U organizaciji fondacije "Lijepa riječ" Konjic i Medžlisa IZ-e Konjic (Omladinskog kruga) u nedjelju 01. marta 2015. godine, iza jacije namaza, u prostorijama Kluba knjige Medžlisa IZ-e Konjic upriličena je pjesnička večer posvećena konjičkim pjesnicima Ahmet ef. Biberu i Mehi Rizvanoviću. O Ahmet ef. Biberu govorio je Esad Bajić a sjećanje na Mehu Rizvanovića i njegove zbirke pjesama oživio je konjički pjesnik Aziz Nuhić. Svojom poezijom večer su uveličali i dr. Džemaludin Lepara, Irfan Jusufović i mlada Zijada Čolak.
Na početku programa okupljenima se uz selame obratio Esad Bajić kazavši: "UNESCO je 21. marta 1999. godine s ciljem promovisanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta proglasio 21 mart svjetskim danom poezije. Tim pvoodom rečeno je da treba odavati priznanje i podsticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima.
Kako u Konjicu uskoro počinju dani „Sejfulaha ef. Prohe“ sa nizom manifestacija, odlučili smo se da umjesto 21 marta, kroz ovu večer večeras, 1 marta, na dan nezavinsosti naše države Bosne i Hercegovine učinimo svojevrsni skroman odziv na ovu odluku UNESCO-a i kroz sjećanje na dva konjička pjesnika Ahmet ef. Bibera i Mehu Rizvanovića, obilježimo ovu večer poezijom.
Mogli smo ovu večer nazvati samo „večer poezije“, pročitati pokoju pjesmu, promislit pokoji stih, progovorit pokoju riječ i otići kućama bogatiji za jednu drugačiju večer u životu, no, odlučili smo da je posvetimo dvojici naših sugrađana koji više nisu s nama, dragim nam ljudima, pjesnicima, Ahmet ef. Bibera i Mehe Rizvanovića, znajući da time mnogo možemo dobiti i kao ljudi i kao pjesnici i kao ljubitelji lijepe riječi.
Sjećanje znači imati u ovom trenutku, u ovom našem sad, snage i umjeća nositi i naše jučer, a imati to jučer danas, sad i ovdje, daje nam snagu vjerovanju da će i ovo naše sad i ovdje imati svoje mjesto i u našem sutra i u onom sutra kad neće biti nas al hoće biti ljudi, sjećanja, pamćenja i ljudske potrebe za duhovnim vrijednostima, potrebe koja je rodila poeziju i odabrala neke od nas za njene nosioce, za pjesnike....
...Pjesnik i pjesma ne služe ničem ako na jedan ili drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. Nadam se da će ova naša večer poslužiti i jednom i drugom a da ćemo kroz sjećanje na naše pjesnike dati i dio duga koji nosimo prema njima koji su svoje živote držali dovoljno širokim da plodove bivstva otisnu prvenstveno u ploču ove naše konjičke trajnosti i postojanosti a svakako i šire od nje.
Drago mi je da su se ovdje iskupili u većem broju konjički pisci, ostvareni i neostaverni, objavljeni i oni koji tek trebaju biti objavljeni..."
Nakon uvodnog obraća Esada Bajića prisutnima se govoreći o peoziji Mehe Rizvanovića obratio Aziz Nuhić kazavši između ostalog: "Večeras se, kao što vam je poznato, prisjećamo dvojice konjičkih autora, koji više nisu među živima, a koji su svojim književnim djelom značajno obogatili Zavičajnu biblioteku, ali i BiH književnost. Riječ je, dakle o r. Mehi Rizvanoviću i r. Ahmedu ef. Biberu. Obzirom da će kolega Esad Bajić govoriti o književnom djelu Ahmeda Bibera, ja bih iskoristio priliku samo da izrazim duboko poštovanje prema ličnosti i djelu Ahmeda ef. Bio je i ostao do kraja života čvrst, uporan i nepokolebljiv borac na putu Istine, sa brojnim iskušenjima u životu, zbog koji je na žalost prerano otišao u pamćenje. Imao sam sreću da se družim sa njim i razgovaram o vjeri, poeziji i životu općenito. Ja molim Uzvišenog Allaha dž. š. da ga nagradi dženetskim ljepotama.
Izuzetno mi je drago, što mi se večeras pružila prilika da govorim o poeziji r. Mehe Rizvanovića. Već 10-15. godina ja pokušavam da probudim interes kod onih, koji su profesionalno vezani za kulturu, da se tradicionalno organizuje književno druženje, u znak sjećanja na r. Mehu Rizvanovića, koji po mom skromnom mišljenju, uz Sabriju Tucakoviće zauzima sami vrh poezije nastale na ovom prostoru. Kada sam nedavno predložio Esadu Bajiću, da se upriliči ovo veče pod okriljem fondacije "Lijepa riječ" on je to odmah prihvatio, i evo hvala Bogu, ja se nadam da će to preći u tradiciju.
Meho Rizvanović je rođen u Zukićima 1939 g. Završio je Željezničku industrijsku školu u Sarajevu. Živio je i radio u Konjicu. Prvu zbirku poezije „Sjenka u mojoj krvi" objavila mu je „Matica srpska" Novi Sad 1961g. Imao je tada samo 22 godine. Potom objavljuje „Ulazak u dan", „Svjetlost- Sarajevo 1965 g. Navikavanje na zemlju „Veselin M asleša" Sarajevo 1969g. „Sunčani privid" Udruženje književnika BiH Mostar 1987g. I i „Crna kutija" Amatersko pozorište Neretva 2007g.
Ja sam Mehine knjige čitao više puta, ona jednostavno vuče čovjeka da joj se ponovo vraća, i svaki put bih otkrio nešto novo, što mi je u prethodnom čitanju promaklo. Posebice sam se posvetio knjizi "Crna kutija" i ako bih tražio bilo kakvu slabu tačku u ovoj odista vrijednoj knjizi, onda bi to svakako bile recenzije. Naravno ja time ne želim da sporim književne domete recenzenata, to nikako, ali uvjeren sam da recenzije nisu na adekvatan način predstavile ovu knjigu, koja je uostalom i nagrađena na konkursu Fondacije za izdavaštvo BiH za 2007g..."
Esad Bajić je ukratko prenio biografiju Ahmet ef. Bibera :
Hadži Ahmet ef. Biber rođen je 03.08.1941.g. u Bjelimićima, selo Luka kao peto od sedmero djece oca h.Alije (Alicana) i majke h.Zejne rođene Mujan.
Oženjen sa Ramizom Ćuković. Otac četvero djece.
Službovao kao imam:
-12 godina duznost imama u mjestu Lokve (1968-1979)
-14 godina obavlja imamsku duznost na Buni Kod Mostara (1979-1993)
-12 godina provodi u Konjicu kao imam Repovačke džamije.(1995-2007)
1993.godine zarobljen je od strane HVO-a i nekoliko mjeseci provodi u zloglasnim logorima Helidorom i Dretelj. Po izlasku iz logora priključuje se Armiji BiH gdje biva postavljen na mjesto pomoćnika komandanta 450.lbr za moral.
Objavio je knjige:
-Figan Bosne, zbirka pjesama (Tri izdanja:1992., 1996., 2010.)
-Allah je sa strpljivima : Stradanja muslimana Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom kroz doživljaje imama Alipašine džamije na Buni, Ahmed efendije Bibera (Dva izdanja: 2000.g. i 2001.g.)
-Bjelimići na vjetrometini povijesti ( 2013.g.)
Ahmet ef. Biber na ahiret je preselio nakon kraće bolesti 21.10.2013.godine.
Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu. I ona se vidjela i kad nije bilo one ahmedije na glavi. Bio je imam i uvijek je znao gdje njegova kaba, njegov mihrab i njegov minber. Znao je da je Bošnjak, da mu jezik bosanski i da mu je vjera islam mnogo ranije nego je počeo ovaj zadnji popis. Govorio je to jasno i glasno i sa svog minbera i iz svog mihraba pod džubom i ahmedijom kao i bez nje. Govorio je to prije zadnjeg rata, govorio je to u ratu čak i onda kada je zarobljen u ustaškim logorima batinama i cijevlju puške bio iskušavan u svojoj vjeri i hrabrosti.Saginjao se jedino Bogu i jedino pred Njim na sedždu padao. Volio je džamije i trudio se da ih gradi sa svojim džematlijama gdje god da je bio.
O ahmetovim pjesmama kazali su: "Ovih tridesetak kasida koje su čuste i pitke, rahli sjetuju i demire saburom. Mirišu i sevdišu Siratel Mustekimom i našim jedinim direkom i uzetom Islamom. Njegovi bejtovi su toliko lahgani i pitki da prijenjaju na srce kao sevdalinke, da se lijepe za dušu kao Dove i Sure, da miruhe i opijaju kao najslasniji zijafeti i nafaizi, da osvježavaju i utoljavaju kao himber i šerbet, da su slasne i uživajuće kao baklave i dženećija. U ovome kitabu kasida je butum sve i uzrok i sifat i mehlem i iladž, i historija međer i sutrašnjica, ako-Bog da, i ukor kajanje ali i sabur i selamet, inšallah..." (Salih Sevdi Trbonja)
"Ljudska je riječ oduvijek bila prvi korak ka spasu i očuvanju istine, al' ona nikad nije mogla bez ljudskog djelovanja koje se iz nje zaziva i traži. Snaga riječi u iskrenom pozivu svojoj braći, što ga uputi Biber oživotvoruje unutarnje energije tako neophodne za opstanak na starom topraku. Zato ove pjesme nisu slučajne, proizvoljne iskaznice jednog čovjeka, već su znakovita ljudska odvažnost i izraz osjećanja epohalne odgovornosti bošnjačkog čovjeka za sudbinu svoje zemlje i naroda koje islamska duhovnost čini nadasve osebujnim u ovom dijelu svijeta. Riječi se vezuju u rečenice i u njima teku kao rijeka, ne pristajući na odricanje od sebe i svoga bića. Zbirku pjesama Ahmeta Bibera valja sebi predstaviti kao nepokolebljivi i simbolični izričaj odanosti svome određenju, dakle, vjeri, domovini i narodu, čime se ispunjava intimno-dubinska Biberova nakana." (Senadin Lavić)