To je bilo muslimansko selo s malom džamijom a zbog straha od neprijatelja stanovnici bi mnoge noći provedili po šumama. Za kasabu Predolje,  koja se teritorijalno naslanja na kasabu Dabar, idući prema Stocu, kaže se da je smještena u jednoj dolini sa baštama i vinogradima, jednom džamijom, mesdžidom, tekijom, malim kupatilom, svratištem i petnaestak dućana. U kasabi nije niko zatečen, zbog nedavnog  upada uskočkih grupa jer se stanovništvo razbježalo po planinama a na svakom koraku vidjeli su se očiti dokazi vandalizma. Postoji predanje o perfidnom ubijanju muslimana iz Predolja. Limov bajraktar je došao u Predolje obučen kao domaći muslimani te zajedno sa njima „uzeo“ abdest kako bi obavio namaz. Tokom namaza napustio je džamiju čija je vrata sa vanjske strane zatvorio strževim kolcem pa pucnjem iz puške obavjestio svog vođu Baju Pivljanina da dođe sa ostalim hajducima i da pokolj može  početi.

          Dabar je u 16. i 17. stoljeću bio pretežno naseljen muslimanima. Od polovine 19. stoljeća počelo je njihovo sistematsko i značajnije iseljavanje u Stolac, Mostar i druga mjesta u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. i poslije 1878.godine najviše ih se iselilo u Tursku. U 1885.godini, 194 muslimanske porodice imale su posjede na području katastarskih općina Berkovići i Hatelji. Po popisu stanovništva u kotaru Stolac iz 1931.godine naseljenao mjesto Berkovići imalo je 1367 pravoslavnih, 7 rimo-katolika, 2 grko-katolika, 205  muslimana, a Hatelji 753 pravoslavna i 60 pripadnika muslimana. Dakle, ciljano i sistematski su vršeni različiti pritisci, zastrašivanja, pljačkanja i ubijanja muslimana ovog prostora da bi se iseljavali bilo gdje samo da nisu na ovim prostorima.

               Završne genocidne aktivnosti desile su se početkom Drugog svjetskog rata, odnosno 25.avgusta 1941.godine. No, prije ovoga tragičnog događaja nad muslimanima Berkovića neophodno je napomenuti i određene okolnosti i situaciju koja je predhodila ovom događaju. Nezavisna država Hrvatska (NDH) i na ovome prostoru uspostavila je svoju ustašku vlast u punom kapacitetu i sa svim, njoj svojstvenim obilježjima. Odmah je počela sa svim vrstama terora prema srpskom življu direktno izažavajući politiku novonastale kvislniške tvorevine a indirektno uvlačila muslimansko stanovništvo u fazu mirovanja i latentnosti prema događanjima, raznim obećanjima, lažima i  propagandim aktivnostima stvarajući im prividno mirno življenje. Srpsko stanovništvo doživjelo je strahovito masovno stradanje krajem juna 1941. godine kada su posebno nastradali pripadnici porodica: Antunovića, Bakušića, Biberdžića, Bijelica, Dobranića, Đurica, i drugih. Ustaše su posebno činile velika zvjerstva u  naseljenim mjestima gdje su Srbi živjeli zajedno sa muslimanima. U takvim naseljenim mjestima sa fesovima na glavama prilikom činjena zločina dozivali su se muslimanskim imenima. Zahvaljujući hrabrosti čestitih ljudi muslimana (Munira Rizvanbegovića, Hakije Jaganjca, Bećira Brzine, Muhe Habote, Bećira Nurke i drugih) koji su  smjelo sprovodili akcije spašavanja svojih komšija po cijenu sopstvenih života, planirani zločin prema Srbima, u selima Dabra nije u potpunosti ostvaren.

              Ovim događanjima srpsko stanovništvo se suprostavlja sa formiranjem naoružanih „ ustaničkih“ grupa koje će započeti oslobađanje ovog prostora i kada će slomiti ustaško- domobranski otpor navedenog dana, 25.8. 1941.god. Muđutim, to nije dan oslobađanja muslimanskog stanovništva već njihovog uništenja koje će rezultirati velikm žrtvama, progonom, pljačkom, silovanjima žena i djevojaka, najbestijalnijim vidovima ubijanja kao što je zapaljivanje  sijena natrpanog u dimije žena, paljenje stoga sijena oko koga su svezani ljudi, žene i djeca, paljenje kuća u kojima su zatvorili  narod,  klanje, i sl. Ove metode svojstvene su četničkoj ideologiji bez obzira što u ovome periodu, po nekim istraživačima, nije bilo zvaničnih četničkih jedinica. Ovo je bila „ dobra prilika“, koja je iskorištena, da se prostor Berkovića, a kasnije za nekoliko dana  i preostala naseljena mjesta Dabarskog polja  „očiste“ od muslimana.

Starosna dob ubijenih Muslimana iz naselja koja pripadaju općini Stolac*

* Podaci koji se nalaze u tabeli korišteni su iz knjige „ Pali za slobodu – borci NOR-a i žrtve fašističkog terora stolačkog kraja 1941.-1945.godine.“ autora Anđelka V. Belovića.

             U ovome pokolju nedužnog civilnog stanovništva iz Hatelja ubijeno je 17 osoba iz porodica Nurko, iz Klečka 23 osobe iz porodica Beća, Đulepa 20 osoba, Jaganjaca 27, Jašarevića 20, Šarića 8, Zubovića 3, Avdića 1 i Pejkovića 2. Iz Kljenca je ubijeno 10 Čustovića, Jakupovića 5 i Novakovića 12. Iz Kubatovine je ubijeno dvoje Kurtovića, iz Suzine 37 Čama i iz Strupića jedna osoba iz porodice Buzaljko. Ovaj ukupan broj ubijenih, (188 osoba – 105 muškarci, 83- žene, djeca – 103)  po podacima koje je sakupio Tahir Pervan veći je za 28  osoba koje su pripadale vojnim formacijama. Pošto je narednih dana nastavljen pokolj muslimana i u naseljima Dabarskog polja koja su pripadala općini Bileća u ime poštovanja prema nedužnim žrtvama, neophodno je napomenuti da je iz Milavića (Habote i Gabele) ubijeno 58 osoba, iz Prisoja (Zečići, Pizovići i Vlačići) 52 osobe, iz Bijeljana (Telarevići i Dedovići) 56 osoba, iz Kalca (Ovčine) 10 osoba, iz Orahovice- Gornja i Donja (Bajramovići) 145 osoba, iz Đeča (Ćatovići) 157 osoba, iz Bačevice ( Hadžići, Zilići, Dedovići, Merdžanići i Lojo ) 18 osoba, iz Fatnice (Pervani, Priganice, Čustovići, Hadžići, Kusturice, Bećovići, Bajramovići, Babovići, Đapo  i drugi) 96 osoba.

              Začuđujuća je činjenica da su desetine domobrana koji su se predali upućivani bezbjednim putevima ka Nevesinju iako su predstavljali opasnost za vojnog aspekta. Muslimanska djeca, žene i starci nisu imali tu priliku.Zar su žene, djeca i starci predstavljali opasnost po „ ustaničke“ snage? Svaka nasilna smrt je zastrašujuća a ovaj pokolj prelazi čak sve granice bestijalnosti o čemu svjedoče mnoge činjenice  među kojima da su u jednom danu nestajale višečlane, odnosno kompletne porodice roditelja sa djecom. Nije li bio isti, i još gori i stravičniji odnos tokom rata 1992.-1995.godine prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini sa dominatnim zločinom u Srebrenici?

               Podatke o ubijenim muslimanima sa ovih prostora sakupljali su zajedno Vladimir Dedijer i Antun Miletić i interesantno je i dosta indikativno u kontekstu stradanje muslimana iz naselja koja pripadaju općini Stolac da nisu nikako obuhvaćena. Njihovo istraživanje svodi se na ubijene iz Milavića, Bijeljana, Bačevice, Fatnice, Kalca, Orahovica i Đeča , naselja koja pripadaju općini Bileća. Zašto? Ono što treba istaknuti je da ova dva autora ubice nazivaju „ četnici Draže Mihajlovića“ dok ih Anđelko Belović naziva „srpskim šovinistima“ jer, kako on smatra, zvanično u tom periodu nisu postojale četnike vojne formacije. Četnicima ih nazivaju  i u ustaškim izvještajima koji se odnose na ovaj period i na ovaj događaj. Broj ubijenih je različit kod svih autora ali s obzirom na posebnu motivisanost i studiozno sakupljanje, smatra se da je podatak od  812 ubijenih do koga je došao Tahir Pervan najbliži stvarnom broju i stini. Ipak, je on još veći.

              Dirigovani povratak preostalih muslimana iz Berkovićana na svoja ognjišta krenuo je 1946.godine pod veoma teškim uslovima i bez dovoljne materijalne pomoći tadašnje države. Valjalo je uspostaviti bilo kakav život u bijedi i neimaštini i u neposrednoj blizini stratišta roditelja, djece i rodbine i neposrednog prisustva  zločinaca koji su napravili nezapamćen zločin. Pripadnici uništenih i razrušenih porodica polako su tražili spas i bolje uslove života na drugim područjima tadašnje države  da bi se  tokom 1962. godine u ovome pravcu aktivno „uključili“ organi i institucije općine Stolac kroz sprovođenja postupka arondacije. Arondacija se ciljano odvijala prema muslimanskim posjedima kada je bez opravdane potrebe oduzimano zemljište uz minimalnu novčanu naknadu a da prethodno im nije ponuđena zamjena oduzetog zemljišta. Dakle, potrebno ih je bilo iseliti, što se i prihvatalo kao jedino moguće rješenje za sve patnje i rizike uspostavljanja egzistenicije i prihvatljivog načina življenja. Tada su isljene porodice: Jaganjac, Beća, Đulepa, Čamo, Jašarević, Šarić, Avdić i ostale koje su teritorijalno bile povezane u jednu cjelinu. Na jednom dijelu njihovih posjeda posađane su plantaže voća a drugi dio nije obrađivan.

               Sudionici ovih događaja sve do 80- ih godina 20. stoljeća gotovo da nisu pričali  niti su pisali o ovome, kao  ni rodbina i potomci žrtava. Ovaj zločin je skrivan od javnosti i od suda javnog mnijenja. Tek pojavljivanjem prve od dvije  knjige  „Sjećanje boraca stolačkog kraja“ iz edicije „Stolac u borbi za slobodu i socijalizam“, izdate od Opštinskog odbora SUBNOR-a,  1984.godine, moglo se je ozbiljnije pristupati traganju za istinom vezanom za pokolj muslimana iz dabarskog dijela općine Stolac. U ovim knjigama neke činjenice i događaji se stidljivo spominju gdje se krivnja prebaca na neke pročetničke elemente i pripadnike koji su došli sa strane zbog pljačkanja kao i na neke domaće, dabarske krvoloke. Ipak, korektno se priznaje da je prilikom zauzimanja Berkovića ubijen veliki broj muslimanskog neboračkog stanovništva – žena, djece i staraca koji nisu pružali nikakav otpor ustaničkom pohodu srpskog življa. Među žrtvama muslimanskog življa omladina je bila brojna. Istaknuti su i neki primjeri sporadične komšijske solidarnosti i pokušaja spašavanja muslimana bez nekih većih efekata. Kroz obe knjige dominira ideja uspjeha narodno-oslobodilačkog rata, oružane borbe i borbe za socijalizam kao društvenog uređenja koje je bilo na snazi. Smatra se, da se ne zadire dublje u istinu, da izostaju odgovori na mnoge kontraverze vezane za ustanički pokret, njegove vođe koje će kasnije dobiti izuzetnu moralnu i društvenu satisfakciju, da se događaji ne nazivaju odgovarajućim i pravim imenima i da nije poželjno „talasati“ miran tok događanja i historije. Da li je ovo dirigovalo političko vodstvo  i kadrovska struktuiranost u općini Stolac, preko raznih institucija ili pak redakcijskih odbora i komisija za ediciju u kojima nije bila ravnopravna nacionalna zastupljenost?

                Proces iseljavanja dabarskih muslimana, pod različitim okolnostima i motivima stalno je trajao. Po popisu stanovništva  u dabarskim naseljenim mjestima 1991.godine bilo je u Strupićima 12, Berkovićima 4 i Predolju 1 musliman koji će ove prostore definitivno napustiti po izbijanju rata 1992.godine. Ovim je proces stvaranja jednonacionalne naseljenosti ostvaren na ovim prostorima.

               Ako se aspekta međunarodnog prava genocidom smatraju djela počinjena u namjeri da se u cjelosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina onda je to učinjeno na prostorima Dabarskog polja pa se ovo aktuelizira samo da se ne zaboravi u historijskom kontekstu, na 70-o godišnjicu stradanja muslimana Berkovića i šire, Dabarskog

polja.

Stolac, avgust 2011.god

Literatura:

1.Hivzija Hasandedić : Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo,1990.

2.Petar Šobajić : Dabarsko polje u Hercegovini, Srpski etnografski zbornik, Beograd, 1954.

3.Evlija Čelebi : Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.

4.Tahir Pervan : Čavkarica -  vrata pakla, Zonex ex libris, Sarajevo, 2006.

5.Tahir Pervan : Čavkarica – vrata pakla, ( drugo dopunjeno izdanje) Behar i Savez udruženja građana istočne Hercegovine, Sarajevo, 2007.

6. Vladimir Dedijer i Antun Miletić : Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

7. Nikola Čučković : Zločin u Hercegovini u drugom svjetskom ratu, Trebinje, 2004.

8.Opštinski odbor SUBNOR-a Stolac : Sjećanje boraca stolačkog kraja, Tiskarna Tone Tomšić, Ljubljana, 1984.

9. Popis stanovništva od 31.januara 1921.god., Državna štamparija Sarajevo, 1932.

10. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.