MUFTIJSTVO MOSTARSKO

A+ A A-

Stoput ponovljena laž opet je samo laž

Rate this item
(0 votes)

Piše: Hasan Eminović

Prekrižene historijske istine iznad Stoca kao "hrvatskog grada"

Iscrtavanje grafita na križevima bespravno podignutim na Starom gradu u Stocu, nacionalnom spomeniku BiH, don Zeljko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije, iskoristio je nedavno da još jednom dodatno senzibilizira katolički vjernički puk na kvazi-historijskim pričama da je Stolac oduvijek hrvatski i k tomu još katolički grad i da taj prostor oduvijek pripada Hrvatima.

Na Majićeve historijski neutemeljene tvrdnje, iznesene u kolumni objavljenoj prošlog mjeseca u crkvenom glasilu Crkva na kamenu, reagirao je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac Mersed ef. Sabanović, primijetivši direktno dovođenje u sumnju funkcionalnosti i doraslosti države koju Majić priziva i vidi samo u ovakvim i sličnim slučajevima, a pri tom ne propuštajući priliku da je okvalificira neuspješnom i nemogućom. To je Šabanovića navelo na sumnju kako Majić zajedničko dobro i opći interes vidi mogućim i poželjnim samo na način da bude po njegovom poimanju i po njegovoj želji. Don Majić je dodatno pojasnio svoje stavove u novom tekstu pod naslovom O Križevcu iznad Stoca. Cijela polemika vođena je putem portala vjerskih zajednica.

Budući da je polemiziranje, pogotovo don Majica, tretiralo važne teme iz starije i novije historije Stoca, i da se ponavljaju kao neprikosnovene činjenice i neumoljiva istina, potražili smo komentare na Majićeve interpretacije o Stocu kao vjekovnom “hrvatskom gradu” i hrvatskom prostoru. Kontaktirali smo desetak historičara s namjerom da prokomentiraju “historijske činjenice” kojima se Majić koristi kako bismo provjerili njihovu tačnost. Svi odreda konstatirali su da su one toliko opskurne da ne zavređuju niti trunke pažnje bilo kojeg ozbiljnijeg znanstvenog radnika.

Katolički Srbi?

Prema Majicu, Stari grad u Stocu izgrađen je za vremena Rimljana. Gradio ga je rimski car - kršćanin Justinijan. On je u prvom redu kršćanski spomenik kulture: podigao ga kršćanski car, razvijali ga hrvatski katolički vladari. Taj je grad svoj procvat doživio u srednjem vijeku, za vrijeme hrvatskih velikaša koji su ga i dograđivali.

A stvarne činjenice, kratko su prokomentirali historičari, koje je moguće provjeriti u svim ozbiljnijim historijskim izvorima, stoje ovako:

“Grad Stolac datira iz antičkog perioda, tačnije paganskog rimskog perioda. Nije ga, dakle, osnovao car Justinijan u 6. stoljeću, kako piše Majić. Ustvari, car Justinijan, koji je vrhovni svećenik Istočne crkve sa sjedištem u Konstantinopolisu, dograđivao ga je. U nauci nije poznat nikakav procvat stolačkog područja u 13,14, i 15. stoljeću, kako piše Majić. Stolačko područje bilo je do početka 14. stoljeća u okviru nemanjićke Srbije i pod upravom srpskih velikaša. Od treće decenije 14. stoljeća stolačko područje ulazi u sastav Bosne i biva pod upravom bosanskih velikaša (plemića), sve do dolaska Osmanlija. Bajka o Herceg-Bosni posebna je priča i šlagvort je na sve ostale Majićeve bedastoće”, prokomentirali su historičari.

Don Majić nije propustio priliku da ponovi davno odbačene teze kako je ona povijesna Careva džamija, tako i sadašnja, sagrađena na istim temeljima kršćanske - katoličke crkve i groblja. Naveo je kako je i Stari grad u vrijeme Osmanlija bio tamnica i mučilište za tolike kršćane - katolike... Ni Majić, kao ni raniji autori koji su iznosili slične teze, nema niti jednog utemeljenog historijskog izvora za svoje tvrdnje. Te je tvrdnje još 2002. godine javno opovrgnuo rahmetli Senad Mičijević, jedan od rijetkih nekatoličkih poznavalaca historije katoličke crkve u BiH. “Oni za ovu svoju tvrdnju ne navode ni jedan izvor o ma kakvom objektu prije džamije, osim pisanja jednog dubrovačkog lista (SRĐ). Prihvataju tezu autora članka o postojanju ‘hrišćanskog’ objekta, ali ga preimenuje u kršćanski. Ni autor originalnog članka u SRĐ-u ne navodi izvor svoje informacije pa se ne može uzeti s naučnog aspekta kao vjerodostojan”, primijetio je Mičijević. U istom tom tekstu i isti autor u SRĐ-u rimokatolike u Hercegovini proglasio je Srbima, što je “tragaoce za katoličkim crkvenim ostacima ispod džamijskih temelja” posebno izritiralo. “Ne možete na takav način pristupati historiji, uzimati samo ono što vama ili dnevnopolitičkim prilikama odgovara za tačno, a odbacati ono što vam se ne sviđa. Radi se o istom tekstu i istom autoru. Ili sve ili ništa. Na ovakav način oni sebe dovode u poziciju da, prihvatajući činjenicu da je postojala crkva u Stocu na tom mjestu, pristaju i na svoje ‘srpske korijene’”, prokomentirao je Mičijević. On se svojevremeno osvrnuo i na tvrdnje koje ponavlja i Majić o “svekolikom katoličkom puku u srednjovjekovnoj Bosni”, u kojoj je provedeno nebroje¬no inkvizicijskih pohoda protiv bosanske hereze i pripadnika Crkve bosanske.

“Oni se uopće ne osvrću na te činjenice kao ni na činjenicu progona nekatoličkog stanovništva iz katoličke Spanije. U tom vremenu u BiH dolazi veliki val izbjeglica iz Španije. Oni su protjerani od križa, izgubili svoju imovinu, životima plaćali dan napuštanja Spanije. Oni dolaze u BiH kao u zemlju mira, slobode i napretka, zemlju vjerskih i kulturnih sloboda. Za njih križ pored puta bio je podsjećanje na stradanja u Španiji”, pisao je Mičijević.

Nadalje, on je smatrao da mentalitet građanina Bosne i Huma nije nikada bio raspoložen prema učenju i organizaciji katoličke crkve. “Bosansko i humsko plemstvo (većinski bogumilski orijentirano) samo iz političkih razloga izražavali su odanost katoličkoj crkvi. Bilo je to katoličanstvo čiji je vijek trajanja bio do povratka u Bosnu ili Hum. Bosna i Hum u srednjem vijeku bile su zemlje ljudskih prava, svjetionici prosvjete i avangarda evropske građanske misli. Bogumili su prvi protestanti Evrope koji su na svaki način pružali otpor katoličkoj prisutnosti na tlu Bosne i Huma. Poglavari rimske, katoličke crkve u srednjovjekovnu Bo-snu i Hum pokušali su uvući i udomaćiti se putem inkvizicije i križarskih ratova. Znači, katolička crkva od samog počet-ka nije bila (niti je) prijateljski raspolo-žena prema državi i podanicima Bosne i Huma”, smatrao je Mičijević.

Po brdima se u ime Boga sade borovi

Vratimo se stvarnim povodima reagiranja Majica i ef. Sabanovića, odnosno nelegalno postavljenim križevima u Starom gradu u Stocu i reagiranjima Stočana na Majićev tekst. Za Enesa Ratkušića podizanje križeva unutar zidina tvrđave, sagrađene prije nekoliko stoljeća, i to još pravdati nekakvim historijskim razlozima, i tvrditi da je stotine sličnih simbola, odnosno križeva u to vrijeme ukrašavalo okolinu, više je od jeftine demagogije. “Ljudi u Božijoj službi vjeru su u ta dav-na vremena nosili u srcu, lišeni potrebe za estradnim manifestacijama vlastitih uvjerenja. Po brdima su, slaveći Stvoritelja, sadili borove, a ne križeve. Sve su prilike da je iz srca današnjih bogoslužitelja iščezla ta istinska vjera. Da nije, zasigurno ne bi imali tako napadnu potrebu za njenim vanjskim manifestacijama, ikonografijom, scenskim nastupima, kolosalnim projektima, fizikom kao jedinom metafizikom, ponašanjem koje samo jiodstiče razdor i mržnju, a ne ljubav kao temeljnu odrednicu Isusovog poslanja”, kazao je Ratkušić.

Uprkos brojnim dokazima o srednjovjekovnim društvenim kretanjima na području Stoca, Majić i u prvom i u drugom reagiranju izričito stoji na stanovištu opravdanosti i legitimnosti podizanja križeva iznad Stoca. Prema njegovom mišljenju, sami toponimi Križevac, Krstina, Krstača imaju se razumjeti isključivo kao katoličko, k tomu još i hrvatsko kulturno naslijeđe, kao da takvih toponima nema na hiljade širom Bosne i Hercegovine. “Križevac je, dakle, brdo iznad Stoca na kojem je izgrađen Stari grad i kao takav je od pamtivijeka. Stoga, taj lokalitet i u njemu podignut kameni oltar i križ u povodu 2000. godine Kristova rođenja nije neka moja izmišljotina...”, kategoričan je Majić. Nelegalnim podizanjem križeva braniti čin skrnavljenja jednog spomenika kulture pod zaštitom države i uz to još pojašnjavati šta je država, pre¬ma mišljenju Enesa Ratkušića, više je no apsurdno. “Sta će tu država da drži, svijeću onima koji skrnave objekte?! Čudno neko poimanje uloge države! No, Majić čak ni s toponimima ne stoji najbolje. Nazivi ‘križevac’, ‘križane’ i njima slični nemaju nikakve veze s križevima, koji mu se, izgleda, priviđaju posvuda. To su u pravilu mjesta izmaknuta iz naselja na koja su se nakon krađa povlačili lopovi, križajući na tim mjestima ukradeni bostan, što je u Hercegovini zajednički naziv za karpuzu (lubenicu) i pipun (dinju)”, dodao je Ratkušić.

Osvajanje Stoca križevima

Začuđujući je stepen Majićeve uvjerenosti u ispravnost podizanja križa na nacionalnom spomeniku BiH kad cjelokupna bosanskohercegovačka javnost zna da je u stolačkoj tvrđavi 2001. godine izgrađen ogromni križ od kamena tog istog nacionalnog spomenika, a nedugo nakon toga izgrađeno je betonsko postolje za tzv. postaje križnog puta. Forum mladih iz Stoca takvoj vrsti jednostranosti otvoreno se suprotstavio. Nerin Dizdar, jedan od tada rukovodećih ljudi Foruma mladih, tvrdi da je riječ o nelegalno izgrađenim objektima koji nemaju vjersku simbo¬ličku vrijednost. “Na to ukazuje činjenica da je godina gradnje, 2001. godina, bila godina najmasovnijeg povratka nehrvatskog stanovništva, uglavnom Bošnjaka, u Stolac. Prema tome, dok je grad od 1993. do 2001. godine bio de facto etnički jednoličan, isključivo katolički grad, nije bilo potrebe za gradnjom križeva. Postavljanjem križeva upravo u periodu masovnog povratka Bošnjaka u Stolac (dakle, ideološke ‘prijetnje’) šalje se jasna poruka da je Stolac isključivo hrvatski, katolički grad, te se stvara privid da je zločin protiv Stoca i njegovih građana trijumf katoličanstva, a počinioci zločina kriju se pod plašt religije bivajući predstavljeni kao štićenici katoličanstva. Tako spomenuti križevi, umjesto kršćanske simbolike pokornosti, žrtvovanja i pružanja ruke drugom, zapravo postaju ‘rimskim’ križevima, jer je svrha razapinjanja onih koji su smatrani prijetnjom tadašnjem sistemu Rimskog carstva bilo zastrašivanje i slanje jasne prijeteće poruke svima drugima koji su smatrani nepodobnim ili mogućom prijetnjom uspostavljenom sistemu vrijednosti, tj. ideologiji. Znajući da su u Stocu hiljade građana stradale upravo zato što nisu bili katolici, nasilno postavljanje križeva u navedenom trenutku može se uporediti s rimskom praksom i simbolikom i ne može biti percipirano kao izražavanje vjerskih osjećanja. Ovu gradnju možemo posmatrati i u kontekstu uklapanja u osvajački mentalitet kao i kod prijašnjih upravitelja, pa možemo govoriti o još jednom u nizu osvajačkih tragova na Starom gradu. Političke elite koje promoviraju tu ideologiju javno iznose tvrdnje da je slično postupanje pravo katolika koji su ‘osvojili’ Stolac. Čin gradnje križeva na Starom gradu jeste protuzakonit i predstavlja devastaciju državnog nacionalnog spomenika. Uklanjanje križa i betonskih postolja naložio je tadašnji glavni urbanistički inspektor Federacije BiH, a nezakonitost gradnje potvrdio je i predsjednik Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, obojica Hrvati katolici. Uklanjanje ovih obilježja zatražilo je i Vijeće za implementaciju mira.

Iznimno je bitno da ovo tijelo čine dominantno ambasadori tzv. zapadnih zemalja, dakle zemalja kršćanskog tradicijskog kru­ga. Vijeće za implementaciju mira očito je u obzir uzelo moralno-etički aspekt slučaja, razumijevajući istinsko antireligijsko, ideološko značenje ovih obilježja”, prokomentirao je Dizdar.

Skretanje pogleda od Haške presude

Majić je u svom tekstu napravio još jedan previd jer, naime, rješenje o uklanjanju križa nije donijelo Federalno ministarstvo kulture i sporta, kako to on tvrdi, već Federalno ministarstvo prostornog uređenja. Salmir Kaplan, bivši ministar kulture i sporta FBiH, u čije je vrijeme implementiran projekt obnove Starog grada u Stocu, tvrdi da nikakvog daljeg očitovanja o nelegalno postavljenom križu postoljima nije bilo, pa ni onda kada se pristupilo rekonstrukciji Starog grada. “Sred-stva za njegovu obnovu osigurala je Evropska unija, tender za izbor izvođača proveo je ured Evropske komisije u Sarajevu, a nadzor nad izvođenjem radova vršio je Zavod za zaštitu spomenika, koji djeluje u okviru Federalnog ministarstva kulture i sporta. Rekonstrukcijom nije obuhvaćen niti austrougarski dio Starog rada, u kojem se nalazi nelegalno postavljeni križ, a niti dio u kojem se nalaze nelegalno postavljena postolja”, rekao nam je Kaplan.

Činjenice “druge strane”, koje smo nastojali rasvijetliti u ovom tekstu, jer očito Zeljka Majica ni najmanje ne interesiraju, upućuju na jedinstven zaključak da se svjesno i namjerno koristi netačnim informacijama. On će u svom tekstu iskriviti i meritum presude Vrhovnog suda FBiH iz 2007. godine pa će, umjesto proceduralnih grešaka Ministarstva prostornog uređenja, o čemu presuda eksplicitno govori, zaključiti da je riječ o presudi nelegalno obnovljenoj džamiji. Time Majić svoje čitaoce namjerno dezavuira i usmjerava na zaključak da tu džamiji nije mjesto. Takvim kontekstualiziranjem Majić je potpuno uspio skrenuti pažnju s notornih činjenica da su džamije, premda spomenici kulture, namjerno, ciljano i sistematski porušene 1993. godine od strane HVO-a i hrvatskih vojnih i civilnih vlasti, što je spomenuto i u pravosnažnoj haškoj presudi čelnicima HZ Herceg-Bosna.

Stav, 15.2.2018. godine

Ko je na portalu: 74 gostiju i nema prijavljenih članova

| MUFTIJSTVO MOSTARSKO | Adresa: Trg Musala br. 1, 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina, ID broj: 4227550990007, Transakcijski račun: 1604605500006981; tel/fax: 036 551 089; Web site: www.muftijstvo-mostarsko.ba; E-mail: muftijstvo.mo@bih.net.ba | ALL RIGHST RESERVED

Prijava ili Registruj

Prijava na portal

Registruj

Registracija
ili Odustani