Njihova djeca nemaju internet, nemaju kompjuter, ali imaju svog babu i svoju mamu i to im je najveće bogatstvo ovog svijeta, kaže bračni par Huskić

Priču o ljudskim sudbinama s nevjerovatno sretnim krajem život je ispričao prije nekoliko dana u Mostaru. Radi se o dvoje mladih ljudi iz Bosanskog Grahova. Naza Huskić (36) i njen muž Zedin (39), nakon što mu je uspješno obavljena operacija kičme, vratili su se u svoj topli dom gdje ih je, s nestrpljenjem i zebnjom u srcima, iščekivalo njihovo troje djece, kćerka Hata (15), sin Hidajet (12) i Rezija (4).

Oni su jedina bošnjačka porodica u Bosanskom Grahovu. U selo Gornji Kazanci došli su prije pet godina. Zedin je tamo dobio posao u lokalnoj firmi.  U Kazancima, osim njih, živi još nekoliko porodica srpske nacionalnosti, mahom starijih ljudi. Huskićima je Goran Ivetić, stalno nastanjen u Novom Sadu, velikodušno dao porodičnu kuću na korištenje, bez ikakve naknade.

-Samo molim Boga da ustanem, da mognem raditi, da izvedem svoju djecu na selamet. Doktor mi je rekao da bih za mjesec dana mogao početi s poslom- prije nego će napustiti bolničku sobu kaže nam Zedin.

Pop i hodža

Huskići su šest puta mijenjali mjesto boravka. Rođeni su u Jajcu. Tamo su se upoznali. Međutim, život ih je odveo dalje, tamo gdje nikada ni slutili nisu, u selo Kazance.

– U Jajcu nisam imao gdje ni stanovati i tako sam sa sobom poveo i djecu i ženu, krenuli smo trbuhom za kruhom. Dok sam god zdrav, meni za moju porodicu ništa nije teško. Bilo je i fizičkog umora, ali sretan sam kad dođem svojoj porodici i kad porazgovaram sa suprugom, kad vidim djecu kako su sretna. Tad umora nestane – nastavlja Zedin.

Njihova djeca nemaju internet, nemaju kompjuter, ali imaju svog babu i svoju mamu i to im je najveće bogatstvo ovog svijeta, kaže bračni par Huskić. Djeca im svaki dan putuju u 20 kilometara udaljeno Grahovo.  Zadovoljni su i kako uče.

Huskići s komšijama Srbima imaju izuzetno dobre odnose. S velikom zahvalnošću pričaju o livanjskom efendiji Edinu ef. Jašareviću, koji je za ovu porodicu čuo od pravoslavnog sveštenika iz Grahova. Naza kaže da ih posjećuju i pop i efendije. Zajedničko klanjanje teravih-namaza prošlog ramazana u njihovom domu za Nazu će ostati najsretniji događaj u životu.

-Kad živite odvojeno od svog naroda, gdje ne možete čuti ni selama, ne možete vidjeti bilo šta od svoje vjerske tradicije, jer tamošnje stanovništvo joj ne pripada, e to mi je neopisivo. Klanjam u kući, podučavam djecu našoj vjeri, ali drugačije je kad ti se efendija pojavi na kućnom pragu, kad imaš priliku klanjati uz džematile -naglašava Naza.

Rezijine gurabije

Radost skromnog i harmoničnog života poremetila im je iznenadna Zedinova bolest. On je pao u postelju, a porodica je bila u problemima. Srećom, operacija kičme je dobro prošla.

-Doktor i osoblje bolnice ukazali su nam svu potrebnu njegu i pažnju kao da se poznajemo stotinu godina.  To je za nas veliko iznenađenje. Nismo očekivali da nas tako prime, jer znamo da dolazimo iz jedne male sredine i ovdje nikoga ne poznajemo- sa suzama radosnicama priča nama Naza.

Sretna je i što joj je efendija Edin Jašaravić, preko mostarskog efendije Šefika ef. Čavčića, pronašao besplatan stan u prostorijama Fondacije „Daru-l-ilm“ u Mostaru.

-S neskrivenim oduševljenjem prokomentirala je i posjetu mostarskog muftije Salema ef. Dedovića njenom Zedinu. Za mene je to neobično velika čast. Kad sam se vratila u sobu gdje sam smještena, bukvalno sam plakala čitav sat. Ne mogu vjerovati da ima tako dobrih ljudi, jer gdje god smo ranije išli, nije to bilo ono što smo očekivali. A sad kažem – hvala Allahu dragom kad takvih ljudi ima- blagosilja Naza.

Mostarskom muftiji zahvalila je što je posredovao, preko svojih poznanika iz Pravoslavne crkve, da kola Hitne pomoći Doma zdravlja iz Grahova po Zedina dođu u Mostar kako bi ga vratili  njihovom toplom domu, gdje ga s nestrpljenjem iščekuju njihova djeca, posebno četverogodišnja kćerka Rezija, koja je svom babi, kaže nam Naza, skuhala pitu i gurabije.

(Hasan Eminović/Faktor.ba)