A kad se to desi, oni postaju zaljubljeni u svoje novo ime jednako kao i mi u svoje, kao što smo svi zaljubljeni u svoju pamet: što je rekao jedna Ćopićev junak- kad bi sve pameti pustili niz polje, svaki bi za svojom potekao.

Tolika je naša ljubav prema sebi i svom imenu da i većina onih koji oružno ili posprdno ime neće ni za šta na svijetu da ga se odrekne, makar pod tim imenom pisali knjige, potpisivali novčanice ili davali intervjue.

A neka nam neko na dopisnici promijeni, doda ili oduzme samo jedno slovo u imenu, neka umjesto Ćurić napiše Ćirić ili Ćorić  - nema šta mu u tom trenutku nećemo pomisliti ili reći. Andrić se doduše (ali lako je njemu!) smijao kad ga je na jednom književnom večeru jedna konferesijer ovako najavio: „Sada će vam čitati svoje radove naš poznati književnik drug Indrić. Ko je drug Indrić, mislim, drugovi, da vam ne treba da govorim“.

Drukčije, dakle, o tome misle mrtvi, drukčije živi.

Živima je stalo do imena, pa i do imena mrtvih, naročito u trenutku kada se ovom svijetu objavljuje njihovo preseljenje na onaj svijet.

A tu se u Mostaru uvriježilo i prijeti da se produži u beskraj jedna nakaradna običaj: na osmrtnicama gotovo redovno stavlja se najprije prezime pa onda ime umrlog.

Ima se utisak da su sve pomrli Mađari, jer kod Mađara je takav običaj, i to je tako kod njih i u literaturi: Petefi Šandor. A kad mi prevodimo njegove pjesme, potpisujemo ga na naš način: Šandor Petefi. Nikada nećemo kazati Derviš i smrt Selimovića Meše, nego: Meše Selimovića.

Ovo posljednje ipak ćemo nekada učiniti, ali – samo u onim slučajevima kad nam je potreban azbučni ili abecedni red radi bržeg snalaženja (na primjer u nekom spisku pisaca) ili radi izbjegavanja hijerarhije među piscima (na primjer pri potpisivanju nekog njihovog proglasa i sl.).

Ovaj nakaradni običaj, koji je toliko prevladao da ga više ljudi i ne osjećaju, ostao nam je još od austro-ugarske, inače, slavne administracije.

Ali mi ne umiremo po abecedi i hijerarhiji. Umiremo doduše jednim administrativnim putem, ali to je jedna viša administracija, Božija ili prirodna, kako hoćete. Ako nas tamo neko bude prozivao, vjerovatno će nas iz čisto praktičnih razloga prozivati po abecedi ili azbuci (možda neće po hijerarhiji).

Međutim, mi živimo na zemlji, iu svojoj zemlji, pa kad odemo Bogu na istinu, neka nam se ime i prezime piše onako kakvo nam je bilo u životu i našem maternjem jeziku.

Ovaj apel, gledajući firme po Mostaru uputio bih i trgovcima i zanatlijama. Ali bi njih nove firme – vejrovatno mnogo koštale. A rodbinu umrlih i pogrebna društva ovo ne košta ni pare.

Sloboda, str. 6, Mostar, 31. III 1969.g.