U pet sati ujutro došli su se oprostiti se s njima, zaželjeti im sretan put i kabul obrede hadža pred njihovo najvažnije putovanje u životu. Među mostarskim hadžijama, u svojstvu glavnog vodiča Rijaseta IZ u BiH, na hadž je otputovao i mostarski muftija Seid ef. Smajkić. “
Ispraćaj sa "Hadžijske sofe”
Ispraćaj hadžija u Mostaru je jedan od najstarijih sačuvanih običaja. Zbog utjecaja civilizacijskih promjena i običaj je mijenjao forme dok je njihova suština ostala ista. Od kada datira islam u našim krajevima uz izvršavanje pete islamske dužnosti, odlaska na hadž, muslimani u BiH su ovu tradiciju zaogrnuli i u jedinstvene običaje. Sve do 1884. godine hadžije iz Hercegovine su išle na hadž pješice, na konju, na devi i lađi, i to od konaka do konaka a putovanje je trajalo po više mjeseci. Putovanja su bila nesigurna jer su drumski razbojnici često napadali hadžije i pljačkali ih. Najpoznatiji naš istraživač muslimanske baštine, Hivzija Hasandedić, od zaboravao je sačuvao i mostarske običaje ispraćaja hadžija, koji su po mnogo čemu jedinstevni u našoj zemlji. U Mostaru se sve do pred Drugi svjetski rat održavao jedan stari vjerski običaj vezan za odlazak hadžija na hadž u Meku. Hadžijama je sve do 1935. godine priređivan veoma impozantan ispraćaj kad su polazili na hadž, a i doček kad su se kućama vraćali. Do 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio sa “Hadžijske sofe”. Lokalitet se nalazio u najjužnijem dijelu Mostara, spram današnje zgrade Fabrike duhana. Na ovoj sofi hadžije bi klanjali po dva rekata »seferije«, tu bi se oprostili sa svima i odatle bi krenuli pješice ili na konju u pravcu Metkovića. Na ovom mjestu njima je također priređrvan i doček kad su se kućama vraćali.
Povorke djece kroz grad
Od 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio od Lakišića džamije u Ričini i stare željezničke stanice. Prvi svjetski rat, a kasnije i novonastale prilike u društvenom sistemu, diktirale su da se u Mostaru od 1935. godine nije praktikovao ispraćaj hadžija po starom običaju. Tradicija je zabilježila i običaje koje su obavezno primjenjivali imućnije haždije. Mualim bi skupio djecu u mekteb, poredao ih u red dvoje po dvoje, i s tom bi povorkom, koja je nekad bila duga po sto i više metara, krenuo prema hadžijinoj kući. U ovoj povorci su učestvovala samo muška djeca. Na čelu povorke su išla dvojica učenika koji imaju najljepši i najzvonkiji glas. Oni bi najprije gromkim glasom proučili »Euzu« i »Bismilu« koje su ostala djeca pratila sa »amin«. Povorci su se u putu priključivali svi koji su želili učestvovati kod ispraćaja hadžija. Kad djeca u povorci dođu do hadžijine kuće, ona uđu u njeno dvorište i obiđu ga. Tu oni glasno prouče jednu dovu i pošto budu darivani, pođu s hadžijom prema “Hadžijskoj sofi”, odnosno Lakišića džamiji. Maulima su nekad darivali dukatom. Postojao je običaj da hadžija, kada izađe iz dvorišta, uzme s ulice nekoliko kamenčića i baci ih preko sebe u dvorište svoje kuće. Ovo se činilo s namjerom i željom da se on živ i zdrav opet svojoj kući povrati. Rodbina i prijatelji pratili bi hadžije do Metkovića ili, od 1884. godine, do željezničke stanice. Danas ni “Hadžijska sofa” i stara željeznička stanica ne postoje. Porušene su.
Bedeli iz Mekke i Medine
U mostarskim rukopisima (jazma manuscript) starim po 400 i više godina nalazimo prepise hadžijske dove na temelju čega se može zaključiti da je ovaj običaj u Mostaru star više od 400 godina. Ne zna se također ni ko je autor ove dove. Nju je, sigurno, sastavio neko od uleme, po svoj prilici mostarski muftija ili muderis. Ovaj običaj je bio jedinstven u Mostaru i on se nije praktikovao ni u jednom drugom mjestu u Bosni i Hercegovini. Izvjestan broj hadžija iz Mostara nisu ovu dužnost mogli, iz zdravstvenih razloga, lično obaviti, pa su to činili preko svojih zamjenika (bedela). Bedeli su najčešće bili Arapi iz Meke i Medine koji su svake godine dolazili u Mostar i, tražeći da za druge idu na hadž, u Mostaru ostajali po više mjeseci, a ponekad i cijelu godinu. Za to vrijeme oni su stanovali i hranili se u Ali Fehmi ef. Džabića i Hasanage Lakišića konaku, mostarskim medresama i drugdje. Bedelima koji su stanovali u medresama i sobama uz džamije, okolni muslimani su redovito slali hranu i sa svim ih potpuno opskrbljivali. Bilo je i domaćih ljudi koji su za druge išli na hadž u Meku.
