznato.

O čemu se zapravo radi i kako je sve počelo?

„Da budem iskren, iznenađen sam ovolikom medijskom pažnjom oko nečega što smatram sasvim normalnim i običnim, ali ako će to podstaći ljude da razmisle i shvate da je jedini ispravan put pomagati drugima tamo gdje je to moguće, bez obzira na vjeru i naciju, biću vrlo sretan. Kako je sve počelo? Slatina ne pripada mom džematu iako tamo ima ljudi porijeklom iz Lizoperaca. Blizu smo, dijeli nas samo jezero tako da se svi poznajemo. Prije nekoliko godina je u moj džemat uvršteno i selo Gračac u koje idem jednom sedmično radi mektebske pouke. Sticajem okolnosti, to se dešava nedjeljom. Već prilikom nekog od prvih odlazaka, na Slatini sam naišao na nekoliko starijih katolika koji su stopirali. Pretpostavljao sam da idu na misu pa sam ih povezao. Povezao sam ih i slijedeće sedmice, zatim i slijedeće. Na kraju smo razmijenili brojeve telefona i postali stalni nedjeljni saputnici – ja u mekteb a oni na misu.“, priča efendija Drežnjak.

Veli da je radostan što nekome, posebno starijim osobama, može na ovakav način izići u susret te dodaje kako mu je neobično simpatično što mu svaki put jedna od katolkinja, po izlasku iz automobila kaže „'Alal ti bilo pola moje mise!“.

Pitali smo ga šta je, po njegovom mišljenju, razlog da ova priča naiđe na toliko odobravanje i oduševljenje kod medija, pa i kod običnog svijeta.

„Svako to gleda na svoj način. Ja lično smatram da je među ljude posijano mnogo zla. Neki to i danas rade. Rekao bih da se hrane sijanjem zla. Notmalan čovjek to mora osuditi. Valjda je zato ovakvo nešto zanimljivo, lijepo. Mi na ovaj način pokazujemo da smo protiv zla i da je ljudskost daleko najljepša. Ovdje se i ubijalo i palilo i činilo mnogo toga što je neljudsko ali se ljudskost ipak nije mogla uništiti“.

Obzirom da se u njegovom džematu takvih primjera može naći podosta, zamolili smo Amir-ef., da spomene neke.

„Moj džemat svakog ramazana organizuje veliki iftar u Lizopercima za 27.noć mubarek mjeseca. Iftaru redovno prisustvuje i nekoliko katolika, poput predsjednika mjesne zajednice Mate Biloša ili fratra župe Gračac, fra Mate Topića. Fra Mato je čak izrazio želju da bude s nama u džamiji dok smo tu večer džematile obavljali akšam.

Prije nekoliko godina moje džematlije iz Tošćanice su izvršile sve pripreme za ukop jedne stare bake koja nije imala nikoga svoga. Očistili su snijeg, iskopali grob i pripremili sve potrebno pa su katolici došli i obavili sahranu.

Proteklih dana sam vrlo prijatno iznenađen još nečim. Naime, na putu između Lizoperaca i Tošćanice je katoličko selo Hudutsko. Nedavno me je tamo zaustavio jedan stari katolik, Mirko Šimunović, koji ima 84 godine sa jednom zamolbom. Nedaleko od Hudutskog nalazi se staro groblje, vjerovatno, sudeći po starim nišanima, muslimansko. Mirko mi je rekao da su to groblje održavali njegov djed i otac te i on ima želju da to nastavi činiti. Naravno, složio sam se i zahvalio se Mirku koji redovno dolazi na sve naše dženaze i vrlo je korektan i prijatan čovjek“.

Koliko ovako lijepi međunacionalni odnosi ovise o vjerskim službenicima?

„Mislim da je ovo područje na kojem djelujem najbolji pokazatelj da vjerski službenici mogu učiniti puno da se ti međunacionalni odnosi relaksiraju. Ljudi su opterećeni svojim brigama i svakome je potrebna lijepa riječ, osmijeh, lijep postupak. To 'kupuje' ljude. Ja se trudim da prema svakome, bez obzira na vjeru i naciju, budem korektan. Fra Mato Topić koji je župnik župe Gračac ima slične poglede po tom pitanju. Naši odnosi su jako dobri. Obilazimo se, čestitamo blagdane jedan drugome a po potrebi angažujemo i naše vjernike kako bi jedni drugima pomagali u slučaju potrebe. Jako nas je obradovala pomoć koju su ukupili župljani župe Gračac za našu malu djevojčicu Ajlu i to je prvenstveno fra Matina zasluga. On lično je vrlo često spominjao kako su svojevremeno, prilikom građenja crkve na Gračacu, značajan doprinos dali i muslimani. Dakle, vjerski službenici mogu imati vrlo važnu ulogu. Nedavno je u Prozoru bio jedan međureligijski skup na kome su bili i naš glavni imam, i katolički župnik i pravoslavni jerej. Znam da to ljudima puno znači i to je put kojim treba ići!.

Šta bi ef.Drežnjak poručio čitaocima?

„Poručio bih im da budemo istinski vjernici jer ćemo tako biti najbolji primjer ljudima oko sebe i tako ćemo doprinijeti suživotu i harmoniji među ljudima“.

(www.medzlisprozor.com)