Naša soba je bila bez tavana, čađava, sa malim niskim pendžerom, mračna i zimi previše hladna. Skoro svaku veče sjedili smo pored ognjišta. Većinom sam bio u majčinom krilu. Mama Darinka je bila blage naravi, tiha, nježna i umiljata. Imla je smeđu, dugu, sjajnu kosu, zelene oči, rumeno lice i sitne bijele zube. Njenim nježnim rukama stalno me je milovala po leđima, ramenima, glavi i prsima. Često me je ljubila po tjemenu glave, podizala mi jednu pa drugu ruku, blagosiljala me i Boga molila za moj dug život i zdravlje. I otac Nikola me je držao na krilu. Milovao me je i ljubio, pričao mi priče i grohotom se smijao kada bi mu rekao neku lijepu riječ. Bio je razvijen, pun snage. Imao je crnu put, krupne oči, požutjele zube, debeo glas i meni neprijatan miris nikotina iz usta.
Otac je rano odlazio iz kuće i kasno se uveče vraćao. Ne znam gdje je išao i šta je radio.
Majka je rano muzla kravu, varila mlijeko, pripramala doručak, a zatim bi i ona otišla od kuće. Vraćala se oko podne da ruča sa mnom, da ispeče hljeb, očisti ognjište, opere suđe, čarape ili veš i razgrne ih po stijenama ili zidu iznad kuće. Opet bi negdje otišla i uveče se sa kravom vraćala noseći na leđima balu drva, a u rukama kantu vode i pletivo sa iglama i klupkom pređe.
Striko Vukota je imao dvije krave i konja. On je sa konjem odlazio od kuće i zadržavao se negdje po nekoliko dana. Krave mu je čuvao najstariji sin Slavko. Njega smo ja i moj vršnjak stričević Petar najviše voljeli. On bi nam, iz šume, u džepu, uvijek nešto donosio jagoda, kupina, drenjina, gloginja ili šipurika. Donosio nam je žireva i babura pa smo se time igrali i pravili razne figure i igračke. On nas je branio od druge dijece i štitio nas od roditelja kad zijan napravimo.
Njega su voljeli i moji roditelji. Vidio sam nekoliko puta kako mu je moj otac nešto tiskao u ruke i džepove i kako mu je na uho šaputao neku njihovu tajnu.
Ja i Petar se nikada nijesmo razdvajali osim po noći. On je spavao sa svojom braćom a ja sam. Ali je često bježao od braće i spavao sa mnom. Majka bi nam ujutro tepala i budila nas riječima: ˝Ustajte golubići moji, anđeli moji, sokolovi moji.¨
Eh,Bože moj,kako vrijeme brzo prođe.
Otac se razbolje i na prečac umrije. Vidim svi oko mene plaču pa plačem i ja. Majka je najviše plakala i kroz plač govorila:˝Jadno moje siroče, ko će ga sad hraniti i oblačiti, savjetovati i učiti, štititi i čuvati, koće mu priče pričati i na slave voditi.˝
Sahraniše ga u seoskom groblju. Naveče pitam majku:˝Jeli moj Nidžo sada na nebu i vidi li on nas?˝
˝Jeste dušice moja, on je sada anđeo i on nas i vidi i čuje, zna šta radimo i pričamo ali mi njega ne vidimo.˝
˝Pa neplači onda majko,naljutit će se pa neće više dolaziti,moramo biti dobri i mirni.˝
˝E, pametno moje, vilo moja sa planine, sokole moj˝, govorila mi je majka.
Jednog dana našoj kući dođoše tri namjernika. Jedan je vodio konja,drugi je jahao na konju a treći je išao iza konja i nosio torbak na ramenu. Ja se i Patar sakrili iza zida i ćurimo kroz zidne šupljine, pazeći da nas ne primijete.
Konju natakoše zobnicu na glavu. Odabraše prikladno kamenje i sjedoše. Pričaju glasno,a mi neznamo sta pričaju. Smiju se, a mi neznamo čemu se smiju. Jedan od njih napuni lulu, a druga dvojica saviše cigarete pa puše li puše.
Stigoše stric,strina i moja majka. Rukovaše se sa pridošlicama,a mi iskoristismo priliku i zajedno sa majkom i strinom utrčasmo u kuću.
Striko ostade sa gostima. Čuo sam da izgovara moje ime i ime mog vršnjaka, njegova sina Petra. Spominjao je imena i drugih dječaka iz sela. Onaj što je torbak nosio zapisivao je sve što je striko govorio.
Pozdraviše se i odoše.
Tek tada osjetih strah i čvrsto se uhvatih za majčinu kotulu. ˝Ne plaši se ti anđele moj dok je majka s tobom. Ne dam ja tebe nikome dok sam živa. Nek te dragi Bog čuva i sačuva svake muke i dušmanske ruke˝govorila mi je majka.
Nakon tih događaja nastadoše tmurni i kišoviti dani. Iza kiše pade snijeg. Načini nam striko ligure, a majka nam dade stari drveni škip.
Klizali smo se sve dok je bilo snijega. Dani postadoše sve duži i ljepši. Zazeleniše se okrajci odjenu se gora, isklasaše žita, a nama djeci nikad dovoljno igre i nestašluka, graje i rahatluka u toj Prijevarskoj kotlini.
˝Bože, gdje mi je bila majka onaj dan kada je naišao karavan sa djecom?˝ Što taj dan striko nije nigdje otišao? Što je strina sa njenim Petrom negdje pobjegla, a mene ostavila sa stricem u kući? Te misli su me dugo mučile.
Karavan sa dijecom stiže i do naše kuće.
Pred ulaznim vratima neznanac pozva strica. Stric me uhvati za ruku i zajedno izađosmo pred kuću.
˝Jel´ to tvoj dječak koga caru daješ?¨ ˝Jok˝,veli stric, ˝to je moj bratić. Vidiš zdravo, pametno i razvijeno dijete. Moj se razbolio, slabunjav je i mršav. Odvela ga majka u rod ne bili se malo okrljo.˝ ˝Svejedno nam je kad je tako. Daj dijete.˝ Stric me dovede blizu konja, a neznanac me uhvati ispod pazuha i strpa u sepet. Prostran sepet. Uz njega pričvršćen debeli guber od kostreti. Sa unutrašnje strane guber obložen i prošiven crvenom svilom. Na jednom kraju presavijen i preko stranice sepeta dira gotovo do zemlje. Na dnu sepeta tanka šilta, druga šira i tanja i vuneni jastučić činili su sve rekvizite moga novog doma. Čim su me strpali u sepet počeo sam plakati i majku dozivati.˝Ne daj me striko˝vikao sam na sav glas. Nije bilo pomoći. Seizi, askeri i čauši ne bendaju, ne obraćaju pažnju, ne čuju me. Bog zna gdje su im misli bile.
Preko puta mene na istom konju, u sepetu, stajao je dječak koga sam prvi put vidio. I on je glasno plakao. Kosa crvena i sjajna kao svila od kukuruza, plave oči i pjegavo mokro lice od suza. Krnjav, ispala mu tri prednja zuba.
Glasan plač zamijenili su jecaji. Česti jecaji postajali su sve rjeđi i rjeđi dok ne pređoše u duboke uzdahe. U okrilju noći zaspah.
Ne znam koliko sam spavao. Probudio me glas moje majke. Ispravih se u sepetu. Okretao sam se na sve strane, pretvarao u uho, samo da ponovo čujem taj glas nade i spasa. Ali uzalud. Nijesam ga više čuo. Gledam okolo, konji pasu, seizi sjede na travi, drže dugačke sindžire i drijemaju. Vratiše se askeri i čauši. Seizi ustadoše i nastavismo put.
Probudi se dječak sa druge strane samara.
˝Kako se ti zoveš?˝ upitah. Mirko. Reče mi i prezime. Dugo sam ga pamtio. Ne znam što mi je izlapilo iz glave.˝Ne može insan sve pamtiti. Eh,kad bi pamtio gdje bi mu kraj bio.˝
Putovasmo dugo preko brda i dolova, polja i planina, potoka, rijeka i mora, ćuprija i mostova. Putovasmo sa konjima, fijakerima, lađama i brodovima i stigosmo u Carigrad. Dočeka nas carska raskošnost i gospodska udobnost. Dočekaše nas alimi i hafizi, muftije i muderisi, hodže i hadžije, mlađi i stariji, s turbanima i bez turbana. Dočeka nas sva svita Carigradska. Uvedoše nas u hamame, ošišaše nas, skinuše do gola, okupaše, namirisaše i obukoše u nove odore. Nijesmo više ona već carska djeca. Imamo svoje krevete, ormare, stolice i svoje mijesto za hastalom.
Okupiše nas na večeri. Dug i širok hastal prekriven bijelim prekrivačem, a po sredini sofre poredani bakreni sahani puni pure začinjene maslom i mladim kajmakom. Duge drvene kašike protegle se od sahana do ivice hastala.˝Uzmite kašike za rukohvate i počnite jesti.˝ veli nam ćehaja. Uzmem kašiku za vrh,a ona dugačka, ne mogu je ustima primaći. Hoću da pomjerim šaku bliže puri. Ne daju mi. Gledam svi se muče i ne znaju kako će jesti. Ja se dosjetih i dječaku preko puta mene tutnem moju kašiku u njegova usta. On tako učini meni. Ostali dječaci to isto uradiše.˝Dosta˝veli Ćehaja ˝Donesite im drugo jelo i druge kašike.˝
Odvoiše me od te djece i odvedoše u drugu zgradu. Smjestiše me u sobu sa još troicom dječaka. Osunetiše me. Dobih novo ime - Hasan. Ostadoh tu nekoliko godina. Brzo naučih jezik i pođoh u mekteb i školu. Bio sam odličan učenik. U mektebu oplemenih dušu, naučih se poštenju i pravednosti, Allahu se moliti i njemu predan biti. U školama stekoh široko znanje i obrazovanje. Puno predmeta, a malo vremena da ih čestito savladaš. Filozofiju i matematiku, strategiju i taktiku sam posebno volio i učio. Takmičili smo se pod zapovjedništvom juzbaša u atletskim, a kasnije, u borilačkim disciplinama i vještinama. Vježbali smo na kopnu i na vodi, sa konjima i bez konja, po danu i po noći, po kiši i snijegu, po mrazu i vrelom suncu. Takmičili smo se u izdržljivosti i snalažljivosti, u pustinji i prašumi, u polju i na planini. Uvjek sam bio među najboljim. Volio sam konje i vježbati sa njima. Bio sam im istinski prijatelj. Kad god bi prišao konjima poljubio bi ih, prislonio svoje lice uz njihovo, pomilovao bi ih, po glavi, prsima, nogama, trbuhu i sapima. Podizao bi im sve četiri noge i provjerio jesu li im potkovice dobre. Tepao bi im kao najboljim ahbabima. Nastojao sam što detaljnije upoznati njihovu ćud, kako bi im se što bolje prilagodio. Učio sam ih da i oni upoznaju moj tabijat, da mi prepoznaju glas i paze na moje komande i naređenja.
Uspješno završih i civilne i vojne škole. Počeh se oduživati caru. Odlazio sam na razna ratišta i učestvovao u mnogim bitkama. Pobjeđivao sam, a bio sam i ranjavan. Pet puta teške i tri puta lahke rane. I eto, ostadoh živ. Poslije svake pobjede uslijedila su odlikovanja pohvale i priznanja, prijemi kod vojnih komandanata i sultana, odmori na moru i planinama, u hanovima i banjama. Raskošan život sam živio.
Ahbabi mi jednoga dana rekoše da ženiti se trebam. Nanizale se godine, a evlada nemam. Stigao haber do cara. Preporuči mi hanumicu od drugog mu koljena. Na svadbi kakvoj se ne pamti i kako carevom dvoru dolikuje okupila se sva Carigradska vojna i civilna svita. U đerdeku prvi put vidjeh ljepotu i osjetih dobrotu moje hanume. Rahatluku i sreći nije bilo kraja. Rodi mi četiri sina kao četiri zlatne jabuke. Poginuše dvojica ala im rahmetile u teškim bitkama za našeg cara. Dvojica žive u Carigradu. Oženjeni su od ljudi dobrog soja. I djece, mojih unučadi, hvala Allahu dželešanuhu imaju.
Proljeće bijaše, godine 1568 ili 990 po Hidžri kad me je car pozvao na dvor. Dočeka me sa svim vojnim počastima. Ja mu se poklonih do zemlje. Htjedoh skute da mu ljubim, a on me preduhitri i veli da me zbog mojih zasluga u pašu promoviše i pruži mi ferman kojim me postavlja za komandanta i vladara nahije Rudina.˝Tamo˝ veli ˝zavedi red po šerijatskim, ljudskim i mojim zakonima, okupi askere, čauše i seize, ubiraj harač i poreze, gradi kule i čardake, bogomolje i haire. Radi šta te je volja samo meni odan budi i za korist svoje carevine radi.˝
˝Hoću čestiti care˝,obećah i jemin njemu i Allahu dželešanuhu dadoh.
Odoh u Rudine. Zatekoh teško stanje. Niko nikog ne arlaiše. Međusobno se svađaju i tuku, lažu i kradu. Harač se ne ubira a porez ne plaća. Kulik se ne odrađuje, a djeca u vojsku ne idu. Stoka i karavani se pljačkaju a ljudi se iz zasjede ubijaju.˝Pravi džehenem˝velim.
Počeh uvoditi red. Okupih askere i čauše, sejmene i seize, telale i poljare, šumare, filance i poreznike. Zaprijetih svima da moraju pošteno raditi, šerijata i zakona se držati odani meni i caru biti. Postavih ćehaju, munlu i deftedara i uspostavih divan.
Brzo sagradih kulu, kasarnu za askere i čauše, prostor za ajane i ćate, nekoliko hanova i dućana, dva mlina na Trebišnjici i jedan na Čepelnici, most u Mirušama i Čepelici, načinih dvije hair česme u Dabru, a po jednu u Fatnici, Kačnju i Čepelici. Podigoh čatrnje na Krstačama, Planoj, Jačištima, Šljunovini, Vrbici, Vranjskim, Koritima, Ljubomiru i Jasenu. Iskopah ublove u Ublini, Carevoj lazini, Trnovici i ispod Lipnika, Viduše, Somine i Sitnice. Napravih puteve za konje i kola. Ogradih carske dolove i ograde, podijelih carsku zemlju na trećinu u svim poljima i ogradama. Povećah broj krupne i sitne stoke i privedoh namjeni zemlju i pašnjake u Babi planini, Žrvnju, Zelengori i Volujaku i tamo iskopah i načinih goleme ublove.
Napravih utvrde na Koritima, Dabru, Ljubomiru i Mirušama i postavih dizdare, a u Kuli, Dabru, Fatnici, Čepelici, Ljubomiru i Mirušama ajane. U svim selima imenovah muktare i obavih muhabet sa rajom.
Odabrah kršne momke u drenbendžije i postavih ih na klance i prevoje prema Dubrovniku, Kotezima, Stocu, Odžaku, Ćernici i Klobuku. Formirah i dobro uvježbah četu akindžija. Davao sam ih halal bilo, u ispomoć i Kotezkom i Klobučkom begu.
Mentalovci su bili uz mene i zajedno sa čaušima održavali red u nahiji. Sve je to imalo golemu cijenu. Drenbendžije u Klancima i prevojima poubijaše i hasum učiniše na desetine Crnogorskih i Mletačkih uljeza i razbojnika. Glave odrubiše pljačkašima i hrsuzima iz drugih nahija, a čauši i mentalovci uhapsiše čitave buljuke razbojnika i katila i dovedoše ih u hapsanu u Kulu. Između njih odabrah i odrubih tri glave za krađu, prepade i pljačku, dvije za silovanje, jednu za ubistvo oca, a jednu za preljubu. Sve to dam telalima na doboš i talambase da svijet u nahiji vidi da sa mnom nema šale. Raja se umiri ali navališe tužbe pa svak svakog za svašto tuži, brat-brata, rođak-rođaka, komšija-komšiju, prijatelj-prijatelja, otac sina, žena muža. Pozovem munlu i kadije i zaprijetim im da ću svima glave odrubiti ako ne budu po šerijatu, svojoj savjesti i carskim zakonima sudili.
¨E,sad˝,velim ˝moram sam sa sobom izravnati račune.˝Pošaljem saize, askere i čauše u Prijevor da mi udovicu Darinku Predojević dovedu. Naredim da se za nju pripreme dvije odaje i dvije hizmećarke, nabavi jelo i piće, nova odjeća i obuća za stariju žensku osobu pravoslavne vjere. Otjeram ispred kule sejmene i nestrpljivo čekam.
Uvedoše staricu. Viri sijeda kosa ispod crne marame, lice naborano i blijedo, pogurena i mršava, oči upale duboko u glavu, bez zuba, u crnoj kotuli i džemperu i starim kožnim oputnjacima. Blagi osmijeh, vesele oči i ljupki glas odaju njenu plemenitost i dobrotu. Ustanem se sa mindera primaknem se hastalu i velim joj :˝Dobro došla. Izvoli sjesti.˝
˝Bolje Vas našla silni Pašo,˝veli,˝neću da sjedim, zašto si me ovdje priveo?˝
˝Sjedi,ne boj se,hoću malo s tobom da eglenišem! ˝
˝Ne bojim se ja silni Pašo ni tebe ni tvoje vojske, nego se pitam, šta sam ja toliko skrivila tebi i tvome caru pa da po mene ovako staru i slabašnu šalješ ovoliku ordiju. Zar u nahiji nema tebi ravna kaurina da u polju pred butum dunjalukom podjelite mejdan. Ako ti je stalo do moje glave, evo ti je, odmah odrubi. Znam da nikome ne praštaš. Već si mnoge znane i neznane odrubio.˝
˝Pred Boga moram doći i njemu račune položiti pa nek sudi˝velim joj ja.˝Ali tebe ovdje niko taknuti neće niti smije. Ni dlaka ti sa glave ne smije faliti. Molim Te sjedi, da kahvu popijemo i ljudski promuhabetimo.˝
Starica sjede. Stiže i kahva.˝Koga imaš?˝tiho je upitah.
˝Nikoga silni Pašo.Rano sam obudovila.Imala sam dobrog čovjeka Bog da mu dušu prosti. Ostavi mi jedinca sina i u šestoj godini života odvedoše mi ga turci-rano moja ljuta.˝
˝Turci˝velim joj ja˝nijesu u adžami oglan uzimali jedince, već djecu od onih domaćina koji su imali više muške djece.˝
˝Eh,duga je to priča silni Pašo.˝
˝Pa ispričaj mi je molim te.˝
˝Turci su jedne godine došli u selo da popišu svu mušku djecu. Đever je imao šest, a ja jednog sina. Kazujući imena svoje djece spomenuo je i ime moga sina. Uoči dolaska turaka po djecu, o čemu ja ništa nijesam znala, đever mi reče da je dobio poruku iz moga roda da mi je majka na umoru i da želi da me vidi. Odoh, po mojoj nesreći, tu večer, a sina ostavih kod đevera. Dođok u rod a majka zdrava sjedi kraj ognjišta i plete čarape. Prevario neko đevera pomislih u sebi i ne rekoh majci ništa. Prespavah tu noć a ujutro malo se duže zabavih sa majkom. Pred veče dođoh kući. Vidim nema mi sina. Pitam ˝gdje mi je Nenad.˝ Svi šute. Ja opet iz sveg glasa pitam ˝gdje mi je Nenad?˝
˝Odveli ti ga turci˝vele. Uđoše u kuću i odmah upriješe prstom na njega. Njega ćemo voditi i gotovo. Džaba smo se opirali, molili i kumili da uzmu koga god drugog hoće.˝˝Nećemo,¨vele,˝nikog drugog do njega.˝˝Uhvatiše ga, odnesoše, ubaciše u sepet na konju i odoše. Potrčasmo da otmemo dijete a oni isukaše sablje i hoće glave da nam odrube.˝Ja nako umorna jadna i žalosna potrčim za karavanom. Noć me uhvati na Mekoj grudi. Trči ja, trči vas cijelu noć. U cik zore stigoh karavan na Česmerskoj ravni. Zakukah i zovnuh sina iz sveg glasa. Okupiše se i opkoliše me turci. Izvadiše sablje i jatagane iz korica i dreto mi rekoše da mi sina ne mogu i neće dati. Ispričaše mi kako ih je đever prevario i utrpao im moga umjesto njegova sina. Vratih se jadna i čemerna u Rudine. Kukala sam i plakala danima, mjesecima i godinama. Kukam i danas i kukaču dok živim ovaj nesretni ovozemaljski život. Zamrzila sam đevera i jetrvu ali ih nijesam klela. Neka im Bog sudi na onom svijetu. Djecu im volim i ne ponašaju se rđavo prema meni. Đever me je istjerao iz kuće. Pregradio je štalu gdje mi je nekad krava ležala. Načini nisku i usku sobicu u kojoj se ne mogu čestito ni ispružiti ni ispraviti. Sin mi se nikad nije javio. Asli je umro-Bog da mu dušu prosti. A što me to ti silni Pašo ispituješ, što ja ovo sve tebi pričam, što mi so na živu ranu turaš.˝
˝Slušam te kako mi to lijepo pripovjedaš, nego, reci mi bili Ti poznala svoga sina da ga vidiš?˝
˝Koja to majka ne bi poznala svoga sina silni Pašo. I danas mi je pred očima njegova ljepota, pretilost i živahnost. I danas ga vidim sa crnom, dugom, kovrdzavom kosom kao ogrljak kod crnoga ovna. Dva crna oka sijaju ko dva draga kamena. Obrazi rumeni ko rumene jabuke. Usnice kao kod anđela, a sitni bijeli zubi ko dva niza bisera. A baška pamet, ko da mu je dvadeset godina bilo, a ne nepunih šest. E, tugo moja, da mi ga je samo još jednom viđeti pa da odmah umrem. Ne bi mi žao bilo.“
“Sad je on veliki, odrastao čovjek, a dosta zemana prošlo, jesi li sigurna da bi ga prepoznala?“
„Jašta bi nego prepoznala. Imao je, rano moja ljuta, biljeg. Na lijevoj ruci, na sredini između lakta i ramena Bog mu je, na tom mjestu prilijepio malu ribu gaovicu. Kuku meni dok sam živa za njim.“
„Ne kukaj majko, ja sam tvoj sin“rekoh.
„Ne šprdaj se samnom vako starom i ucviljenom. Nađi nekog drugog s pram sebe ravnog pa se s njim šprdaj.“
„Majko, zar ne vjeruješ da sam ja tvoj sin.“
„Zagrni rukav lijeve ruke da ti biljeg vidim ako istinu zboriš.“
Ustadoh se ja, a ustade i ona. Ja skidoh ogrtač, ječermu i košulju sa lijeve ruke. Ukaza se biljeg. Majka pogleda, otvori usta i duboko udahnu, zakoluta očima i zatetura. Ja je brzo uhvatih, prigrlih i počeh instiktivno po glavi ljubiti. Uzeh je u naručje i položih na minder. Zovnuh hećime. Ne mogoše joj pomoći. “Umrla je.“rekoh. Nagnuh se da je još jednom vidim, a ona otvorila oči i gleda me baš kao što je to činila kad sam dijete bio. Stavih joj ruku na čelo, zatvorih joj oči, poljubih je posljednji put i pokrih bijelim čaršafom. Naredih da je okupaju, namirišu i obuku u pripremljenu odjeću.
Organizovah sahranu. Na dan sahrane okupi se svijet iz čitave nahije. Došlo i staro i mlado i muško i žensko i kršćani i muslimani. Svi butum. Došao svijet i iz drugih nahija. Napuni se kotlina Prijevorska, da iz neba iglu turiš pala bi na insana. Ukopasmo je i Bogu jemin učinih, na njenom grobu da ću za njenu dušu, tu, baš na tom mjestu, sagraditi crkvu.
Strica dadoh kamenovati. Pozvah ajana i dizdara, seize i askere i naredih da se na vrh sjeverne strane Pirjevora, pored džade, do pasa zakopa i na glavu stave i svežu svilenu kapuljaču i kamenuju. Uradiše to bez pogovora.“Ačkosum Ti, Pašo, na tvojoj pravednosti“ zborili su međusobom po nahiji ljudi. Neko, u mojoj, a i u drugim nahijama, proširi haber da je sevap svakom mještaninu, putniku i namjerniku, koji tom džadom prođe, turiti bar jedan kamen na tu gomilu. Dadoše joj ime Primetna gomila.
Te godine prikupih harač i porez, ćar od ujma iz sva tri mlina, dobit iz hanova i dućana, kirija i kiridžija, te prinos od hajvana i na to doturih raniju ušteđevinu. Poslah Caru i carevoj hazni što je njihovo,a sve ostalo nanijetih utrošiti na izgradnju crkve u Prijevoru i džamije u Plužinama kod Maslenog dola.
Carevoj hazni nikada i ni jedne godine, ni nehotice, nijesam zahašao ni pola zlatnika. Vazda sam joj priturio koji dukat više.
Čim dobih crteže iz Carigrada i buruntiju od Begler-bega pozvah najbolje klesare, zidare i tesare iz nahije i zapovijedih im da u isto vrijeme počnu graditi crkvu i džamiju i to kamenom, pločom i pržinom iz istih majdana, klakom iz iste klačine i građom sa iste planine.
Na vakat, hvala Allahu dželešanuhu, stiže zvono iz Kreševa.
Istog dana, narednog proljeća godine 1571, u podne, začu se zvono sa crkve i ezan sa džamije.
Toga dana nijesam išao nigdje, ni u crkvu, ni u džamiju. Ne može insan u isto vrijeme biti na dva mjesta. Možeš ga raščejrečiti na dva jednaka dijela i jedan čejrek odnijeti na jednu, a drugi na drugu stranu. Ali šta je sa dušom. Ona postoji, a ne vidiš je. Ona je tu blizu, na dohvat ruke, a ne možeš je dotaći. Ona je kod nekog tvrda ko stanac kamen, a kod nekog mehka ko pamuk. U njoj su smještene sve želje i ljubavi, a ne znaš kolika je ni kako izgleda. E, tu dušu ne možeš nikako raščejrečiti.
Osmog proljeća nakon što načinih crkvu i džamiju stiže Alica u carskim kočijama i carskom pratnjom. U jednoj ruci drži carski ferman, a u drugoj buruntiju Begler-bega.“Selam su ti car i Begler-beg. Evo ti ferman i buruntiju, kočije i pratnju pa bujrum na put do Segedina. Tamo te je Sultan postavio na mjesto segedinskog sandžakbega“ veli mi Alica. Tako i bi.
U Segedinu ostadoh osam godina.
Vratih se na dvor sultana Murata. Prihvatih se posla i položaja čikirdžibaše sve do ramazan bajrama 1591. godine. Nakon bajram namaza sultan me odvede u odaju za posebno drage goste i saopšti mi da me je imenovao beglerbegom u Bosni.
Pravo da kažem nije mi bilo mrsko.
I evo me u Bosni po treći put. Evo me u njenom srcu Saraju. Evo me u zemlji koju je Allah dž.š. obdario i učinio ovozemaljskim dženetom sa najljepšim planinama, poljima, jezerima, rijekama i potocima, zemlji koja obiluje „zemzen“ izvorima, nepreglednim i bogatim šumama koja u sebi kriju najljepša živa stvorenja na zemlji. Evo me u zemlji Bosni sa čestitim Bosancima i Bosankama, u zemlji sevdaha, priča i predanja, buna i bundžija. Evo me u zemlji velikih junaka sa kojima ću do idućeg ramazan bajrama osvojiti i turskoj carevini pripojiti sve od Bihaća do Siska, a naumio sam kasnije, uz Allahovu pomoć stići do Beča.
Takav jemin dao sam Allahu dž.š. i mom sultanu Muratu Trećem kad sam na ovaj hairli put krenuo.
Eto, vala, mnogo vam muhabetih, pa ako sam kome, ne daj Allahu dž.š. dosadan bio neka mi oprosti i halali pa će i meni i njemu na onom dunjaluku lakše biti.
Ostajte mi zdravo i veselo i neka vas dobra sreća prati.
Sarajevo, 2011. godine
