Autor: Ahmed S. Aličić
Progoni jeresi, pod uticajem Papske stolice od strane bosanskih kraljeva, progoni babuna od strane srpskih vladara i njihova koncentracija na području bosanskog kraljevstva stvorilo je stanje gotovo potpune ateizacije masa. Ni katolička crkva, ni pravoslavna crkva u bosanskoj državi nisu imali takvu snagu niti organizaciju koja bi brzo i na lak način riješila pitanje prevođenja u svoju vjeru ili širenje svoje vjere među tim progonjenim jereticima.
U sklopu cjelokupnih političkih prilika izazvanih unutrašnjim stanjem društva. a potresani permanentnim provalama od strane Osmanlija, do maksimuma su razarali tkivo bosanske države, pa Osmanlijama nije bilo teško da i konačno razore i unište tu državu. Pred osmanlijska osvajanja ni jedna od navedenih crkava ponaosob nije igrala odlučujuću ulogu u državi u kojoj se feudalizam primicao svom konačnom uobličavanju i razvoju.[1] Drugim riječima, bosansko društvo je bilo, kako bi rekao Nedim Filipović. u potpunom razotuđenju,[2]ili da mi kažemo da se njegova sudbina rješavala na zemlji, a ne na nebu, ili još drukčije da kažemo – društvo srednje-vjekovne bosanske države nije uopšte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti.
Naprijed navedeno vrijedi za sve dijelove bosanske države sa izvjesnim specifičnostima rasporeda socijalnih struktura u pojedinim područjima.Pošto nas ovdje zanima područje tzv. Hercegove zemlje ili kako se to područjeBosne danas zove Hercegovine, mi ćemo ukratko izložiti naše gledanje naširenje islama u tom području.
Prema našim saznanjima, osmanska osvajanja izazvala su najviše razaranja i pomjeranja stanovništva upravo u Hercegovoj zemlji, za što je razlog odlučnost Hercega Stjepana da otkaže vazalstvo Osmanlijama i da se vojnički suprostavi nadiranju Osmanlija.[3] Prvi popisi bosanskih teritorija pokazuju da su u Hercegovoj zemlji čitava područja ostajala pusta i da je stanovništvo, uglavnom, bježalo prema jadranskim obalama i otocima. Istina, ta područja su brzo
naseljavana. S druge strane, Hercegovu zemlju moramo posmatrati i iz drugih
uglova.
Najveći dio tog područja nalazio se u sistemu razvijenog feudalizma srednjevjekovne bosanske države.[4] Drugi, manji dio pokrivali su Vlasi-stočari sa različitim etnogenetskim porijeklom, u odnosu na sjedilačko stanovništvo, koji su pred osmanska osvajanja i neposredno poslije osmanskih osvajanja dovršavali proces potpune slavizacije kao i postepene feudalizacije. Konačno, treće promatranje Hercegovine možemo bazirati na vjerovatnoj pretežnoj religioznoj pripadnosti pravoslavnoj, bogumilskoj i katoličkoj vjeri.[5] Po tome, sjeveroistočni dijelovi Hercegove zemlje, odnosno nahija Mileševa (Prijepolje) i njoj gravitirajuća područja bila su pod pretežnim uticajem pravoslavne crkve; sjeverni i centralni dijelovi Hercegove zemlje, a to su nahije: Sokol, Bistrica, Dubštica, Osanica, Zagorje, Goražde, Pribud, Nevesinje, Konac Polje, Neretva, Blagaj, Vidoška, Ljubinje, Mostar i Kukanj (Pljevlja) bilo je područje u kojemu
je bez sumnje pretežan uticaj imalo bogumilstvo ili kriptobogumilstvo sa neznatnim enklavama pravoslavlja i katoličanstva. Zapadni dio Hercegove zemlje, naročito tzv. bosanska Neretva, Rama, Duvno, Ljubuški, Imotski i Primorje (Makarska) bili su pod uticajem katoličke religije i bogumilstva. Najistočniji dijelovi Hercegove zemlje, a to su nahije: Popovo, Bobani, Trebinje, Gacko, bili su pretežno pod uticajem pravoslavne crkve. Za ovo područje mora se još nešto
reći, a to je da je ono predstavljalo migraciono područje i da je gotovo stalno
bilo izuzetno rijetko naseljeno. Isto tako, treba istaknuti da su to bile vlaške nahije kojima treba dodati još i nahije južne i zapadne Hercegove zemlje koje su također bile pretežno naseljene vlaškim stanovništvom. Čini se da je u ovim zapadnim dijelovima došlo do brže sedantizacije velikog dijela stanovnišva, pa tako dobivamo već početkom XVI stoljeća, a naročito u njegovoj drugoj polovici, miješano ratarsko i vlaško stanovništvo. Čak mislimo da je na ovim predjelima dolazilo do diobe i samih porodica na ove dvije socijalne strukture. U svim nabijama istočne Hercegovc zemlje, osim najvećeg dijela nahije Popovo, sve do kraja XVI stoljeća veoma je mali broj ratarskog stanovništva.[6] lstraživači seobe Vlaha, bilo organiziranom·kolonizacijom bilo ekonomskom migracijom, utvrdili su da se vlaški džemati (skupine) počinju rasprostirati po raznim dijelovima sjeveroistočne, sjeverne i zapadne Bosne. Oni su pretežno prihvatili pnlVoslavnu
vjeru. I danas se mogu prepoznati ta područja po kompaktnosti pripadnika pravoslavne vjere.[7]
U svjetlu ovog prikaza trebalo bi da se prikaže i širenje islama. U nahijama sjevernog i centralnog dijela Hercegove zemlje proces širenja islama tekao je permanentno da bi svoju kulminaciju doživio krajem XVI stoljeća, kada unajvećem broju tih nabija procenat muslimana iznosi od 90 do 99%.
Da ne bismo nabrajali svako domaćinstvo ili svaki posjed, mi ćemo utabeli prikazati sumarum u vidu procenata po pojedinim nahijama:
nahija Sokol 95% muslimana,
nahija Bistrica 99% muslimana,
nahija Dubštica 97% muslimana,
nahija Osanica 98% muslimana,
nahija Zagorje 99% muslimana,
nahija Goražde 92% muslimana.
nahija Pribud 97% muslimana,
nahija Nevesinje 98% muslimana,
nahija Konac Polje 98% muslimana,
nahija Hercegovačka Neretva 98% muslimana,
nahija Blagaj 84% muslimana,
nahija Dabar 85% muslimana,
nahija Bobani 6% muslimana,
nahija Ljubinje 82% muslimana,
nahija Vidoška 73% muslimana,
nahija Herceg Novi 30% muslimana,
nahija Trebinje 12% muslimana,
nahija Gacko 51% muslimana,
nahija Popovo 12% muslimana,
nahija Mostar 87% muslimana,
nahija Imotski 25% muslimana,
nahija Ljubuški 65% muslimana,
nahija Duvno 69% muslimana,
nahija Kukanj 76% muslimana,
nahija Poblaće 84% muslimana,
nahija Mileševa 38% muslimana.
Ukupan prosjek svih nahija iznosi 83% muslimana i 17% kršćana. Po domaćinstvima to bi izgledalo ovako: ukupno muslimanskih domaćinstava 13.385, kršćanskih domaćinstava 2.502, neoženjenih muslimana 3.134, neoženjenih kršćana 464, hajmana 448, čifluka 1.170 računajući i one u okviru sela što sve ukupno iznosi 21.103 domaćinstva i odmsle osobe.[8]
Napravili smo i jednu analizu uživalaca zemljišnih posjeda prema kojoj smo utvrdili daje bez čifluka upisanih u okviru naselja u Hercegovoj zemlji bilo upisano 21.528 različitih posjeda, od toga 16.154 baštine i čifta, odnosno 7.992 baštine i 8.162 čifta. U posjedu muslimana bilo je 19. 475 raznih posjeda odnosno 14.351 baština i čift, a u posjedu kršćana 3,041 razni posjed. U procentima izraženo, muslimani su uživali 86% svih posjeda, a kršćani 14%.
Povlaštenih muslimanskih domaćinstava, u kasabama i gradovima bilo je 1.914,
a povlaštenih kršćanskih domaćinstava bilo je 175 i to u Herceg Novom. Prema
iskazanim omjerima uočljivo je da je ono u to doba predstavljalo osnovnu privrednu strukturu stanovništva na selu.[9]
Pošto ne raspolažemo kompletnim popisom Vlaha, iz nekih fragmenata popisa mogli smo utvrditi da se među Vlasima islam raširio u manjem procentu. Taj procenat je približno 35% ukupne vlaške populacije u Hercegovini, i to na području tzv. Donjih vlaha, odnosno između rijeke Neretve i Ljubinja.[10] Na osnovu ovoga zaključujemo da je osnovna komponenta koja je činila muslimansku populaciju bilo ratarsko stanovništvo sa neznatnim brojem sedantiziranih Vlaha. Ako uzmemo tvrdnje da je kralj Tomaš protjerao u Hercegovu zemlju oko 40.000 bogumila ili krstjana, da je zapadni dio Hercegove zemlje bio pod pretežnim uticajem katoličke crkve i pretpostavku da je veliki broj bogumila inače obitavao u Hercegovoj zemlji, onda moramo zaključiti da je u toj muslimanskoj populaciji pretežan dio bio ranijih pripadnika katoličke i bogumilske
vjere.[11] Naravno, mi ne želimo da raspravljamo o karakteru bogumilske vjere, da li je bila bliža katoličkoj ili pravoslavnoj vjeri, ili iskonskom kršćanstvu, jedino želimo da kažemo da do danas to pitanje u našoj nauci nije riješeno.
Širenje islamu mi posmatramo kao društveni proces koji je trajao dosta dugo. a isključujemo organizirano misionarstvo i isplaniranu represiju, kao i institucionalizirtamo prevjeravanje. Nismo mogli utvrditi na području Hercegove zemlje veliki uticaj derviških redova na širenje islama, osim ako izuzmemo nahiju Blagaj, ali ne po onoj tekiji koja danas postoji, nego po većem broju upisanih derviša među stanovništvom.[12]
Pošto do danas ni jedna teorija o širenju islama nije u potpunosti zadovoljila, a u tome je najdalje otišao Nedim Filipović stavljajući pod lupu kritike sve teorije i istraživanja o tom pitanju koja su mu prethodila, pri čemu je i sam zapadao u nepremostive prepreke, zapravo upadao u stupice fenomena širenja islama, to znači da i njegovo stajalište treba također staviti u kritički fokus kao i stajališta njegovih prethodnika. Znači predstoje i daljnja temeljita istraživanja o tom pitanju. Uvjereni smo da je dug put do toga. ali sve se kreće u pravcu da se i tu dođe do približno tačne teoretske odrednice. Zadovoljstvo nam je istaknuti da vjerovatno prvi put u našoj nauci uvodimo jednu teoretsku paradigmu kao obaveznu pri izučavanju toga pitanja koju je uspostavio Nedim Filipović, posmatrajući osmanski timarsko-spahijski sistem u kontekstu faktora religije, a to je tzv. binarizam odnosa u društvu. U tom smislu, on je izveo i bosanski substrukturni binarizam posmatrajući društvo u Bosni kao zaseban dio sa izvjesnim elementima uglobljenim u globalni osmanski sistem. Po tom svom posmatranju društva u Bosni, Filipović je uvrdio da drugi član binarizma bosanskog društva-religija, u kojoj je u početku implicitno bila diskriminirana nemuslimanska komponenta, a na vrhuncu širenja islama, kad nemuslimanska komponenta biva gotovo efemerna za to društvo, objekt diskriminacije postaje muslimanska komponenta, odnosno proizvođačka klasa muslimana kao dominantno većinska na bosanskim prostorima.[13] Namvno, imajući u vidu stalno vlašku komponentu.
Na kraju, želimo napomenuti da je na prostorima Hercegove zemlje, kad se tiče vojničke klase, u ranijem periodu osmanske vlasti bilo neuporedivo više kršćana nego muslimana, naročito u XV stoljeću.[14] Krajem XVI stoljeća gotovo da ih nema. Prema tome, na širenje islama hercegovačkom sandžaku kaoi u cijeloj Bosni, uticali su po našem mišljenju sljedeći činioci:
- vjekovno postojanje, u gotovo jedinstvenom etnosu, tri različite konfesije, štoje religijsku svijest naroda u Bosni u potpunosti razvodnjavalo gotovodo ateizacije, posebno pod uticajem političkih prilika koje su iznutra uništavaleto područje i iz toga proizišla,
- loša crkvena organizacija. odnosno nepostojanje jedinstvene crkveneorganizacije koja bi se suprostavljala širenju islama,
- izmijenjeni uslovi u društvenom i ekonomskom pogledu u odnosu na srednjovjekovnu bosansku državu, odnosno povoljniji uslovi za proizvođače u ukupnom životu pod novim osvajačem,
- učvršćivanje vlasti novog gospodara i gubljenje svake nade da će doći do promjene vlasti,
- prisila koja je vršena na bogumile od strane bosanskih vladara da prihvate katoličku vjeru, njihovi progoni od strane istih kao i progoni od strane vladara srpske države dok je ona postojala,
- koncentracija bogumila ili kriptobogumila na velikom dijelu hercegovačkog sandžaka, koji su očito lakše prihvatali islam,
- organizacija vlasti, vrbovanje domaćeg sloja u feudalnu klasu i njegovo postepeno prelaženje na islam, što za sobom povlači i mase na prelaz na islam,
- djelimično širenje uticaja iz gradova, bar onih koji su se bili formirali, odnosno privlačnost gradova za seoske mase, što je i vlast poticala,
- uticaj naših ljudi koji su devširmom ili na bilo koji drugi način mobilizirani od strane države, jednako kršćani i muslimani i njihovo postizanje određenog višeg društvenog statusa.
Možda bi se moglo naći još faktora prelaska na islam, ali, objektivnogledajući, svi faktori se nalaze u gore navedenim, naravno, ako prihvatimo tezuda nije postojala ili da ne može postojati moralna superiornost islamske religijeu odnosu na već postojeće u našim prostorima. Iz ukupnog sklopa navedenihmaterijalnih činilaca širenja islama sigurno se razvila i psihološka komponenta.Mi tu komponentu ne želimo potcjenjivati, s tim da islamu kao religiji nemožemo pripisiati militantnost, kako se to u našoj, čak i savremenoj, posebnosrpskoj literaturi, želi nametnuti.
ŠIRENJE ISLAMA U HERCEGOVINI
Rezime
Širenje islama mora sE posmatrati kao dugotrajan proces na području cijele Bosne i Hercegovine. Mi smo ukratko izložili najvjerovatnije uzroke širenja islama i efekte toga procesa krajem XVI stoljeća. Ukratko, širenje islama u Hercegovini odvijalo se uglavnom kao i na ostalim područjima Bosne. Ali tu postoje i izvjesne karakteristike. Naime, područje Hercegovine nastanjivale su
dvije socijalne strukture i to ratari i stočari – Vlasi. To je imalo određeni uticaj naširenje islama. Ratari su prešli na islam masovno. Do kraja XVI stoljeća preko80% ratara je prešlo na islam. U radu smo iznijeli procente po pojedinim nahijama, kasnijim kazama. Vlasi su na islam prešli u znatno manjem procentu.Vlasi su inače bili nastanjeni po rubnim područjima Hercegovine i prema našimistraživanjima na islam je preško oko 35% Vlaha. Pri razmatranju ovog pitanjamora se polaziti od strukture društva u Osmanskom Carstvu pri čemu opet trebavoditi računa i o specitičnostima razvoja društva u Bosni. Ono se tu razvijalo usubstrukturnom odnosu prema centralnom sistemu. Od toga razvoja zavisio je ipoložaj stanovništva u periodu kad je bilo pretežno kršćansko i kasnije kad jepostalo muslimansko.
Širenje islama mora se posmatrati jedino kao proces a ne kao eksces,što nije slučaj u dosadašnjoj jugoslavenskoj literaturi, pa tako isključujemo prisilu u tom pitanju, a naveli smo najglavnije uzroke koji su uticali na širenje islama. To pitanje nužno je i dalje istraživati.
EXPANSION OF ISLAM IN HERZEGOVINA
Summary
The expansion of Islam must be treated as a long-lasting proccss in the whole region of Bosnia and Herzegovina. In the present paper we have briefly exposed the most probable reasons for the expansion of Islam and the results of that process at the end of the 16th century. ln brief, the expansion of lslam in Herzegovina was basically equal to the same process in the other regions of
Bosnia, but it also had a certain peculiarities. The region of Herzegovina was settled by two social groups: plowmen and cattle breeders –Vlachs. This fact had a certain influence on the process of islamization. Large number of plowmen accepted Islam. More than 80% of plowmen were islamized until the end of the 16th century. The paper presented percentage of islamization in nahiyas, which later on became kazahs (administrative districts ruled by qadis). The percentage
of islamized Vlachs was lower. They lived in border region of Herzegovina,and, according to our researches, about 35% of Vlachs accepted Islam. Thestructure of Ottoman society must be taken into consideration regarding thisquestion, as well as the specitic characteristics of the development of society inBosnia. Its development was substructural in relation to the central (Ottoman)society. Upon that development depended the position of the population notonly in the beginning when the population was Christian by religion, but alsolater on when it was islamized.
The expansion had to be treated only as a proccss, not as an excess, which had not been the case with the existing literature in Yugoslavia considering this question. We had excluded the possibility of islamization by force, and we had also listed the prevailing reasons for the expansion of Islam. But, this question still requires the researches.
[1] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne. Godišnjak ID BiH, godina l, Sarajevo, 1949.
[2] Nedim Filipović, O jednom aspektu korelacije između islamizacije i čiflučenja. Prilozi IIS, XVII, 1981.
[3] Belediye Kütüphanesi, No 76. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina 1477. Orijentalni institut, Monumenta Turcica. knjiga 3, (priredio Ahmed S. Aličić), Sarajevo, 1985. Original BBA-Tapu defteri No o5.
[4] Vid. napomenu br. 2.
[5] Aleksandar Solovjev, loc. cit.
[6] Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1940. Vid. napomenu br. 3.
[7] Adem Handžić, O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku POF XVI-XVII, 1966/67., Sarajevo 1970.
[8] Tapu ve Kadastro Genel Müdürlugu, br. (8) 487 i br. (7) 488
[9] Vid. napomenu 8.
[10] BBA – 761 ?
[11] Aleksandar Solovjev, loc. cit.
[12] Vid. napomenu br. 8.
[13] Nedim Filipović, loc. cit.
[14] Vid. napomenu br. 3.
Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu, Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 41, Naučni skup "Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu", Širenje islama u Hercegovini, Sarajevo 1991, str. 67-73.