Upravo na temelju premise, da niti je ovo doba idealno, niti su minuli vjekovi odveć mračni, ugledni mislilac Martin Lings fundirao je svoje ingeniozno djelo „Drevna vjerovanja i moderna sujevjerja“,

Jamačno je van potrebe dokazivanja da je ovaj nevakat prepun paradoksa koji na kazuju da je nešto pošlo ukrivo. U svojoj sjajnoj analizi Čandra Muzafer pobraja dest krucijalnih paradoksa, a mi dodajemo i jedanaesti. Jedna sasvim upečatljiva nelogičnost leži i u činjenici da je sve više ljekara i stručnih ljudi a na drugoj strani sve j eviše bolesnih ljudi. Zdrav razbor nalaže sasvim obrnutu situaciju od one koju svi svjedočimo. I pored neugodnosti koju nam pričinjava, bol nije kazna već Božija blagodat koja odiše signale da nešto nije u redu s organizmom i konsekventno indicira potrebu liječenja. Bez bola kao simptoma bolesti mi bismo tavorili u opasnom uvjerenju da je sa nama sve u najboljem redu. Ono što je kod čovjeka kao mikrokosmosa bol, to su u okviru društva kao makrokosmosa statistički podaci kji nas informišu o općim tendencijama u društvu.

Simptomi bolesti

Prvi korak na putu izlječenja jeste svjesnost o postojanju bolesti. Tako je statistika neumoljivo konstatovala da se u svijetu koji pretenduje na atribute idealnosti svake 40-te sekunde desi jedno samoubistvo, što u konačnici vodi brojci od milion samoubistava godišnje. Svjetska zdravstvena organizacija raspolaže podacima da se u najvećoj mjeri radi o zemljama bivšeg komunističkog uređenja i onim s najvećim standardom u svijetu.

Sida je riječ od čijeg se spomena stegnu srca savremenom čovjeku. Po podacima svjetske zdravstvene organizacije samo u prošloj godini od ove opake bolesti umrlo je čak pet miliona ljudi. Nekada smo i o ovome tek saznavali u vijestima iz svijeta, a danas je ovo i naša realnost. Štampa je zabilježila da su dva učenika srednje škole iz sarajeva nakon ekskurzije u španiji, prilikom koje su posjetili i ondašnje bordele, donjeli sidu u svoj razred i, i neznajući prenjeli na svoju školsku kolegicu. Sve bi ovo ostalo nepoznato da škola nije organizirala dobrotvorno davanje krvi kada su akteri ove priče saznali ovu šokantnu vijest.

Nekad mi se učini da je antički čovjek svojim kazivanjem o zloglasnoj Hidri, kojoj nakon odsjecanja jedne glave niču druge dvije ustvari opisao pošast narkomanije. Odista zlo droge, samo po sebi strašno i opasno, sa sobom donosi još veća i strašnija zla kao što su AIDS, ubistva, samoubistva, pljačke, razorene obitelji itd. Narodno iskustvo kondenzovano u mudroslovnoj izreci da zlo nikad ne ide samo potvrđuje vijest koju su mediji prenosili ovih dana. Radi se o još jednom slučaju oboljelog od side koji se pojavio na infektivnoj klinici u Sarajevu. Kažu da se radi o narkomanu koji se zarazio predhodno upotrebljenom iglom. Ono što ne kažu jeste to ko je prije njega upotrijebio iglu i, naravno gdje je ta igla završila. Možda će neko dijete u svojoj nevinoj znatiželji dodirnuti vrh te iglice, i tako zlu puhnuti još više u krila.

Sudeći prema novinskim stupcima i TV-vijestima koje svjedoče o sve većem broju smrtnih slučajeva možemo konstatovati da je i ovaj porok dobahuljao u naše bosanske gradove. Statistički podaci koje nam učeni ljudi svakodnevno podastiru vele da je bauk droge  iskezio svoje zube i nad našom zemljom i da se i naša omladina sve više umilnom glasu ovog poroka koji, kao natička sirena, vodi u sigurnu propast svakog ko im se odazove. Zarad sticanja bar približne slike o razmjerama zla koje je pred nama podsjetit ćemo se na podatke koji su konstatovani u dobro organiziranoj zdravstvenoj zaštiti SAD-a. Samo u ovoj tehnološki najrazvijenijoj zemlji broj ovisnika i onih koji konzumiraju različite droge i psihoaktivna sredstva s 14.500.000, u 2000. godini, porastao je na 16.600.000 u 2001. godini. Trenutno u SAD-u ima nevjerovatnih 20.000.000 ovisnika o drogama i alkoholu, od čega je 2.000.000 ovisnika o kokainu. Jednom riječju, najjača i najmodernija svjetska sila ima toliko ovisnima koliko ima stanovnika u pet zemalja veličine Bosne i Hercegovine. Naravno slična je slika i na prostorima evropskog podkontinenta, gdje samo tzv. Teške droge godišnje oduzmu 7.000 života. Ono što je najšokantnije s aspekta društvenih znanosti jesu tendencije koje kazuju da se ova pošast širi geometrijskom progresijom i da niko ne može ni zamisliti kako će se okončati. Dramatični su podaci koji kazuju o snazi narko-kartela koji su toliko utjecajni da čak smjenjuju vlade i obrću milijarde dolara. Ovaj slasni kolač jeste dovoljan garant da će narko-biznis i dalje ostati visoko na hijerarhiji interesa mafijaških klanova.

Ono što je najtačnije jeste to da i pored toga što se u borbu protiv društvenih anomalija ulažu ogromna sredstva u vidu ljudskih i ekonomskih resursa; rezultati su praktično zanemarljivi. Da bi se do ovog zaključka došlo, ne treba biti sociološki ekspert niti vrsta logičar. Dovoljno je samo shvatiti da su godinama najorganizovanije države naše planete nastojale zaustaviti proces enormnog povećanja broja ovisnika, a da se njihov broj permanentno umnožava. Metode koje su koristili kreću se u okviru palijativnih mjera, tj. putem pravnog sankcionisanja i krivičnog gonjenja svih koji proizvode, distribuiraju ili posjeduju takozvana sredstva. Na kraju su jednostavno kapitulirali suočeni s deprimirajućim rezultatima. Sve što se do sada pokušalo televizijskim kampanjama, policijskim akcijam, silnim reklamiranjem jednostavno nije dalo gotovo nikakve rezultate. Ovoj nam istini valja što prije pogledati u oči, zarad nas samih i budućih generacija. Nojeva strategija jamačno ne vodi nikuda do u dalju disperziju i rastakanje društvenog tkiva.

Ako ovome dodamo biznise u kojima fluktuiraju milijarde dolara, kao što su pornografija, prostitucija, seks turizam, trgovina bijelim robljem, prodaja organa itd. ram za sliku do srži bolesnog društva biće zaokružen. Jamačno, sve ove bolesti u tjesnoj su korelaciji sa životnim stilom savremenog čovjeka.

Uzroci bolesti savremenog društva

Dobro poznata i premudra sufijska misao veli da dragi Bog iz svoje milosti nijedna vrata nije zatvorio, a da prozor nije otvorio, Nijednu bolest nije dao, a da za nju i na lijek nije ukazao. Ovdje dolazimo do srži problema. Jedan od principa formalne logike glasi da se nikad na temelju pogrešnih premisa ne može doći do logički ispravnog zaključka. Osnovne premise savremenih koncepcija borbe protiv ovisnosti posjeduju konstruktivnu nepopravljivu grešku. Naime, one se samo bave posljedicama, a nikako uzrocima problema. Da li za ove društvene bolesti koje kao Demaklov mač stoje nad svih nas postoji obrnut, reverzibilan proces. Može li se, dakle, bolest suzbiti.

Koncem devetnaestog vijeka svjedočili smo eksploziju nauke i utemeljenje onoga što se u docnijoj literaturi imenuje velikim obećanjem. Taj naivni optimizam mogli bismo ukratko izraziti tezom da nauka ima riješiti svu bijedu čovjekovu i da u takovrsnom svijetu Bog mjesta nema. Tako nauka postaje cilj, a ne sredstvo, i u konačnici degenerira u socijentizam, tj. apsolutizaciju nauke. Ovakve je postavke u svojim romanima iznio Žil Vern nastojeći na nedostižni pijedestal ustoličiti sam razum i nauku. Optimizam je uistinu bitno obilježje konca 19. Vijeka. Sjetimo se na ovom mjestu Milana Kundere, koji je nakon strašnih iskustava 20. Vijeka u „Šali“ kazao da je „naivni optimizam (a ne religija, op. Autora) ustvari opijum za narod“.

Valja nam znati da ovo stanovište nije bilo prisutno u zapadnom mišljenju. Iz pera dva velika mislioca Zapada Fridriha Ničea i Osvalda Spenglera potekle su krajnje snažne i konstruktivne kritike takvog pristupa svijetu i čovjeku, iščitavamo sve to s njihovih stranica. Tako nam Niče kazuje o mahnitom čovjeku koji je za bijela dana upalio svjetiljku da traži Boga te konsterniranim ljudima oglasio njegovu smrt. „Bog je mrtav, on ostaje mrtav, a mis smo ga ubili“ riječi su Ničea koje su odjekivale u evroprostoru kao pucanj u gluhoj noći. Ali Niče ne propušta da naglasi i posljedice ovog čina kroz usta istog ovog kvazimaloumnika. „pripremite se za lutanje kroz beskrajno ništa“, proročanstvo je Ničeovo. Spengler na drugoj strani piše o „homo vulgarisu“ koji živi „u utrobama velikih gradova i koji sve svoje vrijednosti svodi na „filozofiju varenja, hranjenja i higijene“. „Moderni čovjek“, veli Spengler, „kroz to puko svakodnevno trajanje ptičiju perspektivu zamijenio žabljom“. Na neki način oba ova umna čovjeka predvidjela su da je put kojim je zapadni čovjek krenuo slijepa ulica, ako ne i provalija koja zjapi i prijeti da se čovječanstvo u nju uruši. Ono što nam u najkraćem žele kazati rečene umne glave, jeste da svijet bez ideala mora propasti. Zato danas čovječanstvo strepi ne od onog što ne zna već, gle paradoksa, ono strahuje od onoga što zna. Sve ovo što se danas dešava u vidu droge, AIDS-a, suicida i tako redom ustvari je tek potraga za srećom, za izgubljenim mirom i uspostavljanjem vlastite egzistencije. Veliki romanopisac Meša Selimović veli: „Život ko život, jedan kao drugi. Svi traže sreću a nevolje dolaze same.“

Pouke svetih knjiga

Sa stranica svetih knjiga do na dolaze pregršti kazivanja o narodima koji su bili i prošli, narodima koji su u zlu svaku mjeru prevršili i čiju je zlehudu sudbinu zapečatio Stvoritelj. Narodi poslanika Nuha, Sodome i Gomore, Medjena, sljedbenici okrutnog Faraona, samo su neka od imena o kojima je tek spomen ostao, kako se veli u Časnoj Knjizi. Ne spominju se tričavi detalji njihova trajanja, nego tek suštinska stvar da su u zlu svaku mjeru prevršili i sve granice stida i morala pogazili. O njima zapravo znamo samo, da je nemoral i izopačenost postala sistemska i redovna pojava. Naime, u svakom narodu postoje društvene anomalije (Emil Dirkem), kao što su krađa, ubistvo, homoseksualnost, prostitucija... Svijet može funkcionisati sve dotle dok laž ili zlo u najširem smislu ne postane sistem, i opća stvar, dok su ove pojave na marginama i stigmatizirani oblici ponašanja, dok normalnost ne postane neprirodna a nenormalnost prirodna stvar. Tada oni postaju objektima Božije volje i skončavaju svoje postojanje i prevlast na zemlji. Sjetimo se riječi Poslanikovih da kada god se u jednom narodu prekomjerno pojavi blud, Bog će im poslati bolesti kojima neće znati lijeka. Key word je prekomjerno, jer bluda uvijek ima, ali kada zlo postane pravilo, a dobro izuzetak, kada kukolja bude više nego žita, očekivati je izlazak iz svakovrsnog blagostanja. Narod Lutov ne bi bio uništen da „normalni“ nisu postali izuzeci a „nenormalni“ pravilo.

Nužnost promjena

Upravo na osnovu gore spomenutih simptoma Sejjid Qutb je ustvrdio: „Vodstvo zapadnog čovjeka primiče se kraju, to nije stoga što je zapadna civilizacija materijalno zakazala, što je oslabio njen vojni i ekonomski potencija, već zato što se završava uloga zapadnog sustava, budući da više ne posjeduje potrebnu količinu „vrijednosti“, količinu koja bi mu dopuštala vodstvo.“ Upravo zbog toga „čovječanstvu je potrebno novo vođstvo koje mu jedino islam može podariti“, zaključuje Qutb. Naravno da nije potrebno dokazivati da svaki uspon počinje sa moralnim preporodom. Ali vrijedi i obratno, svaka propastpočinje sa moralnom dekadencijom. Zato pred nama, kao i uvijek u životu stoje dva puta. Onaj lakši označava prepuštanje ovim opakim tendencijama i onaj teži koji označava put uspinjanja i okretanja tradicionalnim vrijednostima vjere, poštenja, umjerenosti, čednosti i stida, tj. svemu onome što je prethodnih decenija bilo izvrgavano ruglu.

U jednom značenjski slojevitom stavku iz Knige kaže se da Bog neće izmijeniti stanje i situaciju jednog naroda dok taj narod ne promijeni samog sebe. Ono što nam Stvoritelj nebesa i zemlje poručuje jeste to da sve promjene u društvu i ljudskoj zajednici u stvari kreću iznutra, iz samog čovjeka. Bez te suštinske promjene zaludu je očekivati da se i situacija u društvu promjeni. Zato je teza koju često i sami prepričavamo da su looša vremena pogrešna, kao što je i pogrešno da Sunce izlazi s istoka. Fenomenološki je tačno, ali ne i istinito, jer sunce n eizlazi nego se pomalja s istoka. Dakle, nisu vremena loša nego ljudi tog vremena. Sličnu misao o neophodnosti unutrašnje kataze izrazio je i Erich Fromm u djeli „Imati i biti“. Tako on bilježi: „ispravno življenje nije više ispunjenje samo etičkog ili religijskog zahtjeva, jer, po prvi put u povjesti, fizički opstanak ljudskog roda zavisi od radikalne promjene u ljudskoj biti.“ Držim potrebnim poduprijeti prethodno rečeni stavak iz knjige zarad onih intelektualaca koji više vjeruju riječima nekog čovjeka nego riječima onoga ko je tog čovjeka stvorio.

Ako se nadnesemo nad analize o tome koji su dijelovi društva zahvaćeni ovim zlom, uvidjet ćemo da se radi o praktično svim društvenim slojevima. Jedni krenu tom stranputicom zato što su siromašni, drugi zato što imaju previše. Treći zato što su prezaposleni i kao odgovor na stalne stresne situacije, a četvrti zbog besposlice i zbog bezperspektivnosti. Neki se odaju ovom poroku u mladosti, a neki, opet, u kasnijim godinama. Ali ono što predstavlja zajednički nazivnik svih tih osoba jeste planetarna udaljenost od svih duhovnih vrijednosti i pokušaj da bar u tome nađu smisao svoje egzistencije. Teško je živjeti i proživjeti svoje ovdašnje trajanje sa sviješću o sebi kao plodu slučaja, volje ili nevolje svojih roditelja. Takav čovjek, kao drvo bez korjena, na prvi jači životni povjetarac biva izbačen iz ležišta.

Američko iskustvo

Svi smo duboko svjesni da pošast više nije „privilegija truhlih“ kapitalističkih zemalja, već sve više i naša svakodnevnica. U nedavno emitovanoj emisiji na FTV-u o ovoj pošasti konstatovano je da se broj oboljelih od oove opake bolesti popeo na 70, u Hrvatskoj na 400 registrovanih, a u Srbiji ova cifra doseže nevjerovatnih 1.400, a taj se broj iz dana u dan povećava. Kada je riječ o borbi protiv side, naprimjer, moramo znati da koncepcije koje su do sada pokušane u borbi protiv ove bolesti nisu dale rezultate. Zato je vlada SAD-a ponudila potpuno novu paradigmu koja upravo ide za time da se kod mladih ohrabruje apstinencija od seksualnih veza, a ne upotreba prezervativa koja je bila osnova dosadašnje kampanje, a dala je nikakve rezultate. Po riječima američkog koordinatora za borbu protiv ove bolesti Rendela Tobiasa, vlada SAD-a će u narednih pet godina utrošiti nevjerovatnih 15 milijardi dolara za ohrabrivanje apstinencije kod mladih, monogamiju te upotrebu prezervativa, kada je riječ o dotičnim aktivnostima s prostitutkama i njihovim klijentima. Koliko će ova kampanja imati rezultata u svijetu koji je prezasićen pornografijom i prenaglašenom seksualnošću to je drugo pitanje. Ono što jeste relevantno s našeg bosanskog aspekta jeste to da stvaramo takvu klimu u kojoj će moralnost biti cjenjena, a nemoralnost smatrana mahanom, gdje ćemo vrijednosti vidjeti u tome da se odupremo svojim životinjskim nagonima, a ne u prepuštanju njihovoj dominaciji, gdje ćemo cijeniti nevinost ali ne i naivnost.

Vjera daje smisao življenja

Vjera na suči da je svaki čovjek zaseban entitet, biće sa smislom, svrhom. Ne postoje dva ista lica, dvije ličnosti koje su u potpunosti podudarne. Štaviše, ni dvije travke nisu iste, ni dva lista u gori ne postoje, a da su identični. Ako su u našim očima podudarni, to je u stvari rezultat naše sljepoće i ograničenosti. I svi Kinezi su naizgled isti, ali oni se međusobno puno razlikuju. Zato književnik Dževad Karahasan konstatuje da samo kod dragog Boga ne postoji serijska proizvodnja. Bog uvijek stvara unikate. Kako bi to teolozi kazali, svaka je ličnost ustvari mikrokosmos i hram Božiji koji zahtjeva zaseban tretman i brigu. Evo zašto sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija, kada bi u jednom danu preselilo na Bolji svijet nekoliko ljudi, ne bilježi da je umrlo tri ili četri čovjeka, nego on veli: „Umro je jedan i još jedan i još jedan čovjek.“

Zato čovjek nije tek zrnce kosmičke prašine u beskraju kosmosa nego neko kome Bog govori, kome se Stvoritelj obraća u drugom licu jednine. Na taj isti način svijet se vidi jasnije, stvari liježu na svoje mjesto, a čovjekov život dobija obrise i konture, tj. sada sve ima smisla.

Ne ovo nisu tek riječi bez realnog uporišta. Ovo je već pokušan i dokazan recept u brojnim slučajevima. Ilustrativne su tvrdnje Jamesa Baldvina, koji u svojoj knjizi The First Next Time.  Bilježi primjer agonije u crnačkoj četvrti Harlema i ekspanzije ove pošasti u mlađoj populaciji. On veli o svom bestseleru da se život tih ljudi nakon prelaska na islam radikalno promijenio. Mahom teški alkoholičari i narkomani iskrenim prihvatanjem islama kao načina života praktično preko noći odricali su se alkohola i skidali s igala. Slično svjedočenje navodimo i u autobiografiji glasovitog Malkolma X u kojoj spominje fenomenala uspjeh pripadnika nacije islama u liječenju od ovisnosti od droge i alkohola.

Zaključak

Ako je 19. Vijek okončan smrću filozofskog boga i trijumfom racia, 20. Vijek je svoj kraj dočekao s ponovnim uzdizanjem religioznosti. Do ovog zaključka dolaze svi koji se bave društvenom patologijom, ali i sociolozi među kojimma je i Samuel Hantington, koji čvrsto zastupa tezu o ponovnom vraćanju uloge vjere u društvenim gibanjima.

Krunsko nezaobilazno poslanje vjere u godinama koje nam predstoje leži u njenoj ulozi lječnika patološke strukture društva. Podsjećamo da je i sam Poslanik islama imao tako brilijantanuspjeh i zbog toga što je njegov nauk bio lišen pukog intelektualizma. Muhammed a.s., davao je odgovore na konkretne probleme koji su se ticali ondašnjeg čovjeka: pitanje ropstva, nepismenosti, odnos prema ženama i nejakim, sve su to bile redovne teme njihovih diskusija. Zarad budućnosti čovječanstva vrhunska obaveza ljudi od vjere jeste da pruže alternativu čovječanstvu zahuktalom u ambis koji stoji kao neminovnost pred svima nama. Vjera nam se nameće kao ono spasonosno uže za koje se svaki davljenik, svjestan svoje sudbe mora uhvatiti, ili skončati u dubini beznađa. Valja nam ukazati da je vjera ustvari rješenje, a ne problem savremenosti. Recimo to zajedno sa francuskim misliocem Marloom: „21. Vijek bit će vijek vjere ili ga neće biti“

Glasnik 11-12, 2004 g.

Hafiz Mevludin Dizdarević