Sa stajališta konkretne politike, njenih rezultata i posljedica jedno od relevantnih posebnih pitanja jeste šta se krije iza novog mita o ugroženosti Hrvata u BiH

Piše: Mustafa ef. Spahić

Više je razloga i faktora koji utječu na uticaj i moć Srbije i Hrvatske na tokove, procese i zbivanja u Bosni i Hercegovini. Prvi, suštinski i državno-politički najrelevantniji razlog navodi francuski filozof Alain Finkilekraut: “Kad se distanciraju od Miloševića, Srbi to čine tvrdeći da je bio diktator i da je zbog njega trpio njegov vlastiti narod. To su dvije laži! Milošević nije bio diktator nego oportunist koji je laskao svom narodu da bi oko sebe stvorio jednodušnost. Nije bio nacionalist, nego je ohrabrivao nacionalizam, jer je to bio način da osvoji vlast, da bude voljen prije svega. Danas, naprimjer, dok se odvija proces protiv Miloševića, opet se govori o nužnosti da se uhapse i privedu tvorci zločina u Bosni, Mladić i Karadžić. Eto, čovječanstvo napreduje! Nijedan masakr neće ostati nekažnjen. Bravo! Savladana je lekcija 20. stoljeća. Osim što su Mladić i Karadžić Srebrenicu osvojili za ono što Dejtonski sporazum zove Republika Srpska. A takva koegzistencija je potpuno suluda. Zamislite da su u Nurnbergu prodefilovali nacistički zločinci, a da su istovremeno Varšava ili Prag ostavljeni Njemačkoj”, ili sada, da su Sirija i Irak, ostave ISIL-u i njegovim strukturama, kada budu pobijene sve njihove vođe jer neće imati čast i milost da im se sudi u Haagu kao Krajišniku, Karadžiću i Mladiću.

Nagrada i kazna

Dakle, Srbi se personalno bez smrtne kazne u Haagu kažnjavaju, a strukturalno Republikom Srpskom nagrađuju. Međutim, to je njima, pogotovo Dodiku, premalo. Kako je Paddy Ashdown primijetio: “Previše ljudi u RS-u misli da je to država, a ne entitet. Bitno je da se shvati daje RS entitet, a ne država. Da je RS istinski prihvatio svoju ulogu kao dio BiH, ništa od ovoga ne bi se dogodilo.”

Sa stajališta konkretne politike, njenih rezultata i posljedica jedno od relevantnih posebnih pitanja jeste šta se krije iza novog mita o ugroženosti Hrvata u BiH, o njihovom neravnopravnom statusu i neizvjesnoj budućnosti, posebno u Federaciji. Po nazivu škola i ulica, posebno u zapadnom dijelu Mostara, Čapljine, Posušja, Prozora, Duvna, vidi se da Hrvati više ugrožavaju sami sebe nego što ih Bošnjaci dovode u neravnopravan položaj. Ne samo da oni školama i ulicama daju nazive upitnih ljudi, nego su skoro imena svih tih ljudi iz Hrvatske. Da li ima zaslužnih i velikih Hrvata koji su rođeni u BiH? Naravno da ima, ali ovim činom, Hrvati u BiH svoj umni identitet, politički subjektivitet, građanski dignitet i entitet iz BiH izmještaju u Hrvatsku. Kada su u pitanju škole u RS-u i bivšoj nikad neumrloj Herceg-Bosni, one su po mnogo čemu ne samo monoetničke nego i produženi crkveni prostori, a tamo gdje Bošnjaci vode škole, pored svih slabosti, škole su ponajviše samo škole.

U okviru ugroženosti i nejednakopravnosti interesantno bi bilo ispitati broj i procenat uposlenih Bošnjaka i Hrvata u svim državnim, federalnim i kantonalnim institucijama, ali i u općinama, zdravstvu, policiji i školama. Kada je u pitanju fudbal, neugroženi i jednakopravniji Bošnjaci (Velež) ne mogu igrati pod Bijelim brijegom od ugroženih i nejednakopravnih Hrvata (Zrinjski). Kada su u pitanju ugroženi i nejednakopravni Hrvati u BiH izlaze na izbore i glasaju i u Hrvatskoj i u BiH, a Bošnjaci samo u BiH. Druga je stvar što neki od njih unutar političke demokracije po nalogu Čovića ugrožavaju sami sebe: “Demokracija je preuzimanje odgovornosti. Čović je želio dokazati da može zaustaviti sve mehanizme Federacije i BiH. To je njegov izmećarski posao za dobrobit Dodika i njegove male Herrenvolk republike. Zapriječio je formiranje vlasti u županijama gdje je postigao apsolutnu većinu. Problem je samo u tome što politika opstrukcije ne vodi nikamo.”

Pređimo na obrazovanje u osnovnim i srednjim školama. Svugdje gdje su Bošnjaci većina i gdje drže vlast, u tim gradovima većinom postoje katolički školski centri u kojima su obuhvaćena sva hrvatska djeca od prvog osnovnog do četvrtog razreda srednje škole. Više Hrvati imaju katoličkih školskih centara gdje su Bošnjaci na vlasti i većina nego na čitavom prostoru bivše SFRJ. Ondje gdje su Hrvati većina, a Bošnjaci statistička ili politička manjina (Čapljina, Stolac), tu su dvije škole pod jednim krovom u koje bošnjačka djeca ulaze na sporedni ulaz.

Kada su u pitanju lične i putne isprave, većina Hrvata ima i hrvatsku lisnicu i putovnicu i bosansku ličnu kartu i pasoš, a Bošnjaci u većini samo ličnu kartu i pasoš. Odgovorno tvrdim da Hrvate više ugrožavaju Hrvati nego što ih ugrožavaju Bošnjaci. Na primjer, kada Bošnjaci ubiju Hrvata u Sarajevu, koji je dijete iz mješovitog braka, onda za njega s pravom trojica Bošnjaka leže u zatvoru, a kada Hrvati u Širokom Brijegu ubiju Hrvata koji je također iz mješovitog braka, onda niko ne leži u zatvoru, jer je ubica Hrvat profesionalni sigurnosni službenik i sudit će mu se sve do smrti.

U Sarajevu su ubice otkrivene i leže u zatvoru i o njima se do nebesa pričalo i osuđivalo, a ubica iz Širokog Brijega policijski profesionalac otkriveni još nije presuđen, ali se o njemu uopće ne priča i ne piše, samo zato što su Hrvati u Sarajevu ugroženi i nejednakopravni, a u Širokom Brijegu jednakopravni sa samim sobom jer nikoga drugog i nema i neugroženi.

Ili 2016. godine na lokalnim gradskim i općinskim izborima Bošnjaci u korist Hrvata izgube tri općine: Vitez, Vareš i Odžak koje su držali u prethodnom mandatu i nijedan Bošnjak na taj trostruki gubitak u korist Hrvata ni riječi ne progovori. Međutim, kada su Hrvati na dan izbora 2.10.2016. osjetili da bi mogli izgubiti Stolac, oni su skoro sve Bošnjake na izbornim mjestima zamijenili sa ugroženim i nejednakopravnim Hrvatima. To nije bilo dovoljno nego je munjevitom brzinom u Stolac stigao i stožernik Hrvata u BiH Dragan Čović i svojom izjavom razotkrio sve ili gotovo sve: “Bez želje da povrijedim bilo kojeg žitelja ovog grada, ovo ću uvijek doživljavati kao hrvatski prostor." To da član Predsjedništva jedne države i redovni sveučilišni profesor Čović ne zna ili ne želi razlikovati teritorij ili prostor koji jedino pripada državi u okviru njene suverenosti koja označava: vrhovnu, apsolutnu, najvišu, trajnu, jedinstvenu i nedjeljivu vlast, a grunt i katastar pojedincima, grupama, porodicama i firmama je naprosto sramno, neshvatljivo i neprihvatljivo. Pa zar nije bila dovoljna lekcija Miloševiću od sudija u Haagu o tome šta je teritorij - država, a šta je grunt - privatno vlasništvo u nekretninama zemlje koje se ne može izmještati iz države. Ako je to Čović sa znanjem izjavio, to je krivično djelo, ukoliko je to kazao u neznanju, onda je to sramota.

Pošto nikada ni jedna bruka ni šteta ne dolazi sama, u Stolac su nepozvani pohrlili čimbenici iz Hrvatske - Miro Kovač, ministar vanjskih poslova i Božo Petrov, novoustoličeni predsjednik Sabora Hrvatske. Sa stajališta političke propagande, priča i mit o ugroženosti Hrvata u BiH, potapa i prekriva sve prave i suštinske probleme, a u prvi plan stavlja lažne nametnute i podmetnute probleme.

Istinske, esencijalne, egzistencijalne, političke i državne probleme Bosne i Hercegovine uočava prof. dr. Miodrag Živanović: "Prvi i najveći problem je nepostojanje države Bosne i Hercegovine. Taj problem nam je ispostavljen Dejtonskim ustavom koji ne preferira državu već dijelove te države. Naime, različiti dijelovi naše države - entiteti, kantoni i opštine mogu funkcionisati sami za sebe. Ne treba im država jer je ovo naše ustrojstvo postavljeno naglavačke. Državne institucije nisu nadređene nižim nivoima vlasti nego je obrnuto - niži nivoi vlasti su zapravo viši.”

Vanjsku zamku od susjeda uočava i istoričarka prof. dr. Dubravka Stojanović. Na pitanje da li je BiH najneuralgičnija tačka na prostorima bivše Jugoslavije ona mudro, hrabro, utemeljeno, znalački i pošteno odgovara: "Jeste, ali ne zato što je ona takva, nego zato što je takvom prave. Pre svega takvom je prave dve susedne države, a onda dolaze i neadekvatni odgovori bošnjačke većine. Ne bih se nikada usudila da kažem da je BiH takva, niti bih prihvatila onu čuvenu floskulu da je BiH mala Jugoslavija, pa ako se raspala Jugoslavija, mora i BiH. To istorijski nije tačno, jer BiH je vekovima starija od svake Jugoslavije. Vrlo je važno da se ponovi da BiH nije postala ovakvom svojom sudbinom ili nekakvom metafizikom, već je razbijena agresivnim politikama dve susedne države, a kasnije je Dejtonskim sporazumom zapečaćena ta njena razbijenost."

Makaze smrti

Da bi BiH izašla iz dvostrukog zagrljaja i makaza smrti susjednih zemalja, dovoljno je da međunarodna zajednica osigura da se Hrvatska i Srbija prema BiH u svemu odnose kao i ostale zemlje svijeta, sve političke, državne, ekonomske, privredne i nacionalne tenzije bit će riješene za šest mjeseci. Nema tog pitanja i problema u BiH koji Bošnjaci ne bi riješili sa Srbima i Hrvatima u Bosni, ukoliko se Srbija i Hrvatska na ovaj ili onaj način ne bi miješale u odnose u BiH.

Uslov svih uslova za opstanak i funkcionisanje Bosne kao države jeste da se ona u svakom pogledu zaštiti od Srbije i Hrvatske koliko je zaštićena od 56 muslimanskih zemalja. Ovako kako je sada stanje, veliki dio Srba i Hrvata u Bosni svoj umni identitet, politički subjektivitet, dignitet, autoritet i oslonac traže u Srbiji i Hrvatskoj, a Srbija i Hrvatska svoj državni suverenitet ne traže u sebi, preko sebe i za sebe neko preko brige i paternalizma za Srbe i Hrvate u BiH. Ispada da Srbi i Hrvati u Bosni imaju izmještene umne identitete i političke subjektivitete u drugim državama Srbiji i Hrvatskoj, a da te iste države nemaju za sebe, po sebi i u sebi samima vlastiti suverenitet nego ga ostvaruju preko Bosne i Hercegovine.

Dakle, Bosna je Conditio sine qua non - uslov svih uslova opstanka Srbije i Hrvatske. S druge strane, kroz svoju povijest, tradiciju, običaj-nost i zavičajnost Bosna je bila otvorena i svakog je sa dobrom namjerom prihvatala da u njoj živi, a nikada nikom nije dopustila da je osvoji i prisvoji samo za sebe. Princip Bosne je inkluzivnost, a ne posesivnost. Svi njeni prostori ili teritoriji samo Bosni i Hercegovini kao zemlji državi i domovini pripadaju.

Oslobođenje, subota, 29. oktobar 2016. godine